Stara planina

Pesma Wish you were here i Stara planina u duši. Obilazak Stare planine – zapis i foto reportaža sa planinarenja

 

„Wish Yu Were Here“…  Stara planina 11-13. Juli 2014 godine

Beograd voli kad se petak pretvori u popodne. Mada ga to košta čuvenih gužvi i ponekog saobraćajnog, kolapsa, prosto se ozari ibarskom i autoputem, kojima kuljaju prevozna sredstva, odvozeći dobar dio stanovništva koje-kude po Srbiji. Tridesetak željnih planinarske akcije i još ne viđenih ljepota Stare planine, također ozarenih lica, drijemali su u autobusu bijele boje. Kod Paraćina siđosmo sa auto puta, zajahavši regionalni drum za Zaječar. Kratak odmor na nekoj pumpi.

Nastavismo truckanje pored samog čika Rtnja, koji se podbočio mrkim grebenom, prateći nas dugo. Petak se raspilavio, trčeći kroz mrak i vukući oblake suboti u naručje. Svjetla Zaječara mutno nas gone ka Knjaževcu. Taj nas nije ni pogledao! Samo kao da reče:“ Kalna? To vam je tu …negdje“. To“ negdje“ nas tiho dočeka nešto iza 22h. Vozač Vlada kao maestro , uparkira bjelu aždahu ispred „Konaka Stara planina“. Domaćin Nikola, mlad čovjek, nazva :„Dobro veče“ i uvede nas u restoran. Za čas rasporedismo sve po sobama i pustismo petak da ode na spavanje. Većina je otišla u snove kad i taj momak. Izađoh na terasu da pogledam u oči tami. Iza leđa se nekako stvori Nikola i reče:“ Gospodine Branislave, hoćete da nešto popijete“?

„Ako izbaciš to „Gospodine“, vrlo rado. Još ako imaš nešto domaće, u vidu „Gospođe Šljivke“, još ćemo se i ispričati noćas“…Gospodin je ostao tu još neko vrijeme, ali i „Gospođa“…

Dogovorih doručak u 6, 30h. Polazak na Staru planinu u 7h. Sve se odavno utišalo. Kalna u snu…

Neka čudna muzika čupa note!! Nikako da uhvatim korak za bilo kakav ples. Dajte neki drugi CD!! UF! Telefon zvoni!! 5,30h. Uz ovo se ne pleše! Jedva potrefih ono: „otkaži“. Ako ne ustanem odmah, ista muzika sledi za 10 minuta. Dobro, hajde! Tuš i brijanje na spram ogledala spuštenog na lavabo!? Nema veze! Tako sam se brijao pored potoka u prilično navrata. Možda mi je desni zuluf ostao malo kraći?

„Branislave, jel slobodno kupatilo“? Moja cimerka Mira izroni ispod mase ćebadi na susjednom krevetu.

„Molim vas, G-đo! Smatrajte me nestalim u pravcu restorana“!

Hm. Pravougani restoran me dočeka sa dugačkim šankom i zujanjem frižidera. Kuhinja još spava. Kako doći do kafe u taj pospani čas!? Izađoh na terasu. Vlažno sivilo je tetoviralo jutro po obrazima. Samo dva psa krenuše da se protežu mašući repom. Za kafu bih i ja…

„Dobro jutro, Gospodine Branislave! Kako ste spavali? Hoćete da pijemo kafu?

„Nikola, isprepada me sa tim „Gospodine“! Zabranjujem! Kafu? O, molim te“!

Uz put saznajem priču o Kalni, o konaku, o vlasniku, o tome kako je ostao bez konobara i kako njegova mlada i pomalo trudna supruga, moraju sve sami…Eh! Znao sam da nećemo krenuti u 7h. Kafa i doručak su potrajali malo duže, ali i neka su. Stigli smo na vrijeme, da uđemo u istorijat PK „Babin Zub“ i budemo na otvorenju druge tradicionalne akcije: “Stazama Stare planine“. Još u podnožju, penjući se serpentinama ka planinarskom domu, magla nas je prekrivala sivom vunom. Žustar Rock and Roll je pokušavao da razbije te ogromne čaršafe. Dobar podstrek za pješačenje. Uvodni govori i upozorenja: „Pratite naše vodiče u stopu“! Na nekim mjestima nije se vidjela ni stopa… No, to nije smetalo planinarima da se prepuste travnatom tepihu Stare i blagom ćeretanju, koje joj je davalo mističnu notu.

