@Panzer

Ja Vas ne mrzim ili nekog drugog. Mogu se ljutiti, biti emotivna ali ne mrzim. :)
Recimo to tako da mrzim na zlo. Iskreno, još jučer sam se oprostila od ovog portala, naravno, sa razočaranjem. Neka. Tako treba biti. Neke druge stranice, teme duhovnosti. Konstantno ja imam osjećaj da se mene mrzi i ono što je moje, pa makar bilo i mišljenje, makar to bila i ispravka netočnog navoda, primjerice da katolici u crkvi zauzimaju strane na kojima stoje, totalna neistina i ljudi ovdje uopće, nekako jako čudno razmišljaju, „ne mrzimo te ali nemoj da se mešaš itd.“ „makni se i ne mešaj se“. Svoje ljude ne ispravljaju a ako se ja javim onda šta se „mešam“. Otkuda ta iskonska mržnja, ne mogu se načuditi da je to među vjernicima posebno izraženo, to me najviše boli. Na ovom portalu sam duže vremena baš iz razloga jedne nostalgije prema Vojvodini, došla sam sasvim slučajno, nisam ni znala za ovaj portal. Taj portal je bio doticaj sa izgubljenim, sa uspomenama. Bilo je tu od samog početka ružnog načina prema meni tipa šta sam došla ovamo,a došla sam da nemam blage veze o pravoslavlju, zapravo sam ga tu i upoznala, nekim se stvarima zanijela, a na kraju potpuno razočarala. Bogu hvala na tome. Bilo je ljudi koji su više govorili o sebi nego o meni. Tipa da me treba zaklati ustaškinju, zašto sam ustaškinja nije mi nikad bilo jasno stvarno ako sam ovdje.Kao što mi nije bilo jasno zašto mi netko iz čista mira odmah spominje papu i Jasenovac,iz čista mira.Bilo je ljudi neću imenovati koji su se iz tuđine Srbi rugali na vrlo ružan način meni, pa dobro, bilo pa prošlo. I do jučer, da shvatim zapravo da jedan običan ispravak znači puno više. I Bogu hvala. Odlučila sam više ne komentirati uopće, i ne pogledati ovamo. Na portal. Ali eto, onda vidim Vas. Vi ste zaista neka posebna iznimka i dragulj, biser u pozitivnom smislu riječi. Nikada u životu nisam čula ove riječi koje ste Vi ovdje meni sada izrekli. I hvala Vam. Ne mrzim vas općenito niti Vas, ali ja to ne vjerujem da ćete doći do toga kao narod. Većina ne misli tako.
Ne vjerujem, duboko je to jako duboko, toliko je prošlo.Mrze Hrvati. Mrze Srbi, ja nisam došla mrziti, ali sam naučila ovdje da vam ne treba vjerovati. Preko duhovnosti sam tražila doticajne točke,a onda mi spominjaše ekumenizam, da se ne mešam, pa dobro,nisam ni znala, kod nas se propovijeda o ljubavi prema svima i dijalogu sa svima. Krivo su me učili.Jedino su me za opraštanje dobro učili, ta moja jeretička vjera, vjernici u nas opraštaju.
Također ja isto osuđujem svaki zločin bez obzira koja strana, bilo je.I više nego znamo. Takav je rat. Kad demon obuzme osobu taj čini svašta nezamislivo i strašno. Evo, što reći, Šešelj je pušten onaj koji je sigurno kriv, sigurno, koji je imao svoje koji su radili što su radili vezano za Vojvođane,zna se točno gdje je on djelovao.Al to ne zna Srbija,(iako zna, čitala sam neke srpske informativne stranice) ne zna Hrvatska koju nije ni briga, može mi se i ona ispričati,skrbi se za Srbe, neka, i njihovo neka im se vraća, nemam ništa protiv, bosanskim Hrvatima puno se pomaže, a Vojvođani su šta, ničiji? Nit ih voli Hrvatska niti ih voli Srbija, a onda ih voli sud za ljudska prava. Ako…
Ne mogu pisati detalje, ali Vaša riječ je posebna.Gotovo mi je nevjerojatno da ste to napisali, pa čitam ispočetka i ne vjerujem. Ne bojite se svojih što ste to rekli? Ja bih se bojala. Opasno je biti Srbin pa čak i odvjetnik koji brani neku drugu stranu, opasno za njega, čovjek je iskusio prijetnje i svašta.
Hvala Vam na ovome, lijepo je završiti boravak ovdje sa takvom misli. Nisam očekivala.Niti doživjela. Neka Vas Bog blagoslovi i čuva.

Vi ste mi zaista svjetlo današnjega dana i misli o vama. Pa i da ste jedini, neka Bog nagradi vašu dušu sada i u vječnosti.

Ne mrzim vas, nije to mržnja, to je gorčina i čežnja što neće da bude bolje.Razočaranje. Ja reagiram afektivno, nekad mi je fitilj kraći, ako me se više napada borba je teža. Teže je kad si sam a napada te više ljudi, tko ne bi izgubio živce i mir. Ali nisam izgubila istinu.
A ni sebe. Čovjek nije cvijet bez korijena, uvijek voli svoje i to je u redu.

Svako vam dobro, tuđe misli mi i ne trebaju i ne mogu me uznemiriti.
Neka Vas Bog blagoslivlja svakim danom Vašega zemaljskoga života i nagradi na nebesima.

Zbogom

@Panzer, nazilazila sam na ljude koji bi se uvrijedili ako se ne persira, nisam takva, meni je nekako uvriježeno odmah na“ti“, pa ču i ja onda na ti.Netko u tome vidi nepristojnost a netko bliskost. Želim otići jer mi treba mir.Iako,lijepo je znati da si ostavio neki trag. Ne zbog mene nego zbog ovoga što si napisao. Iako sam sama smatrala da nema nikakvog smisla biti ovdje.Možda se i vratim,tko zna, puno sam puta napuštala portal i vraćala se. Ja ne dijelim ljude na vjernike i ateiste. Dijelim ih na one koji žele komunicirati u ljubavi i na one koji ne žele. Stvar slobodnog izbora.Katolici ne smiju mrziti, crkva uvijek zove na praštanje, mrze oni koji su zadojeni politikom, čak i mene mrze neki veliki Hrvati, tamo u nekim raspravama koje ne dozvoljavaju kršćansku poruku ljubavi i pomirenja itd. To je do ljudi, ne do vjere.Iako se često katolička vjera proziva kao neka zločinačka organizacija, to sam naučila ovdje :) Nije mi žao sto sam ovdje boravila, upoznala sam da je tanka granica između pravoslavlja i mržnje, oholosti i poniznosti, nažalost, par ljudi je ovdje bilo normalno, tekstovi su takvi da se skoro pa uvijek dotiču katolika, dosadilo mi je to šibanje. Dok nisam znala da je pravoslavlje takvo da uvijek kori i spominje jeresi, bila žestoka i ljutila sam se jer nisam vidjela ono što je bit Biblije, ljubiti čovjeka. Bit i moje vjere. Bit Isusovih zapovijedi.Poslije sam samo preskala takve tekstove, čak ih nisam ni imala volje komentirati. No neću davati ja ovdje svoje mišljenje o greškama koje ja vidim, dovoljno je vatre bilo.Nisam tražila ni da me netko voli ili razumije, ali poštivanja nekako nedostaje na portalu, jedva se čeka da se nešto spusti, da se bocne.

Često sam se suzdržavala da ne vratim istom mjerom, nekad i jesam priznajem. Ali ne do kraja. I ja bih davno spomenula na provokacije možda i Vukovar i Ovčaru i logore, i silovanja žena u Vukovaru,šutjela sam.Mnoga su se srpska djeca rodila u tim silovanjima, nisu abortirana. Znam za slučaj da je žena rodila, bila je udana i imala obitelj, bila je slomljena, imala je muža, i nosila dijete začeto silovanjem. Vjernica i pobožna žena. I bunila se protiv Boga na cijelu situaciju. Rodila je dijete i dala ga u sirotište na posvajanje i nije htjela više za njega čuti, to je mržnja o kojoj pričamo i koju malo tko može razumjeti. Ta mržnja je grizla tu ženu, prestala je i u crkvu ići. Brak joj više nije bio normalan. A ni ona psihički normalna žena. Jednog dana je pitala za to dijete, i dovela svojoj kćeri sestru za koju nitko nije pitao. Djevojku. Danas žive svi sretno. Ali to su traume za koje Srbi pobijaju. Da, to su radili četnici, svašta su radili. I prvi put se osjećam slobodno da to ovdje kažem. Da, dezinformiranost i igra vaših medija, istina, i drugi su mi to rekli.Uglavnom se sve prebacivalo na nas. Postoji jedna knjiga koju ću ja sad ovdje spomenuti, zove se „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“, Vilim Karlović. Strašno, ja ju nisam mogla čitati, izaziva povraćanje i mučninu ne samo suze.Preživo masakr i streljanje na Ovčari. Ima jedan naslov „Moje spasenje i Srbin koji vjeruje u Boga“, samo jedan odlomak

„Obraćam se Maretu:
– Jesi li ti četnik?
-Jesam.
– Pa kako to da si četnik?
– Pa tako lepo, četnik sam i šta bi drugo bio!?
– Pa nije mi jasno zašto me spašavaš ako si četnik!
– Ma to bre nema veze! Mi smo četnici, a vi ustaše i gotovo!
– Zašto me spašavaš ako si četnik?
– Ja sam Srbin koji vjeruje u Boga!
– I ja sam vjernik! Oženjenen sam, imam sina, trudna mi je žena!

