Višnja

Kroz odškrinuta vrata si kročila,
Pokidala zakopčanu dugmad duše.
Svoje pitko, na mom izvoru si točila,
Dotičući mene, milovala dugotrajne suše.

Sjećaš li se, kako smo bili jedno?
Kako si prelazila iz garave u crvenu?
Baš nam je bilo totalno svejedno,
Dok smo sopstvenim žarom palili Obrvenu.

Sokolovićki potok nas je umivao, pokrivao travom,
Maslačak oblagao svilenim lahorom, dimom.
Do uha sam ti puzao, zajedno sa jednim mravom,
Potok je trošio žubor, stapajući se sa Limom.

Da. Sveti Arhanđeo! Prinjela si žito i čašu.
Bilo je to u jednoj noći, tako davno.
Još iz mene sjećanja tebi mašu,
U toj rijeci priziva, plovim samo ravno.

Dok sam te ljubio, Varda nas je grlila,
Grebenom, preko Gaočića, do Paštan brda.
Moja usna je tvoju jela, mrvila,
Iz grla se otimao glas predvodnika krda.

Tvoja soba pretvori mnoge noći u zoru,
Čudeći se nosu zabodenom u kovrdžave kose,
Odlazih u svitanje, ne skrivajući boru,
Sa obrva skidajući po neku kap rose.

Pojavila si se kao utopljenički spas.
Dok mi je od tijela odlazio duh.
Poljupce si pretvorila u nervni gas,
Iz močvare sam izašao potpuno suh.

Bajo nam je sa Ravanaca slao vjetar,
Mrsio crvenu i plavu, upletene kose.
Sjene smo rasipali, metar po metar.
Uši mi zauvjek zvuk zrikavaca nose.

Ruka u ruci, od Crkvine do Džamije,
Mehmed paša je čuvao Sokoloviće.
Od poljubaca nisam znao šta mi je!?
Pogledom sam ti predstavljao Kosoviće.

U jednom trenu, san je prešao u muku,
Pretvorih se u skitnicu bez štapa.
Došla si brzo i pružila mi ruku.
Kasno! Geografsku je pojela životna mapa.

Još po nekad pođem, prste kroz kosu da ti provučem,
Zrele Višnje želim da me grizu, ujedu.
Sa crvene kose, maramu da ti svučem,
Dok moja plava se boji u sijedu…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović