Otrovano dijete (film Toxic baby) – kako se truju bebe konzervansima iz hrane i ambalaže

Dokumentarni film Otrovano dijete pokazuje mehanizam kako se dece i bebe truju konzervansima i sastojcima savremene industrije hrane i kozmetike

Penelope Jagessar Chaffer: Htjela sam pitati ima li ovdje koji doktor. Ne, samo se šalim. Zanimljivo je da sam, prije šest godina kada sam bila trudna s prvim djetetom, otkrila da najučestaliji konzervans u proizvodima dječje njege oponaša estrogen kad dospije u ljudsko tijelo. Kemijski spoj iz proizvoda zapravo vrlo lako može dospijeti u ljudsko tijelo kroz kožu. A ovi konzervansi su pronađeni kod raka dojke.

Bio je to početak mog putovanja da bih napravila ovaj film „Otrovano dijete“. I nije mi trebalo mnogo vremena da otkrijem neke doista zapanjujuće statistike vezane uz taj problem. Jedno je da vi i ja svi imamo 30.000-50.000 kemikalija u našim tijelima koje naši bake i djedovi nisu imali. A mnoge od tih kemikalija sad su neosporno povezane s kroničnim dječjim bolestima koje viđamo duž industrijaliziranih zemalja. Pokazat ću vam neke statistike. Na primjer, u Ujedinjenom je Kraljevstvu učestalost leukemija u djece porasla za 20 posto u samo jednoj generaciji. Vrlo je slična statistika za rak u dječjoj dobi u SAD-u. U Kanadi sada imamo jedno od desetero djece oboljelo od astme. To je četverostruki porast.

Opet, slična je priča diljem svijeta. U SAD-u je vjerojatno najzapanjujuća statistika 600%-tni porast autizma i poremećaja vezanih za autistični spektar i ostalih nesposobnosti prilikom učenja. Opet, vidimo taj trend diljem Europe i Sjeverne Amerike. A u Europi postoje određeni dijelovi gdje imamo četverostruk porast u određenim genitalnim urođenim manama. Zanimljivo, jedna od tih urođenih mana doživjela je 200%-tni porast u SAD-u. To je doista enorman porast kroničnih dječjih bolesti koje uključuju ostale stvari poput gojaznosti i dječjeg dijabetesa i preranog puberteta.

Za mene je zanimljivo, kad tražim nekoga tko zaista može pričati meni i publici o tim stvarima, da je vjerojatno jedan od najvažnijih ljudi na svijetu koji može govoriti o toksičnosti kod djece stručnjak za žabe.

Tyrone Hayes: Za mene je također bilo iznenađenje to što, osim što ću govoriti o pesticidima, govorit ću i o javnom zdravstvu jer, zapravo, nikad nisam mislio da ću raditi nešto korisno. (Smijeh) Žabe. Zapravo, moje sudjelovanje u cijelom tom problemu s pesticidima je na neki način bilo iznenađenje kao i kada mi je pristupila najveća kemijska industrija na svijetu i pitala me hoću li procijeniti kako atrazin dijeluje na vodozemce iliti moje žabe. Ispada kako je atrazin proizvod koji ima najveću prodaju u najvećoj kemijskoj industriji na svijetu. To je zagađivač koji je na prvom mjestu po zagađivanju podzemnih voda, voda za piće i kišnica. 2003. godine nakon mojih studija, zabranjen je u Europskoj Uniji, ali iste godine američka EPA (*Agencija za zaštitu okoliša) ponovno je registrirala tu tvar.

Bili smo pomalo iznenađeni kad smo saznali da, kada izložimo žabe vrlo niskim razinama atrazina –- 0.1 µg/L–- to dovodi do toga da životinje izgledaju ovako. Ovo su secirane gonade životinje koja ima dva testisa, dva jajnika, još jedan veliki testis, još jajnika, što nije normalno… (Smijeh) čak ni za vodozemce. U nekim slučajevima, druge vrste, poput sjevernoameričke leopard žabe, pokazale su da su mužjacima koji su bili izloženi atrazinu narasla jaja u njihovim testisima. Vidite ova velika, ogromna jaja kako probijaju kroz površinu testisa ovog mužjaka. Žena mi kaže, a siguran sam da to isto može potvrditi i Penelope da ne postoji bol jača od rađanja – što nikada nisam iskusio i zaista ne mogu raspravljati o tome – ali pretpostavljam da bi tucet kokošjih jaja u mojim testisima bilo negdje u prvih pet (najjačih boli).

