Hleba i igara i rata ili hleb naš nasušni
Krilatica iz starog Rima hleba i igara ima kroz istoriju i dodatak „i rata“, Zabavljamo se ratom umesto da živimo i tražimo hleb naš nasušni
Tehnologija vladanja ljudima, narodima i carstvima zabavom i hlebom je vekovima unazad poznata, upotrebljavana i zloupotrebljavana.
Ta poznata fraza iz antičkog doba hleba i igara koja se odnosila na vladanje velikim masama u velikim imperijama, kroz istoriju sveta dobija još jedan dodatak, a to je rat. Hleba i igara i rata.
Mali ljudi, obični ljudi, ne žele da ratuju, nikada nisu ni želeli a ni voleli, osim ako nisu bili ugnjetavani. Uz dovoljno hleba i igara, sa malo slobode i bez terora, sasvim je dovoljan okvir i društveni model da mali ljudi žive mirno i bezbrižno i ne razmišljaju o ratu. Mali ljudi, ako nisu izazvani, mahom nisu pokretali ratove, niti su ih tražili. Ratove su stvarali samo veliki i ekstremni ljudi. Kad kažem veliki, mislim na one lidere koji su kanalisali narodno nezadovoljstvo i vodili oslobodilačke ratove, a kada kažem ekstremni ljudi, mislim na sve one koji su vodili ideološke revolucije, kolonijalne ratove i osvajačke pohode.
U ekstremne ljude možete svrstati na primer Aleksandra Makedonskog, Hitlera ili Napoleona Bonapartu. Koji normalan i mali čovek bi žudeo da osvoji Indiju, par hiljada kilometara od njegovog doma, ili pak hladnu i udaljenu Rusiju, ako nema u glavi neku devijaciju. A mi slavimo te lude vojskovodje i divimo im se na masi zlodela i umrlih zbog tih njihovih pohoda i vojničkih pobeda.
To je problem ljudske svesti, posebno elite koja takvu svest podgreva. Zašto oni veličaju u svojim delima, knjigama, emisijama i filmovima masovne zločince? Zašto je Aleksandar Makedonski, ludi makedonac, homoseksualac i nezajažljivi i pohlepni kolonijalista ikome normalnom uzor, čemu on može da nas inspiriše? Osvajanju, ubijanju, pljački? Ko plasira takve ideje da je to ljudima potrebno?
Ili pak poremećeni Napoleon, iskompleksirana osoba i uništitelj miliona života, koji je u slepoj požudi i pohlepi poharao Evropu i naneo nebrojeno zla. I mi sada treba da ga veličamo što je bio genijalni vojni strateg? Ali on je bio strateg zla, kao i Hitler, on nije branio svoju zemlju kao Knez Lazar ili Vojvoda Mišić, on je osvajao i porobljavao druge narode.
Ali zašto mali čovek dozvoljava da ga ekstremni lideri vode u rat?
Slava, pobeda, dominacija, moć, veličina, kako lepo zvuči, kako je lepo poistovetiti se sa pobednicima. Još kada nam se to nudi kao igra, počev od krvavih igara sa gladijatoriima u rimskom Koloseumu, pa sve do krvavih virtuelnih igara za decu, do modernih krvavih ratova koje TV i mediji prenose. Samo su oni koji koji kroz velike bitke masovno unište protivnika u puno krvi istinski i veliki pobednici za masu zanesenog sveta. A to su upravo oni, koji su nakon hleba i igara, svojim ljudima dali rat kao novu zabavu, poveli ih u stradanja i zlo. Pohlepa i slavoljubivost koja je lično njih vodila nije vodila računa o malim ljudima i njihovim stvarnim željama, nego o ciljevima elite jedne imperije, koja duboko zaštićena vuče konce naših života.
I tako vekovima, neka aristokratija, neki savetnici, kapitalisti i verske vodje, pokreću ratove i krvoprolića, menjajući mapu sveta. A to uspevaju da urade jer su nas navukli na hleba i igara, na banalan i slep život koji vodi samodestrukciji malog čoveka. Da mali čovek ne prihvata igru velikih ljudi elita, ne bi bilo ni ratova. Da mali čovek nije opsednut zabavom već posvećen duhovnosti, razumeo bi i odupro bi se. Ali mali čovek se lako zavodi i sa njim se lako manipuliše. Mali čovek je slabe svesti jer je nečiste savesti.
Istinski hrišćani su od prvih dana svog postojanja to razumeli i sklanjali se od modela hleba i igara, jer su znali da posle sledi „i rata“. Oni su za svoj život izabrali molitvu „Oče naš“ i hleb nasušni ispunjen Duhom. Znali su oni da imperije ne miruju, jer imperije ne vodi Sveti Duh, nego ona druga sila, knez tame koji želi da vlada ljudima i uništava im duše. Jedino je Vizantija bila carstvo koje je imalo blagoslov sa neba i koje je u miru trajalo vekovima i koje nije vodilo osvajačke ratove u pravom smislu te reči. Zanimljivo je na primer, da nije Vizantijcima palo na pamet da vode krstaške ratove, iako je Jerusalim i za njih bio Sveti grad, nego su to radili zapadni carevi i pape. Jer na zapadu je i nastala krilatica „hleba i igara“, pa malo rata, dok je Vizantija bila prostor gde je vladala sintagma „hleb naš nasušni“ – hleba i Duha.
Nestankom Vizantije, nestala je ta duhovna vertikala izmedju države i Neba, izmedju careva kao Božijih predstavnika na zemlji koji čuvaju i održavaju državu sa Božijim blagoslovom i samog Gospoda. Čak ni Rusija, koja je u pravoslavnom smislu sukcesor i zaštitnik pravoslavne vere, nije imala taj Bogougodan običan život kao što je to imala Vizantija, doduše bez romantičnih priča da je Vizantija bila besprekorna i idilična hrišćanska država. Da je bila tako dobra, ne bi nestala sa lica zemlje.
Medjutim, ono što je nestankom Vizantije izgubljeno, to je da je nestala ta duhovna vertikala, jer su ljudi većinom izgubili svakodnevni duhovni život, od „hleba nasušnog“ su se preorjentisali na paganski stil života „hleba i igara“. Cena gubitka te milosti je i pojava rata, gde rat dolazi kao kazna Božija za nedela i nemoral koji ljudi skupljaju u sebi. Pa kada sve krene ka krajnjem dnu, Gospod iz velike svoje milosti, otpusti svoje zaštite, i prepusti nas ekstremnim silama i ljudima koji nas vode u rat. A tih ekstremnih sila ima mnogo u etru mada stvarno ekstremnih ljudi nema mnogo, ali su ti malobrojni u stanju da naprave velike probleme iz kojih se mali ljudi ne mogu izvući. Kada ekstremni ljudi počinju da seju strah, paniku, da laju i prete, da pucaju i ubijaju, a mali ljudi i država da ćute, sve ide ka svom konačnom ishodu, neizbežnom ratu.
Ljudi koji nisu duboko u veri, nego onako površno prosudjuju veru, naivno misle da nas Bog kažnjava ratom, da je rat po Njegovoj volji, da On to namerno radi. Ništa pogrešnije od takvog mišljenja. Gospod je Čovekoljubac, on voli čoveka, ali kada više ne može da gleda bestidnosti i nemoral u koji je čovek svojom slobodnom voljom upao i u koji je potonuo, On jednostavno okrene lice od nas, više nas ne sluša i ne štiti od upliva Kneza tame i njegovih slugu. A satana obožava krv, smrt, zlo i zlodela, on strasno ljude huška na zlodela i zločine, jer mu to pričinjava najveću radost. Zato tako energično počinje da motiviše ljude koji žive za „hleba i igara“ da se prihvate rata, jer ne prizivaju „hleb naš nasušni“, predstavljajući im rat kao mušku mačo igru u kojoj će oni biti pobednici.
I mnogi tako naivno udjoše u rat kao u igru. Tek u užasu i velikom stradanju rata, mnogi od nas se sete da Bog postoji i da je mnogo važniji „hleba naš nasušni i Sveti Duh“ koji nas čuva od zla u sebi i od zla u drugima, nego slepo jedenje i zabavljanje uz navijanje da najžešći borac pobedi.
Kada sukob počne, za mnoge tada bude kasno, gubeći život i duša im ode u adske predele, dok se neko i probudi u ratu, kad nije mislio o tome u miru. Jer, hleba i igara nisu duhovni život, već slepo pagansko povodjenje za zlim podnebeskim silama i manipulacija nečastivog.
Prizivajmo hleb naš nasušni svakodnevno i daće nam Čovekoljubac mir na zemlji.
Š.V.
Biblija – Jevandjelje po Mateji, glava 13.
I onaj dan izišavši Isus iz kuće seđaše kraj mora.
2 I sabraše se oko Njega ljudi mnogi, tako da mora ući u lađu i sesti; a narod sav stajaše po bregu.
3 I On im kaziva mnogo u pričama govoreći: Gle, iziđe sejač da seje.
4 I kad sejaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;
5 A druga padoše na kamenita mesta, gde ne beše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne beše u dubinu zemlje.
6 I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.
7 A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih.
8 A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šezdeset, a jedno po trideset.
9 Ko ima uši da čuje neka čuje.
Veći je grijeh kad vjernik čini takve stvari nego ateista. Ma nije baš tako, gdje ima puno grijeha tu se baš i ne napreduje nego iz grijeha u dublji grijeh. Poznajem ih. Sablažnjava me jer idu u crkvu jer su čuli o čednosti čistoći jer sam ih na neki način privela k Bogu, preko mene, i svejedno, važno je tijelo.Ovo propadljivo. Kako me se neće doticati, vjeronauk u školi i vjeroučitelji uče djecu o tome, o čednom odijevanju, samo svećenici malo zbore o tome, ja kažem realno. Što je je. Ne znači da ih napadam. Ja se borim za istinu. Zna se što je crkva, što je disko klub. Što se mene tiče uvijek ću upozoravati na čednost. Kroz odijevanje dolaze i zli duhovi. Zloduh bluda iako o njemu ne mislimo možda. Koliko je tuđih pogleda muškaraca na misi izazvao ženski dekolte ili kratka suknja, pa i kako ju nije sramota tako doći na pričest pred svećenika? Crkva je sveto mjesto a naša su tijela Hram Duha Svetoga. Mislim da je crkva pravo mjesto da se ljudima objasni pa i muškarcima, da se ljeti ne dolazi u bermudama. Mene sablažnjava šutnja o tome unutar ckrve. Ovo govorim općenito, ne za djevojčice na krizmi. Djevojčice bi trebale učiti od svojoih majki a majka koja se i sama ne ponaša u skladu sa vjerom, od nje se ne može naučiti,zato je u crkvi potreban govor o čistoći srca. A ono što je na „van“ (odijelo) to je i unutra i obrnuto. Čisto srce = pristojno odijelo, nerazgoličeno. Kada osoba traži posao itekako će pripaziti kako se odjenula da djeluje ozbiljno i zrelo ali kada se susreće sa Bogom na svetoj misi/liturgiji onda nije važno? Sve je važno.
Što se tiče spasenja, Milosrđe Božje za grešnike je veliko. Božji sud nije isti kao naš. Dali se onaj tamo jadničak u Africi nije spasio jer nije imao čuti od koga…Ja mislim da Bog ne gleda ljudskim očima. On svakako gleda u srce. Izvan crkve nema spasenja:time se htjelo možda reći da crkva privodi ljude Kristu u kojemu je spas.Da onaj koji ga zazove bude spašen.Ja osobno, ne bih htjela presuditi Božjem Milosrđu, vjerujem u Božje milosrđe i za onoga koji crkvu nije upoznao a trudio se živjeti dobro i u ljubavi prema bližnjemu.