(Mare ima 22 godine, a Vilim 21), to se saznaje iz daljeg dijaloga dok Mare nekud vodi Vilima.

….Pita ga Mare „jesi dobro?“
„Nevjerojatno, hodam s četnikom koji me čak pita jesam li dobro!
Nakon svih psovki i uvreda, poniženja i potpunog obezvređivanja mene kao ljudskog bića, a posebno nakon fizičkog maltretiranja, četnik me pita jesam li dobro.“

Ah, istina, kao da i ovu vlast kod nas brine istina, Jugoslaveni, svi ih mrze i oni koji su ih birali ih sada mrze. Kao da smo opet u nekim vremenima gdje se najviše mrzi Crkva, tako meni izgleda, komunjare.Da tako ih zovu.

Ja sam bila dijete kad je bio rat.Jednom prilikom sam čekala i da umrem jer više nemam snage, da me bomba pogodi i dobro. Nisam otišla u skonište, bilo je strašno. Od tada nosim medaljicu Majke Božje na lančiću, od tada, čuvala me.

„Zaista bih voleo da nam se vratis ako bilo kako mozes.“ Hvala, NE, tamo nema života, raseljeno.Ostali su izdajnici koji su se uvukli Srbima pod kožu radi svoje koristi. Hrvati Mađari i Srbi koji su dočekali Srbe iz Hrvatske. Svi smo se lijepo slagali, i svima vjerovali.To je sada neko drugo mjesto, skroz drugačije, čak je i uništeno kulturno, zapušteno, vojvođani su vrijedni bili. A sve znate, ne treba meni kuća, neka se isplati, tamo se živit ne može. Neka živi i taj u njoj i u svojoj savjesti. Kada bih se i vratila ne bi našla čovjeka kao ti ni za razgovor. Zaista si čovjek u punom smislu riječi.

Tebe nije snašla medijska blokada kada sve ovo znaš, neću ništa pitati dalje. Samo ću dodati, hvala što spominješ Hrtkovce, mislim da se tako više ne zovu, nego Srbislavci.
Taj spisak je laž nad lažima.Čula sam za njega, sotonske laži.To je sve planski rađeno, ovi sileđije su planski ušli u te kuće,sjećam se pred sam početak svega toga lošega, barikade itd. Prvo su neki fotografi snimali kuće kao za uspomenu,dobar plan, nismo ništa sumnjali. Onda je drugi dan JNA počela paradirati na tenkovima po selu sa tri prsta uzdignuta i meni su pokazivali,bila sam u vožnji na biciklu, znala sam što to znači, nisam se zaustavila iako dijete, pa sam im ja pokazala dva prsta nan što su mamicu psovali itd. a ja sam bila dijete.Osjećala sam neko zlo na tim tenkovima i vidjela sam zle vojnike.Cesta je iza njih ostala uništena, asfalt sam izrezbaren. Tako je počelo. Poslije su iz Hrvatske planski došli u kuće koje su slikane. Vraćam se jedino u fotografijama i sjećanjima. Tamo više nema osobe koju bih zagrlila. Nema nikoga. Osim komšija izdajnika. Jedino groblje obraslo u korov kad nema tko da ga sasiječe.

Srpsko pravosuđe je jadno, nema u njemu istine ni pravde.

Hvala ti za sve što si rekao.Lijepo i hrabro. Hvala ti. Jedino mi je žao ako te napadnu vukovi, izložio si se zbog mene. Zbog istine.

Ako si i ateista, nadmašio se mnoge duhovnjake. Vjerujem da će se Bog pobrinuti za tebe,jednom.

Zaista hvala što si me doživio tako kako jesi, nisam uopće mislila da bi itko o meni tako mislio. Ne želim te izlagati ovdje vukovima koji će doći. A ni sebe, briga me za njhova mišljenja, odvje sam se nakratko zadržala da tebi odgovorim jer si ČOVJEK.Samo sam zbog toga još ovdje ostala.