U nedavnim studijama koje smo objavili, prikazali smo da kod nekih od ovih životinja koje su bile izložene atrazinu, neki mužjaci odrastu i potpuno postanu ženke. Tu zapravo imamo dva brata u savršenom odnosu. I ne samo da se ti genetički mužjaci pare s drugim mužjacima, oni zapravo imaju sposobnost leći jaja, iako su genetički mužjaci. Ono što smo predložili, a sada za to imamo potporu, je da to što atrazin radi, to je osvetoljubivi kaos koji uzrokuje disbalans hormona. U normalnim bi okolnostima testisi trebali proizvoditi testosteron, muški hormon. Ali atrazin uključuje enzim ili ako vam je draže aparat, aromatazu koji pretvara testosteron u estrogen. I kao rezultat, ti izloženi mužjaci gube svoj testosteron, kemijski su kastrirani i nakon toga feminizirani jer sada stvaraju ženski hormon.

Evo što me dovelo do problema vezanih za ljude. Zato što ispada da je broj jedan na ljestvici rakova kod žena, rak dojke, reguliran estrogenom i ovim enzimom, aromatazom. Dakle, kada razvijete kancerogenu stanicu u vašim dojkama, aromataza pretvara androgene u estrogene, a taj estrogen uključuje ili potiče rast tog raka te se on pretvara u tumor i širi se. Ustvari, ta je aromataza toliko važna u raku dojke da je najnoviji lijek za rak dojke kemikalija pod nazivom letrozol, koja blokira aromatazu, blokira estrogen, pa u slučaju da razvijete mutiranu stanicu, to neće prerasti u tumor.

Ono što je zanimljivo je, naravno, to da još uvijek koristimo 35 milijuna kilograma atrazina, zagađivača broj jedan što se pitke vode tiče, koji radi suprotno – uključuje aromatazu, povećava razinu estrogena i dovodi do tumora kod štakora i povezan je s tumorima, rakom dojke, kod ljudi. Ono što je zanimljivo je zapravo to da ista kompanija koja nam je prodala 35 milijuna kilograma atrazina, promovira rak dojke prodajući nam blokere – ista kompanija. I smatram zanimljivim to da umjesto da liječimo ovu bolest prevencijom izloženosti kemikalijama koje ju promoviraju, mi jednostavno odgovaramo tako što odlažemo sve više kemikalija u okoliš.

PJC: Govoreći o estrogenu, jedan od drugih spojeva o kojima Tyrone govori u filmu je nešto pod imenom bisfenol A, BPA, koji je nedavno bio u vijestima. To je plastifikator. To je spoj koji nalazimo u polikarbonatnoj plastici, od čega su napravljene dječje bočice. Ono što je zanimljivo u vezi BPA je to da je to toliko moćan estrogen da je jednom čak uzet u obzir za upotrebu kao sintetički estrogen u hormonskoj nadomjesnoj terapiji. I bilo je mnogo, mnogo, mnogo studija koje su pokazale da se BPA veže s dječjih bočica u formulu, u mlijeko i samim time u djecu. Znači mi svojoj djeci, svojoj novorođenčadi, svojoj dojenčadi dajemo sintetički estrogen.

Prije otprilike dva tjedna, Europska Unija donijela je zakon kojim zabranjuje upotrebu BPA kod dječjih bočica i čašica iz kojih piju. A za vas koji niste roditelji, čašice su vam one male plastične stvari na kojima vaše djete uči piti nakon bočice. Ali samo dva tjedna prije toga Senat SAD-a odbio je čak i raspravu o zabrani BPA u dječjim bočicama i čašicama. Sada zaista možete shvatiti teret roditelja koji ovo moraju tražiti, regulirati i nadzirati u svojim životima i možete misliti koliko je to zadivljujuće.

(Video) PJC: Dokazano je da mnogo dječjih plastičnih bočica ispušta kemikaliju bisfenol A i to zaista pokazuje kako je ponekad jedino roditeljska samosvijest ono što stoji između kemikalija i naše djece. Slučaj s dječjim bočicama dokazuje da možemo spriječiti nepotrebno izlaganje. Kako god, ako mi roditelji nismo svjesni, ostavljamo svoju djecu da se sama brane.

httpv://www.youtube.com/watch?v=T9GG8Pos9O8

TH: Ono što Penelope ovdje kaže je još točnije. Za vas koji ne znate, upravo smo usred šestog masovnog izumiranja. Znanstvenici se sada slažu. Gubimo vrste sa Zemlje brže no što su nestali dinosauri, a vodeći u tom gubitku su vodozemci. 80% svih vodozemaca ugroženo je i u opadanju. I ja vjerujem, zapravo mnogi znanstvenici vjeruju da su pesticidi važan dio tog opadanja. Djelomično, vodozemci su dobri pokazatelji i osjetljiviji su jer nemaju zaštitu od onečišćenja u vodi – nemaju ljusku poput jajeta, nemaju membrane i nemaju posteljice. Zapravo, naš izum – a pod „našim“ mislim na nas sisavce – jedan od naših velikih izuma je posteljica. Ali i mi također započinjemo kao vodeni organizmi.