Ako smijem Petkana, djecu je potrebno voditi u Crkvu ne sa vremena na vrijeme nego svake nedjelje, hod s vremena na vrijeme dovede da se nema potrebe više odlaziti. Redovitim sedmičnim odlaskom stvara se navika i odgovornost prema Bogu.Mislim da dugujemo Kristu zahvaliti jednom tjedno u sat vremena za život i sve ostalo.Djeca uče od roditelja i to je istina.Samo u crkvu se ne ide pro forme radi nego da bi zadobio blagoslov za ovaj život i život vječni, da bi bio bliže Kristu i rastao u vjeri.Da bi PRIMIO Isusa u pričesti. Veliki je propust za onoga koji zna da je Isus živi kruh da ga ne blagujemo, jer primajući Isusa postajemo sve više združeniji s njime i imamo ga za zaštitu u svome životu. Veći je grijeh ako onaj tko upozna Krista ne drži do njega nego onaj koji ne zna za njega kao dječak u Africi. Dobronamjerno.
Dobro ste rekli,deca uče od roditelja šta je to istina.Barem u početku,dok otkrivaju svet.Pa se tako nađem u nebranom grožđu kada trebam da odgovorim na pitanje moje sedmogodišnje ćerke:“Otkud popi para za tako veliki auto?“ Ili(imamo u parohiji jednog popa koji nosi čuvenu „tarzan“ frizuru): „Mama,ovom popi se nešto čudno desilo na glavi“ :)))
I crkva je tvorevina čoveka,tj.palog bića,pa i za nju važi isto ono što i za sve nas,da smo kvarljivi i podložni grehu.
Zato decu učiti ljubavi,ličnim primerom,i biti svestan Božijeg prisustva u svakom momentu.Ići u crkvu(zašto da ne), van nje tvoriti svoju ličnu Liturgiju. Teško je.Ali svako od nas sam nalazi put do Boga.
„Vi pokušavate Vojsije da tumačite Boga „ljudskim merilima“ a čovek je palo biće„ . Naravno da pokusavam tumaciti kao palo ljudsko bice .Sa onim sto sam do sad sakupio u glavi,srcu i dusi . I vi ste to isto palo ljudsko bice ,ili gresim ? Meni,takodje vasa verzija spasenja deluje kao holivudski blokbaster sa borbom
dobrih protiv zlih. Skloniji sam verovanju da se borba vodi izmedju dobra i zla u svakom od nas , i da sile zla mozemo i imamo pravo pobediti samo u sebi .
Ja ni danas nisam bio na liturgiji , izabrao sam da predjem sto i neki kilometar da bi jednom usamljenom starcu na planini pomogao da `pregura dan` , da odigramo par partija tablica i da mu pokusam dati malo optimizma .
Ubedjen sam da onaj koga zastupate meni to nece uzeti za zlo.
Cudni su putevi gospodnji…
Petkana, nasmijali ste me. Tarzan frizura :) A auti, ne brinite, to je normalno. I među njima se vodi borba za dobro ili zlo. Sud je Božji u konačnici. Važno je da Vi i vaša djeca ne izgubite smjer. Isus je rekao u mnogim objavama, jesu privatne ali i one su nam na izgradnju vjere, da u paklu ima svećenika i u čistilištu (pravoslavlje to nema) ali čistilište postoji, sigurno, sto posto. Tko može odmah u raj ako se ne očisti, ima li tako savršen da odmah ide u raj? Nema. Osim mučenika i koji svoju krv prolije za vjeru. To je Božje Milosrđe. Ono je pobijedilo na križu. Čovjek je toliko grešan da zaslužuje kazne za grijehe, a to je u čistilištu, Bog oprosti ali ostaju „kazne“ koje i nisu kazne jer i duša sama želi očišćenje, to je stanje u kojem duša čezne za Bogom, nekako slično kao i pakao ali duša se raduje jer će u raj a iz pakla nema izlaza. Neka mi pravoslavni sad oproste, ne namećem nikome, samo sudjelujem u dijalogu.Ima osobna svjedočanstva da čistilište postoji. Za to molimo za pokojne.
Isus je rekao da neće u raj svaki koji mu govori Gospodine Gospodine, zato Petkana ne brinite. Božja Pravda je savršena.Naše je da molimo da se svi spase i za one koji su nam „antipatični“ ili manje simpatični. Promjene su moguće. Bog molitvu čuje i kuca na srca da se otovore, kad se srce otvori ali ne na silu, nastupa Božja milost. Bog ništa ne čini na sliu, prkatički on nas moli da ga čujemo.Ponizni Milosrdni Bog.Pravda i Milosrđe će se sastati, mislim da to piše u Bibliji. To bi značilo da će Isus zagovarati kod Oca za svakoga od nas kad mu se bude sudilo za grijehe, tražit će dobro.Samo onaj koji odbaci Božje Milosrđe i ne prizna u datom trenutku Isusa za Spasitelja, taj se neće spasiti.I onaj koji nije znao znat će za Gospoda i ako se tada ne pokaje, ako tada odbije Boga, onda čini grijeh protiv Duha Svetoga i nema mu spasa.Bog i tada poštiva tvoj odabir. Naravno, ovo je katolički nauk. To bi značilo da izvan crkve nema spasenja. Crkva nije samo građevina, svi smo mi putujuća crkva, oni u crkvi mole za one izvan nje, ali po njenim molitvama zasigurno se dotiče i onaj izvan nje.Nadam se da sa dobro objesnila.
Djeca uče od roditelja, ali i roditelji od djece. Katkad su dječje nevine duše put roditeljima do Boga, pa ako Vas djeca potaknu na misu, moglo bi i tako…
Put do Boga je milost. Milost je kad Crkva izmoli milost obraćenja za grešnika.Milost je kada se pravoslavni i katolik mogu naći u Kristu. A milost će se dogoditi i za Jevreje kako je pisano da će se u posljednjim danima obratiti na Krista kojeg još čekaju. Vidite, raj nije samo pravoslavni, niti samo katolički.Bog je uvijek prisutan i sad je među nama.Nema sumnje.
Vojsije, to je lijepo ali trebali ste naći vremena i za liturgiju.:) Ili ste mogli tog starca odvesti sa sobom na liturgiju i dalje nastaviti druženje s njim. Sad bih Vam rekla da sutra odete na misu, ali vi nemate kroz tjedan. Plemenito je i lijepo pomoći. Ali najprije dajte Bogu Božje.Koliko biste mogli tom starcu i više dati da ste otišli na liturgiju? Ne vjerujete? Ja vjerujem. Zato jer je Bog izvor ljubavi i milosrđa, a njime se „punimo“ na liturgiju, njega nosimo nakon blagovanja drugima. Uistinu.Pokušajte drugi put tako.Pa usporedite snagu ljudsku i božansku u vama.:)
Sad ću prestati pisati jer će se gdin V.S. naljutiti na mene. Oprostite mi. Ipak i ovo sve ima veze sa temom iako se možda tako ne čini, jer kruha, igara i rata, doživljava čovjek u svojoj duši i kao vjernik i kao nevjernik. Ubija sebe ili drugog dok mu zli otima dušu.
Kad kaže „ne ubij“! onda to znači i ne ubiti riječima, jako možemo povrijediti kad ubijamo riječima jedni druge, Boga ili sebe čak. A to je onda rat. U duši.Na putu do Božje pobjede.Tomu se nadamo. Radujemo se spasenju.Dok se dižemo i padamo ustrajemo.
Srdačan pozdrav svima i laku noć. Neka vas sve Bog čuva.
(Gospodin V.S. je mudar i duhovan čovjek,takvim ga ja doživljavam.Ne bih se začudila da je svećenik, svako dobro mu želim.)
Vojsije, pogledala sam onaj film Ostrvo neki dan. Jest da sam cijeli film morala naglas čitati na ćirilici ali isplatilo se. Pitali ste me za film, davno. ODLIČAN FILM, svi kažu, a popularan je i kod nas. Svi hvale taj film. Neobično je da je glavni glumac doživio obraćenje glumeći oca Anatolija.