Moj životni put je sada drugačiji, jedino žalim i to jako, što svom suprugu nisam mogla nikad pokazati da je Dalmatinska Zagora nikakvo selo spram vojvođanskog. Iskreno, ne volim ju. Ne sviđa mi se. Uvijek hvali svoje selo a da vidi moje. Kakav krš i kamen i vukovi koji hodaju po selu, Bože sačuvaj, pravi vukovi ne ovi koje spomenuh :)

Sretno ti i svako dobro. Bolje u tami upaliti svjetlo nego proklinjati tamu. Ti si upalio.
Dovoljan je i jedan čovjek da svjetlo svijetli. To svjetlo ne može ugasiti ni sto istomišljenika suprotnih.

Stoga, ovo je kraj naših dijaloga, nemam potrebe tu pogledavati više.

http://www.youtube.com/watch?v=YTzalUlcQUU

Procitao sam odgovor u jednom dahu. Bez trunke sarkazma priznajem da me tvoja licna tragedija(da je tako nazovem) potresla. Necu duziti ovog puta, jer nemam tvoju perspektivu, na svu srecu, nisam doziveo tako nesto. Delovace cinicno ako napisem da te razumem, a zapravo te ne razumem.

Elem….. beskrajno mi je zao zbog svega sto ti je „priredjeno“ u Srbiji, MNOGO SMO IZGUBILI TVOJIM ODLASKOM! NEPROCENJIVO MNOGO! Rodjen sam u Beogradu. Medjutim, mnogo volim Vojvodinu. Slozicu se sa tobom da se ista znacajno promenila. Veliki priliv izbeglica, malo ulaganja, sve vise prmitivizma i nasilja! Ti mi delujes primerak, arhitip stare vojvodjanske kulture, srdacnosti, velikodusnosti, dobrote….. kao melem na rane, ni trunke mrznje i zavisti u tebi. Drzava Srbija se ogresila o vas, mnogo!

Kazes da ne zelis da se vratis, razumem… sigurno imas debele razloge za takvu odluku. Medjutim, savetovao bih ti da ne odustajes od postupka restitucije imovine i da se boris za to! Materijalno obestecenje je bolje nego nikakvo, zar ne? Ovo ti govorim onako iz principa, nemoj da dozvolis da se tako lako i jeftino izvuku sa zlocinom!!!! Srbija polako koraca prema EU, jacaju veze i sa HR, siguran sam da ce se formirati neka radna grupa koja ce se baviti tim pitanjem.

Sve u svemu, pred Srbijom i sprpskim narodom je dug i bolan put. Srpski narod se mora suociti sa prosloscu i proci kroz proces katarze. Smeta mi ta….. jalovost i nemogucnost da se pogleda istini u oci. Toliko je obmana, lazi, kompromisa sa istinom… boli me sve to.

Sta da ti kazem. Nemoj da gubis nadu, ne dizi ruke od nas, tvoje bivse, a mozda cak i buduce otadzbine. Svrati, umiri na trenutak osecaj nostalgije. Srpstvo ima i neko drugo lice….. lice ljubavi, postovanja razlicitosti, humanosti, prastanja!

Pozdrav!