Čini se da ta drevna struktura koja nas odvaja od ostalih životinja, posteljica, ne može evoluirati ili se dovoljno brzo prilagoditi zbog tempa kojim stvaramo nove kemikalije koje nikad prije nisu bile viđene. Dokaz tome je studija sa štakorima, opet s atrazinom, koja pokazuje da disbalans hormona koji atrazin stvara uzrokuje pobačaj. Zato što je održavanje trudnoće ovisno o hormonima.

Kod štakora koji nemaju pobačaj, atrazin uzrokuje bolesti prostate kod mladunčadi pa su sinovi rođeni s bolestima starije populacije. Kod onih koji ne pobace, atrazin uzrokuje umanjene dojke ili grudi, kod razvoja izloženih kćeri u maternici, pa im se dojke ne mogu pravilno razviti. Kao rezultat, kad ti štakori narastu, njihova mladunčad doživljava zaostali rast i razvoj zato što ne mogu stvoriti dovoljno mlijeka kako bi prehranili svoju mladunčad.

Na mladunca kojeg vidite na dnu utjecao je atrazin kojemu je bila izložena njegova baka. A s obzirom na život mnogih od ovih kemikalija, generacijama, godinama, desecima godina, to znači da mi sada utječemo na zdravlje unučadi naših unuka zbog stvari koje danas odlažemo u okoliš.

To nije samo filozofsko, to je već poznato, kemikalije poput dietilstilbestrola (DES) i estrogena, PCB (poliklorirani bifenili), DDT (dikloro-difenil-trikloetan) prolaze kroz posteljicu i učinkovito određuju vjerojatnost razvoja raka dojke, gojaznosti i dijabetesa dok je dijete još u maternici. Kao dodatak tome, nakon što se dijete rodi, još jedan izum nas sisavaca je da mi hranimo svoje potomke nakon rođenja. Već znamo da kemikalije poput DDT-a, DES-a i atrazina mogu prijeći u mlijeko, opet, djelujući na našu djecu čak i nakon rođenja.

PJC: Dakle, kada mi Tyrone kaže da je posteljica drevni organ, razmišljam o tome kako to demonstrirati? Kako to možete pokazati? A to je zanimljivo kada radite film poput ovog, zato što ste zapeli pokušavajući vizualizirati znanost za koju ne postoji vizualizacija. I moram uzeti malo umjetničke slobode.

(Video) (Zvonjava) Starac: Kontrola posteljice. Što je to? O, što? (Hrkanje) (Truba) Puffuffuff, što? Perfluorooktanska kiselina. Opa. Nikad čuo za to. PJC: A nisam ni ja sve dok nisam počela raditi ovaj film. Onog trena kad shvatite da kemikalije mogu prolaziti kroz posteljicu i ući u vaše nerođeno dijete, počela sam se pitati, što bi moj fetus meni rekao? Što bi naša nerođena djeca nama rekla da su svakog dana izložena, dan za danom?

(Video) Dijete: Danas sam dobio nešto octifenola, nešto umjetnog mošusa i nešto bisfenola A. Pomozi mi.

PJC: Vrlo je dubok pojam to da znamo da smo kao žene prethodnice ovoga. To je naš problem zato što mi skupljamo ove spojeve cijeli svoj život i onda ih istovarimo i to u svoju nerođenu djecu. Mi zagađujemo svoju djecu. A to je nešto što sam shvatila prije godinu dana kada sam saznala da sam trudna i kada je prvi pregled pokazao da moje dijete ima urođenu manu povezanu s izlaganjem estrogenim kemikalijama u maternici, a drugi je pregled pokazao da ne postoje otkucaji srca.

Dakle, smrt mog djeteta, smrt moje bebe stvarno mi je omogućila da shvatim zvučnost onoga što sam pokušavala napraviti u ovom filmu. A to je ponekad čudno mjesto kada dojavljivač postane dio priče, što zapravo nije ono što ste prvotno namjeravali. Kada Tyrone priča o fetusu zarobljenom u zagađenoj okolini, to je moja zagađena okolina. To je moje otrovano dijete. To je nešto što je jednostavno duboko i tužno, ali zapanjujuće jer mnogi od nas to uopće ne znaju.

