A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita!

Poznati Njegošev spev i rečenica „A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita!“ napisana je na osnovu stvarne istorijske ličnosti. Vuk Mandušić je bio uskok i hajduk

 

„Vučena Mandušić i dvije stotine šibenskih Vlaha, stigoše u Skradin a otuda u Lašakovicu – zapisuje leta Gospodnjeg 1648 šibenski harambaša Matija Mihaljević iz Drniša.  Turci kojih je moglo biti 12 hiljada, posle pljačke biogradskog primorja pojaviše se iz Biograda u pravcu Zečeva … Harambaše Smiljanić, Miljković i mi Vlasi oko 700 od zadarskog Kotora, izašljemo k Zečevskoj tvrđavi.

Bijući se žestoko sa Turcima, pobismo ih pedeset. Naših je tog 31. jula palo oko 20, a među njima jandi Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića od kojih je jedan zarobljen. Turci odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin.

Vuk Mandušić je za sobom ostavio samo jednog sestrića, Tadiju Vraničića kojeg je bio posvojio, i šibenski Vlasi dođoše u Zadar da ga mole da im postane poglavica namesto poginulog Vuka. „

Omiljenog u narodu, opevanom uz gusle, Vuka Mandušića “preuzima” vladika Njegoš i zapisuje:

“A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita!“

Sočinjenije: hadži Milan Arsenović

Iz Gorskog Vijenca:

Otvaraju djaci vrata, kad evo Vuk Mandušić. Namrčio se i crni mu brci pali na izlomljene toke. Dzeferdar prebijen nosi u ruke, i sjeda kod ognja, sav krvav. Nikome ni pomoz Bog. Začude se kad ga onakvoga vide.

Vladika Danilo

Što je, Vuče? Grdno li izgledaš!
Vidju da si s krvave poljane,
gazio si negdje vatru zivu
i Bog znade, do tebe samoga, 2740
je li iko tu živ pretekao;
er bez muke ne prskaju toke
ni se lome taki džeferdari
te s’ od vitke žice sakovani.

Vuk Mandušić (mrko priča)

Na Šćepandan dodje mi odiva, 2745
iz Štitarah ljetos povedena,
i kaza mi: „Evo haračlije
u Štitare da kupe harače!“
Te ja skupi pedeset momčadi
i zapadni s njima pod Štitare 2750
da posiječem Turke izjelice.

Puču puške Lješanskom nahijom.
Mislim, idu Turci u harače,
pa na raju stravu udaraju.
Kad boj čujem u Progonoviće, 2755
te ja potec’ sa onom družinom.
A kad tamo, muka i nevolja!
Udarilo dvjesta haračlijah,
poturice, ljuta Arnauta,
na krvavu Radunovu kulu. 2760

Sam se Radun u kulu nagnao
i snjim žena njegova Ljubica;
žena mlada, ama soko sivi,
puni puške svome gospodaru.
Radun gadja s prozora od kule, 2765
sedminu je na obor ubio.
No mu došla bješe pogibija:
Turci bjehu slamu i sjeno
oko b’jele kule nanijeli
pa zažegli sa svakoje strane. 2770

Plam se digâ bješe u nebesa
i kulu mu bješe dohvatio.
A on gadja puškom, ne prestaje;
popijeva, tanko, glasovito,
pripijeva Baja i Novaka, 2775
pripijeva, Draška i Vukotu
i dva Vuka od sela Trnjinah,
Markovića i Tomanovića,
a klikuje i žive i mrtve –
vidi strašnu uru pred očima! 2780

Nama živa srca popucaše,
potrčasmo kuli Radunovoj,
oko nje se poklasmo s Turcima.
Izbavismo iz kule Raduna,
ma izgore ojadjela kula. 2785
Jošt nam djeko u pomoć priskoči,
te od kule poćerasmo Turke;
do Kokotah, više Lješkopolja,
osamdeset i tri posjekosmo.

I u boju kod bijele kule 2790
olova mi toke izlomiše,
a u razdvoj boja krvavoga,
najpotonja koja puče turska
– džeferdara držah pred očima –
prestiže ga, ostala mu pusta, (plače) 2795
po remiku, kada trska bješe!

Više žalim pusta džeferdara
no da mi je ruku okinula!
Žâ mi ga je kâ jednoga sina,
žâ mi ga je kâ brata rodnoga, 2800
ere bješe puška mimo puške.
Srećan bješe, a ubojit bješe;
oko njega ruke ne previjah,
svagda bješe kao ogledalo;
u hiljadu drugijeh pušakah 2805
poznati ga šćaše kada pukne.
Pa sam došâ do tebe, vladiko:
na moru je od svašta majstorah,
bi l’ mi mogli pušku prekovati!

Vladika Danilo

Mrki Vuče, podigni brkove, 2810
da ti vidju toke na prsima,
da prebrojim zrna od pušakah
kolika ti toke izlomise!

Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara. 2815
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti,
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!

Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan dobar džeferdar.