@Penzer, svratit ću ja, imam i u Beogradu familije imam i u Bačkoj.I u Rumi. Drugačije bi bilo da pričam uživo, ovo je ipak internet.
Vojvodina je meni lijepa, nema ljepšeg mjesta u Hrvatskoj od Vojvodine, ni more mi ništa ne znači.Meni je ljepša Sava kako se kaže ono „na rupačama“, „peskara“ na koju sam s djedom išla na špediteru sa konjem po šljunjak.Kupali smo se u blatnjavoj Savi.I pas je išao s nama.Nema asfalta koji to može nadokanditi. Eto, Slavonija me jedino podsjeća na Vojvodinu, i ljudi. Topli. Ostali su drugačiji po mentalitetu. U Slavoniji nemam nikoga, tako da mi je i ovdje daleka. Ovdje sam jednom prilikom iza nekih Cigana( Roma) udisala miris balege koju je konj „posadio“ na cesti, podsjećala me na Srijem, na sve.Stajala sam i udisala i plakala. Uopće mi nije smrdilo. Ja sam uvijek visila po štalama i imala takav miris, smrdila sam drugima.Imali smo puno životinja, puno doživljaja, puno plodova ruku.
Meni čak ni Bačka nije isto što i Srijem, ni Banat mi nije isto što i Srijem, oprosti. Roditelji umiru, mi imamo svoje živote u kojima više nismo sami. Više nismo mali.
Naravno, idemo do kraja pa kako Bog da. Neki su tako tražili pravdu van obiju država,i uspjeli su. Čak i to obeštećenje, eto, nema tu slasti, neka jadna zadovoljština, ne može novac zamijeniti sve ovo.Nije to samo materijalno, tu su ljudi, tu se sijala ljubav, tu su uspomene. Ja ću ustrajati zbog tate kojeg više nema. Od svega ovoga se razbolio.I umro.
Kao ateista me ne razumiješ, nitko se neće pred Bogom izvući za zločin.Koliko god se ljutila, čak ni tom čovjeku ne želim zlo, ono ga je već snašlo. Samo mi žao tate, više nego kuće.
Otišao je od bola jer ga je grizlo. Jer se u Hrvatskoj osjećao kao višak. Bilo mi ga je teško gledati kako se nada da će mu Hrvatska pomoći, Hrvatska je pomagala Bosance mogla je malo protegnuti ruke i ovamo.Jadno je da mnogi Hrvati misle kako su Vojvođani Srbi. I nemaju interes.Više ljube Kanađane svoje. I opet Bosance i Srbe. Ja bih razlupala ćirilićne ploče zbog dvoličnosti ove Hrvatske, zbog sviju vlada dosada, i to bi bio šamar vladi a ne ćirilici ni Srbima.Ja, ali nije kriva ćirilica, to je pismo, kriva je država i jedna i druga.Čak mi je krivlja Hrvatska.Srbija bar voli svoje Srbe.I kažem joj svaka ti čast.Hrvati, jadnici.
Jedino je Crkva pokazivala interes.
Imam razloge, osjećam se Hrvaticom u svojoj domovini, kakva god bila. Lakše mi je ovdje nego tamo što bi mi bilo. To sigurno. I posao. Nemam povjerenja.Ma tko bi danas zaposlio Hrvata pored nezaposlenih Srba? Imam familiju i njihova iskustva.

E moj prijatelju, sve i da svratim i da vidim selo i da uđem u tu kuću ne znam kako bi živa izašla. Danas.Nakon dugo godina nije se ništa promijenilo.Eto i Šešelj se vratio. Mogu svratiti i gledati izdaleka, a što mučiti dušu? Ljepši je šor u uspomenama i sa bagremom koji nije odrezan. Neki dan sam na you tubeu gledala, netko je snimio selo iz auta. Plakala sam kao malo dijete. A netko će jednom doći i očisiti groblje, valjda ću to biti ja.

Hvala na drugom licu. Vidjela sam to drugo lice i u Hrvatskoj. Vrijeme rata, u istom stubištu i Srbi Hrvati. Nesnošljivost. Poslije rata,pozdravljanje i koja riječ u prolazu.Vrijeme umiranja, svi smo isti. U vremenu umiranja smo isti.Meni je prva došla Srpkinja sa suzama u očima čiji je muž isto umro.I kažem mami,e što ti je život, na kraju ostaneš ili postaneš čovjek koji će istim putem, u prah i pepeo.

Ja sam doživjela mnoga dna, najveća je bolest na rubu smrti. I iako si ateista, ja ti dajem nadu, Bog postoji, Isus Krist. Medicina nije znala pomoći, Krist je. Nemoj ni ti gubiti nadu,Bog te voli.To iskustvo je najveće.

Moja isprika na patetičnosti, život je kratak, materijalno je raspadljivo a ljubav je vječna.
Mržnja je otrov za dušu a ljubav sve može, ona učini i da oprostiš.Jedno je bol, bol je uvijek prisutna ali uz bol stoji uvijek opraštanje, inače bi bol otišla u mržnju.
Ovo kako ti ja djelujem to je sve učino Bog u mom životu. Tako su me i roditelji učili.

I meni je beskrajno žao. Za svaku suzu i bol i patnju Srba koji su stradali od loših ljudi Hrvata.

Lijepo te bilo sresti, ne zamjeri štogod. Imam temperament ali ne mrzim.
Pa doviđenja, na Petlovom Brdu ili negdje drugdje.

@Martina

Zao mi je zbog smrti tvog oca, sigurno je bio emotivac kao ti. Tesko je sve to podneti, i najtvrdji pokleknu….

Seselj se nije vratio, haski tribunal je odbio njegove zahteve. Cak i da se vrati, njegovo vreme je davno proslo. On i njegova stranka su politicki mrtvi!!!!!

Kao sto rekoh, ne odustaj, bori se, trazi pravdu. Mozda se otvore mogucnosti za odrziv povratak. Ko zna sta nosi sutra, optimizam je zdravlje duse. Sve najbolje!

Pozz!