TH: Jedna od ovih stvari koja je uzbudljiva i prigodna za mene kako bih bio ovdje na TEDWomenu je to što, pa, mislim da je to najbolje sažeto jučer za vrijeme večere kad je netko rekao, „Okrenite se prema muškarcima za vašim stolom i recite im, ‘Kad započne revolucija, čuvamo vam leđa.’“ Istina je, žene, da ste dugo čuvale leđa što se tiče ovog problema, počevši od Rachel Carson i njenog „Tihog proljeća“ do Thea Colborna i „Naše izgubljene budućnosti“ sve do knjiga Sandre Steingraber „Živeći nizvodno“ i „Imati vjere“. Možda je to veza s našom sljedećom generacijom – poput moje žene i moje kćeri ovdje prije 13 godina – možda je to veza koja stvara ženske aktivistice u ovom određenom području.

Ali za muškarce ovdje, želim reći da nisu samo žene i djeca izloženi. A žabe koje su izložene atrazinu, njihovi su testisi puni rupa i praznina zbog disbalansa hormona. Umjesto da dopuštaju proizvodnju sperme, kao što je u ovim testisima, testikularni tubuli ostaju prazni i plodnost pada za čak 50%. Nije tako samo s mojim radom na vodozemcima, sličan je rad to pokazao i na ribama u Europi, rupe u testisima i odsutnost sperme kod gmazova u nekim grupama u Južnoj Americi i kod štakora, također izostanak sperme u testikularnim tubulima. I naravno, ne radimo ove pokuse na ljudima, ali slučajno, moj kolega pokazao je da muškaraci koji imaju nizak broj sperme i nisku kvalitetu sjemena imaju značajno više atrazina u urinu.

Ovo su samo muškarci koji žive u poljoprivrednim zajednicama. Muškarci koji zapravo rade u poljoprivredi imaju mnogo više razine atrazina. A muškarci koji koriste atrazin imaju čak i više atrazina u urinu, sve do razina koje su 24.000 puta aktivnije od onog što nam je poznato u urinu tih muškaraca. Naravno, većina njih, 90% su Meksikanci, Meksiko-Amerikanci. I nisu izloženi samo atrazinu. Izloženi su kemikalijama poput kloropicrina koji je izvorno korišten kao nervni plin. I mnogi od ovih radnika imaju očekivani životni vijek od samo 50 godina.

Ne bi nam trebalo biti nikakvo iznenađenje da su stvari koje se događaju kod divljih životinja također upozorenje za nas, baš kao što su nas Rachel Carson i ostali upozorili. Kao što je vidljivo na ovom slajdu s jezera Nabugabo u Ugandi, poljoprivredno otjecanje s ovih usjeva koje ide u ove kante jedini je izvor vode za piće, kuhanje i pranje za ovo selo. Da sam rekao muškarcima u ovom selu da žabe imaju loš imunološki sustav i da im se jaja razvijaju u testisima, veza između zdravlja okoliša i javnog zdravlja bila bi jasna. Ne biste pili vodu za koju znate da ima ovakav učinak na divlji život u kojemu živite. Problem je, u mom selu, Oaklandu, u većini naših sela, ne vidimo tu vezu. Okrenemo slavinu, voda izađe, pretpostavimo da je sigurna i pretpostavimo da smo gospodari svoje okoline, radije nego da smo dio nje.

PJC: Ne treba vam mnogo da biste shvatili kako je ovo zapravo ekološki problem. Ja stalno razmišljam o tom pitanju. Toliko znamo o globalnom zagrijavanju i promjeni klime, a ipak nemamo koncept za nešto što ja nazivam unutarnjom sredinom. Znamo što stavljamo van, imamo osjećaj tih odjeka, ali toliko smo neupućeni u taj osjećaj što se događa kad stavljamo stvari negdje ili kad nam stvari dospiju u tijela.

Moj je osjećaj i moj je nagon biti ovdje kako bi to znala, kako mi žene krećemo naprijed kao dojavljivači ovoga, ali i također kao one koje nose breme nošenja djece, rađanja djece, držimo većinu kupovne moći u kućanstvu, hoće li to biti ono što će nas pokrenuti naprijed da nosimo rad Tyronea i ostalih znanstvenika diljem svijeta. A moj je nagon da se, kada pomislimo o ekološkim problemima, sjetimo da to nisu samo otapanja ledenjaka i ledenih santi, već su to i naša djeca.