Jako dobar film, možda da ga pogledaju oni što voze „bijesne aute“, pa da jednu noć spavaju na ugljenu. Tko nije pogledao neka pogleda film.
http://www.youtube.com/watch?v=d7xAA_dr-0U
Petkana, odakle vama zvanje i pravo da budete učiteljica?
Isto ali još strožije je iskustvo i učenje koje su sveti naučili, odživeli pa preneli nama dalje. Ko ima uši da čuje, slušaće ih, ko nema slušaće druge.
Postoje Mitarstva, ne Čistilište :-)
Dragi S.V. možda je to i isto a drugačije se zove?
Dali biste mi vjerovali kada bih vam ispričala neke svoje doživljaje?
Ja sam molila za jednu pokojnu profesoricu sa fakulteta koja je „mučila“ studente i mene među njima. Bila je stroga, neudana, vjerojatno mnogo ranjena osoba. Molila sam molitve koje inače molim i prikazala za nju. Molila sam prije spavanja, a noću bi me budili dodiri i uzdasi, neopisivo prožeti patnjom, da sam zamolila Krista da mi to više ne daje, da ću moliti i dalje ali da ne bih htjela to više slušati. Sto posto znam da nije iz pakla. Jer bi me budili da molim. Osjetila bih da me netko dotiče ili drma krevet kad zaspim. Krenem moliti i prestane.
Evo unazad malo, osobno je ali evo neka je na svjedočenje. Otac mi je umro iznenada i naglo, ali umro je ispovijeđen i u milosti Božjoj. Bio je čovjek molitve. Za njega dajemo služiti mise, majka ga viđa pod misom u svjetlosti najprije jedan dan u studentskim danima, drugi dan starijeg i ozbiljnijeg ali je uvijek radostan.Nije izmišljotina. I majka mi je predana Bogu i živi svoju vjeru aktivno. Kada mi je otac umro ja nisam mogla plakati jer sam osjećala da je živ kao da i nije umro. I danas imam isti osjećaj. 70 godina nije malo ali nije ni puno, umro je od raka debelog crijeva u 12 dana.Otišao zbog išijasa na hitnu, kao uklještilo ga u kičmi a ono tumor pokupio kičmu i sve ostalo samo to smo saznali kasnije. Majku je pripremao iako to ona nije znala. Imao je jake bolove. Govorio joj neke upute osobne i privatne da ne pišem sve tu. Nakupovao duplih stvari jer je on bio za nabavku.I govorio je da će umrijeti a mi smo se smijali, dok još nije bio ni završio na hitnoj. Kao, što pričaš „crno“. Ja sam se isplakala nakon sprovoda u sobi. Ne zato jer je umro, nego zato jer se nisam stigla oprostiti, spremala sam se na put, zakasnila sam nekoliko sati. I plakala sam jer nam je bolnica lagala i skrivala istinu, inače bih ranije došla. To me boli. A za tatu osjećam radost. i znam da mu molitve pomažu. Njegovo prikazivanje pod misom u radosti, po fazama godina života meni osobno govori da se dio po dio njega oslobađa do Kraljevsta Božjeg. Čisti se, kako mi kažemo. Ne prihvaćam da mi sad netko kaže da se i đavao prikazuje, to je glupo, služi se misa za dušu, mi svi osjećamo veliki mir i radost a i duša se prikazuje na momente u radosti. A đavao se ne može radovati. Ne može.
Dragi S.V. Bog sigurno postoji imenom u kojega oboje vjerujemo i Vi i ja. Sad jeli Krist ili Hrist, ja prihvaćam oboje. Imala sam još doživljaja u fazi obraćenja i duboke molitve. tada sam bila u posebnom žaru i radosti jer sam pronašla Boga. Puno sam molila, imala sam i vremena jer sam bila bolesna a Gospodin mi je dotakao dušu i ozdravio me od žalosti od bolesti koju sam teško podnosila (multipla skleroza). To se ne može opisati, ta radost. Sada je se samo sjećam. Dođe mi opet da zahvalim na bolesti jer kako bi nače našla tu radost.Molila sam za duše u čistilištu, krunica i ne znam, ne sjećam se baš, u 15 sati, toga se sječam. Molila sam u hodu radeći, od ručka do brisanja suđa, morate znati da je to sve veliki napor u toj bolesti. I ja sam odjednom čula kao da se obruči vatre nošeni vjetrom kovitlaju u sobi. Toliko je postalo vruće da je bilo neizdržljivo. Doslovno sam čula obrtaje vatre u zraku. Nisam ništa i nikoga vidjela,samo mi je tijelo gorjelo kao da sam i ja dio te vatre. To je bilo prvi put da imam neku viziju na taj način. I tada sam zamolila Gospodina da ne budem dio toga jer bojala sam se malo. Iako radost nije prestajala. Bilo mi je to više kao neko iznenađenje nego kao strah. Shvatila sam da mi je dano da osjetim čistilišnu vatru neki njen dio, jer ja sam molila za duše.Nepoznate, općenito.I nije više bilo sličnoga doživljaja. A moja je vjera uzrasla.
S.V. ja ne lažem. Da sam to tada pričala rekli bi da sam luda, ali sad mi nije važno. Tako je Bog htio, dopustio.Isus.
Koliko vidim, iz mitarstava se može i u pakao a iz čistilišta ne. U čistilištu je duša već spašena. Oprostite, ali ne vjerujem da Bog želi onoga koji je vjerovao u Njega i trudio se biti mu vjeran u životu želi poslati u pakao. Zar Vi ne vjerujete u Milosrđe Božje? Pa Milosrđe Božje je na Križu dalo svoj život za svakoga, pa ako je Krist dao život za grešnika, a svi smo, dao je i za pravednika, pod tim pojomom mislim na one koji su ga slijedili iako grešnici. I sad da ga pošalje u pakao, ako ne prođe neke stupnjeve od 20! ? Ne prihvaćam to, a i ne moram, ja sam katoliknja, nisam ovdje da nekoga okrećem, ja kažem kako je meni bilo i kako mi vjerujemo.
Voljela bih znati, S.V. , gdje vi računate da ćete završiti, tj. dali ćete se spasti iz mitarstva? Evo, ja kažem za sebe da sigurno neću odmah u raj, griješila sam, Bog mi oprostio, vjerojatno postoje i sitni grijesi kojih se ne sjećam i toga se treba očistiti.Čovjek se ne može svega sjetiti na ispovijedi. Ne može. Dakle, ja za sebe kažem da se radujem spasenju i nadam se biti u Kraljevstvu Nebeskom, a očistiti se imam. Sad mi se više sviđa moja vjera u čistilište i Milosrđe Božje nego u mitarstva i odlazak u pakao iz njega. :) Bez uvrede, ovo je samo dijalog i upoznavanje vašega.
Mi imamo raj, pakao i čistilište. U pakao ide onaj koji odbije Božje Milosrđe, na samrti.Onaj koji odbije Božju ljubav i ne prizna Krista za Spasitelja.Ja vjerujem da Bog ima plan za svakog čovjeka da se spasi.Da ne želi ni da jedan čovjek propadne.
S.V
Ako mislite na moje profesionalno zvanje,nisam učiteljica ali učim decu u školi.Zvanje mi dade Ministarstvo prosvete.
A o crkvi mislim ono što mislim,i o tome sam već pisala.Vatikan je isto tako sedište jedne veoma uticajne crkve,pa opet,jadan je onaj koji veruje da će se preko Vatikana spasiti.
Dakle,nemate dokaza za ono što ste izgovorili.Jedno je upućivati ljude na crkvu,a sasvim nešto drugo isključivanje svih ostalih mogućnosti spasenja.O tome ćemo moći da sudimo tek kada nam dođe vreme za to.