Midžor se raznježio od 196 polaznika. Niz uklesanih 2168 m, kamenom se cijedila kiša kao suza..

Malo ispod vrha policijski džip. Da ne bi neko otišao za Bugarsku. Mislim da ne trebaju vize…

Povratak ništa jasniji, ali nekako veseliji. Poneki tračak razbijenog oblaka se otkine i padne na kapuljaču. Ukaže se vidik, kao otpadak sna. Tako i nestane. I komentari su iznicali.

„Kad ti kažem! Prošle godine si mogao sa Midžora da vidiš pola Srbije i dobar deo Bugarske!

„Eh, pola Srbije“!?

„Keve mi! Pazi kad je Avala virila“…

Krenuli smo u 9, a već u 13,45 h smo bili pred domom!! Dakle, ništa pauze, ništa fotkanje!

Ponovo neki lijepi zvuci odzvanjaju pred domom „Babin Zub“. Potom se zvuci spajaju sa mirisima. Neko je puštao Pink Floyd:“Wish Yu Were Here“, „Shine On You Crazy Diamond“….Dire Straits:“Telegraph Road“…

Pasulj se izmješao sa slaninom , kao Midžor sa oblacima. Zaječarsko pivo ja otvaralo prostor masovnom pozivu na „Zaječarsku gitarijadu“. Tek pred povratak u Kalnu, iznad građevina, koje vise kao zavjesa, pokaza se , vrlo stidljivo, stijena- vrh „Babin Zub“. Pomalo nagluha, krivila se na desno uho, slušajući još po neki govor iz stranica zatvaranja akcije. Vidimo se ponovo, vrlo skoro, G-đo….

Nije neki put, ali dokotrljasmo se u Kalnu. Malo mokri i promrzli, vrlo željni tuša. „Ima tople vode, evo samo da pumpa“…
Toplo je srce svuda okolo . Čovjek u restoranu ispriča istorijat. Sa 1200 stanovnika,Kalna se istopila na 140. Od tih 140 još pola stremi ka Nišu, Knjaževcu… U 17h stiže lokalni bus. Tri puta dnevno vozi iz Zaječara, za Pirot, preko Knjaževca i Kalne. U osnovnoj školi još jedan razred. Ili je to samo još kupe, u vozu koji vozi Srbiju direktno… za Beograd?

Nekako se svi razbježaše!? Kao da je označena uzbuna! Nikola, mladac, dobaci:“Gde su vaši? Stiže muzika“!

Moji? Muzika!? Šta god. Hajmo suboti dati noćnu važnost!

Za razliku od planinske DJ šeme, u kafanu je stigao čovjek sa klavijaturama i kompjuterom. Sve je svirao i pjevao sam. Tako poznato! Šta je tu je! Ekipa od sijaset djevojaka i par čudnih momaka, skočiše suboti na vrat! Već u 22h stiže Nena, kao furija! „Kakva je ovo Džiberijada!? Ne mogu spavati“!

„Bravo, Blues sestro! Upravo smo tražili ime za tradicionalno druženje. „Džiberijada“! Što da ne? Dobro došli! Samo se opustite…Onda je vozač Vlada uzeo mikrofon u svoje moćne ruke i označio kraj druženju. Ponoć je mrkla sama od sebe. Valja sutra preko rijeke….

Opet onaj glupi telefon!! Ništa nisam sanjao! Samo mi mozak probi! Pobogu, što ga naštima u 5,00h!?
Spremih stvari u ranac. To bi se prije nazvalo „gazanjem“. Tuš i ja ponovo…

Kafa, rakija, doručak…“Koja ti je ovo rakija, Džoni“?

„Loza, domaća. Tata pekao“!

„Nikola, ovo ubija Kandidu, Esherihiju….i mene! Hoćemo da krenemo“?

„Evo, samo da odem po auto“…

Nedelja , pomalo mamurna, sa par krmelja u kraju oka, raširi se, puštajući jutru da se baškari u suncu. Tako se šepurio i Bigarski vodopad, na 6km od početne tačke. Kaskade u pletenicama! Brdo se pretvorilo u milost očima! „Wish You Were Here“!? i bio je tu. Par stotina metara iznad vodopada je klijao raj! Manastir osta neviđen. Drugi put!
Onda ide Temska. „Ko će znati da je to:“Roud The Hell“, za Topli Do!?

Uzak i prilično opasan put, se otkrivao autobuskim gumama. Vlada je psovao uveliko! Ja sam u sebi! Put od 18km se pretvorio u Rock and Roll!! Stijene, odroni, rupe svih vrsta i dimenzija! „Bože, kazni nas ravnim asfaltom“!

Ukaza se selo Topli Do! Već je 10,30 h! Selo se zabezeknuto ukotvilo pored toplodolske rijeke i ne mrda!

Most, česma i prodavnica…Bjeli autobus ispod tijesne sjene drveta…“Vidimo se oko 14h“!

Putem koji je probijala vojska , 5 km do šumskog grotla, stižemo oko podneva. Sa lijeve strane Toplodolska rijeka, sa svojim kotlovima. Sa lijeve i sa desne, planina Stara obuzima dah. Došli su i prijatelji iz Pirota! Lazići , planinari, biciklisti, dobri ljudi…! Dobar duh ulazi u šumu…

Sa ceste se odvaja šumska staza. Priču šuma predvodi. Posle par stotina metara, kao da šuma ima tremu pred nastup. Ona Drhti! Zvuci naviru u uho, potpuno i naprasno! Čuda padaju po glavama! Ogromne bukve, ne svjesne svog rasta, raširiše grane, željne rascjepa. Iz njedara planine, stijenom puknute, razčevrljio se vodopad Piljski. Gledaš negdje gore! Sa skoro 70 m se baca tebi na oko! Jasno ti je! Nisi ti tu slučajno! Ti si isto vodopad! Ti si kamen! Stijena! Pa sve to u vodi, onako, brzoj, grgoljavoj, što plavi koljena!

Povratak malo brži. „Srbija šume“ sjeku uzputnu šumu. Usijalo se sunce nad glavom!

Stigosmo u Topli Do, dok je rumenio. Neko je plastio sijeno. Ponovo most, česma, prodavnica. Pred prodavnicom tri čovjeka sjede. Jedan ima tri zuba i osmjeh. Drugi ima osmjeh i štap. Treći je vlasnik!

Hladno pivo je imperativ! Svi su tu, osim Ivane! Odjednom, ugledah vilu na brdu! Dozvah je, razbijajući tračak romantike. Pošla je, reče, u kabinu 1…Eh, Branislave!

Već smo znali šta nas čeka! Istim putem treba poći! Daleko je Temska – 18km … Kroz Temsku neka poznata lica… još planinara iz Beograda….

U Kalni već u 16,45h! Brzo spremanje, ručak, pivo, šta god!!! Vozač Vlada je već provezao svoj pakao. Propovjeda ga meni! Kako stići u BGD do 21h!? Da neko odgleda drugo poluvrijeme svjetskog prvenstva u fudbalu? Da neko stigne na voz za Suboticu? Da neko stigne da vozi za Grčku? Ili, da neko jednostavno stigne!?

Stigosmo u 21,15h. Nervoza se pretvorila u cilj! Stigli smo, ma gdje to bilo. A bilo je u Beogradu, istom onom što nas je kao kopitom izbacio, zajedno sa petkom, znajući da nedelja nas vraća kao pokisle ili kao ozarene sa planine:

 

Planina Stara

Pružila se, kao kose neka vila,
Potocima kroz vodopade joj suze teku.
Porodila je moćna tektonska sila,
Ucjepila klanac i razlila Toplodolsku rijeku.

Sa Midžora oči plivaju, miluju Crnoglav,
Na Babi još čvrsto stoji Babin Zub.
Orlov Kamen, na Tri Čuke je skoro plav,
Tupanaru Srebrna Glava visi duboko niz rub.

Čunguljski vodopad je skočio niz Piljski,
Dok se Tupavica klizala u Ivkov Vir.
Rosomačkim skokom bacio se Krmoljski,
Ispod Crvenog Brega napravio vodeni pir.

Knjaževac je slao poljupce Pirotu,
Ispod Stare je ljubav vječita, stalna.
Između njih, negdje na pola, iznikla u divotu,
Umivena svjetlucavom rosom, probudila se Kalna.

Pružila se, kao kose neka vila…Planina Stara.
Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović