JAGODA KLJAIĆ: PEPEO NA PRAGU – zbirka pesama

Saradnica Bašte Balkana gospodja Jagoda Kljaić nedavno je objavila zbirku pesama s naslovom Pepeo na pragu. U zbirci je 50 pesama, od kojih je šest prepevano na bugarski, engleski, makedonski, poljski, slovenski i ruski jezik, iz pera pesnika iz tih zemalja.

 

Recenziju je pripremila književnica Olga Lalić – Krowicka, iz Dukle (Poljska), te, između ostaloga, naglasila:

„Jasnoća i zrelost zbirke pjesama Pepeo na pragu proističu iz nutrine pjesnikinje… Laganost, često bolnog postojanja, i nada, nisu opisivani suvišnim, i nekim, težeg karaktera, riječima. One su slobodne i plutaju bezbrižno po stihovima. Dovode do nekog pokušaja pomirenja savjesti sa sjećanjima, na svojstven način, ostavljajući za sobom trag pun simbolike, iz kojeg se produžava još snažnija i svjetlija linija u gustoj tami, i nju se nikada nije moglo i ne može se i dalje, tako lako slomiti ili iskriviti, jer samo trajanje jednog bića, pored svih okolnosti, pokazuje snagu vedrine koja također donosi „darove za bijelu vječnost“ (Ljubavni darovi).

LJUBAVNI DAROVI

Dok u ugaslom žaru nestajem,
U razigranom dimu se pojavljujem.

Ponor izmaknu u visinu,
Nebo se sunovrati u prazninu.

Eho sa litice glasno dovikuje,
Mjesečina ljubavni zanos oblikuje.

Istapa se maska nevidljiva,
Da postane sreća dodirljiva.

Usplamtjela rijeka prokapava kroz obalu,
Šuma razlistava travu u ljubavnu uvalu.

Začarani krug se otvara,
Život svoje grijehe obnavlja.

Tako ljubav ulazi u konačnost,
Donoseći darove za bijelu vječnost.

… Traganje za smislom, kroz čitav život, svjedoči s jedne strane o tome da se sa mnogim stvarima ne možemo pomiriti, ali s druge da to duboko želimo i da baš zbog toga svaki, a naročito onaj najkraći, trenutak ili osjećaj da smo neko sjećanje isprali, pokazuje koliko je naša ličnost jaka i pozitivna, i sama se od sebe okreće prema novom horizontu, kao što je to napisano u pjesmi Ispod kiše:

ISPOD KIŠE

Prevarena i ovaj dan
opet sam sretna.
Jutro tmurno i maglovito
izgubilo se u mojim planovima
još sinoć s tobom povezanima
a već jutros meni samoj ostavljenima.
Ponosno kao da je zasluženo
stadoh ispod kiše umjesto tebe.
Čekala sam tri dana i tri noći
kroz svaku kap roneći.
Nitko mi nije ponudio kišobran
a svi su znali koju boju volim
kapi su se samo onda sklanjale
kad su crne nijanse nailazile.

Isprana od svih sjećanja
ushićena trčim ususret nemogućem
tko će mi osim pljuska vjerovati
da sam uspjela sve kapi uhvatiti.

I jedan ego i jedan život kotrljaju se u jednom velikom i prepunjenom krugu … I malo tko ima dar da ih predstavi na ovako dostojanstven način, zaklanjajući suptilnošću riječi i opisa dubinu jecaja duše jedne plemenite pjesnikinje… te iako metež životnog sadržaja može vrlo olako ugušiti blagost stihova, u Jagodinoj poeziji to je nemoguće. Najljepše riječi pobjeđuju onda kada nemaju za to dovoljno slobode, i tada kad se na jedan smislen i bestežinski način nižu u stihovima, uzdižući se sigurne u visinama i ostvarujući svojom jačinom vlastitu pobjedu . . .

DVIJE RIJEČI IZVAN DOGAĐAJA

Odustala sam od vjerovanja
odjednom ali zauvijek
zbog dvije riječi
stopljene u mnoštvo konačnosti
oduzete svemu suvislom
što ostade daleko od njih.

Dvanaest slova
previše kombinacija
više od milijun varijacija.

U dvije riječi događaji uđu
radost smire da ne poleti
ljepotu dokažu život obznane
nadu uvjere da je uvijek u pravu
istinu pretvore u čistu sebe
ljubavi nebeska vrata otvore.

Imam karcinom
dvije riječi
dvanaest slova.

Smotale se u klupko
ni misao u njega ne stane
zaustavile se na slapu
u kojemu ni kap nema mjesta
izgorjele u suncu
ohlađenom od prevelike topline.

Život ne staje
njegovo je vrijeme čak i onda
kad je oslonjeno samo na jedno slovo.

Ipak sam ga uspjela prevariti
jer dane unatrag brojim
od toga osamnaestoga neznanoga mi mjeseca
i još tajanstvenije godine
samo se vrtim u krugu
kojeg vitlaju dvije riječi.

Imam karcinom
dvije riječi
dvanaest slova
spaljene u jednu riječ
četiri slova
Smrt.

Za sestru Mirjanu

… Vjerujem da će ova zbirka osloboditi sva naša srca od bremenitosti vremena u kojem se nalazimo i odvesti nas prirodnim tokom u svijet jasnoće i snažnosti stihova pjesnikinje Jagode Kljaić“, naglašava, na kraju recenzije, Olga Lalić – Krowicka.