Kozakinja

Kako uđe u mene?
U višegradske meke noći?
Zašto mi prst iz ruke krene?
Valjda si na dlanu i trebala doći?

Samo si mi stala uz rame,
Pratila liniju što bila je tanka.
Nisi se obazirala mnogo na me.
Samo si procjedila kroz usne-Branka.

Onda se zamutio Rzav i Drina,
I ćuprija je jeknula u strahu.
Na korzu mi je uzela ruku, sva fina.
I pretvorila mene u sebe, u vrelom dahu.

Iznad grada staza vodi u raj,
Bikavac je čekao očaran sobom.
Sa druge strane blijedi sjaj,
Na drvenoj klupi, bio sam ti robom.

Ako otvoriš oči, pokazaću ti moje,
Pokušaću da te umotam u noćni kostim.
Pogađaš li, kako misli mi se roje?
Vodenim postom od tebe odavno postim.

Znam da ti je zeleno ostavio Sjemeć,
Ukucan u pogled, pušten sa vrleti.
Rzav se potapa u Drinu, pjeneć.
Tvoje ime sa usana se otkida, leti…

Noću, kad nesanica dođe na čelo,
Sjećanje navre, prosto me satre.
Bila si i sada si, sve moje bijelo,
Kozakinjo, princezo iz rzavske tatre.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović