Zavodljiva Parga

Put do Parge. Grčka, grčko more i Parga. Tirkizno more i zelene šume na bijelim stenama

Pa, taj vikend ništa nije obećavao, osim poplava. Skoro da se ukrcasmo na brod! Nedelja, onako, pomalo zgužvana, isprati nas 35 u udobni autobus. Niko nije odustao!?Hm.

Za čas je autoput ka Nišu otvarao svoje njive pokrivene vodom. Čak bi i Kinezi pozavidjeli na urednim vlatima žita, što vire iz vode. Negdje oko 21h stigosmo u Predejane, na predjelo. Granica se bližila pasošima. Srbi, Makedonci….Opet kroz dva sata, Makedonci, Grci…Bože, ko da smo pošli na put oko…Balkana.

Jutro se odvojilo od musavih, autobuskih stakala. Samo magla i tuneli kroz Pindske planine. A one traju…

Sela se sele sa vrhova u podnožje. Kuće su u pogledu. Malo sa ručnom koče. Savršen prizor planinske zore.

„Gospodine, vi hrčete!

„Ja!? Ne, ne! Nešto me grlo“…

Ispod krošnje slijepljenjih trepavica prolaze predjeli poliveni rosom. Otvara se nebo, planina i najzad, more. Klizajući sa pogleda, neko jezero pada magli u grčevit spoj. Visina tu ne znači ništa! Spuštamo se krivudavim krivinama. Jutro cijepa sopstvenu koprenu. Odnekud izniče naselje nad morem. Dobro jutro – Parga! Kako si lijepa, ženo! Koliko boja si upotrijebila za farbu? Evo nas, na prstima ulazimo na tvoj trg. Crkva tek odzvanja sedam. Držim te za riječ! Masline mašu granama.

Parga!? Kao da si mi pružila ruku. Silazim ka maloj luci. Ostrva se ostrvila iz stijene. Kamen se kamenom baca sa tvrđave. Šetalištem prođe sjena. „Kako ste lijepi, gospođo“!

Sablasti lete iznad borova. Negdje u granama se kote. Voda se ljeska. Tamno plava se pretvara u tirkiz.

Pored restorana stoji konobar i zove:“Gde si, brate“!?

Au! Okrećem se, skoro prepoznat! Ma, jok! Zna čovjek srpski. Zove goste na kafu…Prepade me…

„Kako se zoveš?

„Spiros“

„Pa da. Tipično srpsko ime“!

„Vidimo se večeras, Spirosu“…

I onda kao magija, obuze me miris sastavljen od Mora, Maslina i Borova…UF!

Niko se ne sjeća prvog dana. Možda ni zadnjeg! Sve što je bilo između, okrečeno je plavom. Noći su posmatrale dane, sa sigurne distance. Parga se prosipala sa planine u more. Uskim ulicama, kao Tarantula, plete zavodljivu mrežu, okrečenu u bijelo. Skoro da smo se i mi prosipali, u želji da obuhvatimo što više. Dugačka ruka grli slap. Ali-Pašina tvrđava ječi od magije. Maslinjaci otkrivaju mreže. Šuma je kao šešir, mrežast. Pargo, grcaš sva u grču…

Ako se okreneš od mora, dočeka te planina. Sva je jasna i moćna. Pođosmo joj u pohode. Zemlja sušna, bez vode. Stijena izvire iz oka. Koze se rvu sa ovcama u mirisnom, malom zalogaju.Tišina oblaže uho. Stijena se stijeni daje.Opet maslina daje hlad. Ogromna šuma mijenja prostor. Sa vrha zaraslog u makiju i trave, silazimo kao sa neba. More nas prima, pomalo hladno. Niko i ne želi da zna, da neka sela postoje, gore ispod krova planine. Nekad bila Parga na 700m. Sve je ugašeno. Samo mala crkva i tv. toranj daju blijesak toplom snu. Ispod tornja otima se pogled ponoru. Grad na dlanu, oivičen plavom magijom.

Riječi potpuno zamiru…

„Branislave, koliko ima još do Parge“?

„To je tu, odmah iza zelene sjene“!

„E, baš vam hvala“!

Hodajući kroz maslinjake, obuzeti čežnjom hladno cijeđenog ulja, sretosmo izvor-česmu!

Kakav radostan dan! Ispod česme crkva. Tri čovjeka sigurno staju. Kamen i molitva! U šumi nekoliko stabala limuna. Plodovi kao lopte! Za uspomenu pokupismo one opale…Negdje dole, iskočiše 4 psa! Skoro da žele da nas jedu. Reče Marko“Daj mi jedan štap“! Tad sam shatio gdje sam. Divljina je isijavala divlju. Čuvar koza je ima više pasa. Niko ionako, nije prolazio tamo! Parga crpi plavu iz zelene. Moćno!

Sve je potonulo i sve se bacilo u mastilo. Na Valtosu talas preko talasa kliza. San kroz bezdan se luči. Sviće novi dan? Iznad Lihnosa, samo grijeh se pripija planini. Boje su raspoređene po zakrpama nebeskim….

Bujna vegetacija fascinira. Sve je uveličano. Priroda je bila izdašna. Na svakom ćošku limun, pomorandže, mandarine…Po šumskim obroncima mirišljave trave, preslica, kičica, kantarion…

Svaki tihi kutak je i vidikovac… Mala crkva okrečena u bijelo. Krila galeba se stapaju sa bojom talasa. Svaki pokret je toplo njihanje. Duh i priroda u zagrljaju…

Taman kad pomislih da se java stopila sa snom i da ostajemo za navjek u tom mjestu, koje ne ostavlja nikog ravnodušnim, pojavi se odnekud četvrtak. Sa njim stiže i autobus. Vrijeme povratka došlo sa kišom. Bio je samo malo mokar, ali ne tmuran dan. Isti broj kofera u gepeku. Samo u očima i osmjehu je ponijeto više.