Između uha i ramena

 

Sasvim sam mali, skoro nedorast,
Spustih se preko tvog lijevog uha.
Pripijen ti na kožu, kao hanzaplast,
Topao kao misao, pustih malo sebe-duha.

Kovrdža se uvija, sva si u meni,
Uvija se i nedeljno jutro, preko subote.
Brzina brzo ostaje u sopstvenoj sjeni,
Gladan ponedeljak halapljivo guta ljepote.

Kuda da odem, a da te nađem?
Preko kojeg grebena se odmaraju želje?
Potpuno skliznut, propadam, u šumu zađem,
Od bijelog, vidjeli ste, možda, nešto bijelje?

Vi ste gospođa. Ja sam samo patuljak,
Ako odvojite pogled, bacite ga dole.
U svojoj koži sam kao vrtuljak,
Misli su mi bojažljive, potpuno gole.

Gospode, pruži mi ruku, samo me cimni,
Budi tu, dok pokušavam da skočim.
Oblaci iznad glave, nekad su bili divni,
Padam odozgo, ne pokušavam da kočim.

Bleso, beno! Ženo što hodaš drugom stranom,
Ljubav, ma ne! To je vazduh udisan kroz krv.
Vidiš li me ponovo, poklopi me nekom granom,
Prepoznaćeš me po gmizanju, rijedak sam crv.

Ne želim ništa loše, preko linije tvojih usana,
Borba se odvija daleko, iza barikada.
Prazan smjeh me plaši, kao konvoj gusana,
Vodopad se ruši, sa tvojih kaskada.

Slučajno sam tu. Potraži me prostrtog u travi.
Prija mi kad me držiš za umornu ruku.
Na zaraslom putu, samoća me davi.
Tvoje plavo odnosi dane, što liče na muku.

Nikako ne vidim, crnom si se prekrila, lijepa.
Negdje u snu me polaziš, pokrivaš, želiš.
Vidim te, vidiš me. Noć je potpuno slijepa,
Po sivilu počni, počni novu bjelu da bjeliš.

Sakrila si se iza osmjeha, iza usne što boli,
Bauljam po stranicama ove pjesme.
Sakriven u vriježi, koju ti, vodom poli,
Plivam vodom, curim sa tvoje česme…

 

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović