Jastrebac u magli

Jastrebac, malo siv …

Kako taj petak zna da boli! Kad pritisak zaposlene nedelje počne da izbija po venama, samo se pojavi riječ koja planinu znači:“ Jastrebac“. Malo ih je za nju čulo, još manje krstarilo stazama koje se ukrštaju sa tek rođenom dugom. Tako malo nas je i krenulo put Kruševca i planine koja ga grli. Biješe film:“Dvanaest žigosanih“… Da, svi su dobili pečate u planinarsku knjižicu. Stigosmo u 21h pred planionarski dom. Čika Rile na tarasi čeka i suče brk:“ Dobro, bre, Branislave, gde ste!? Ugreja se ovo zaječarsko“!!

Ubrzano se smjestismo po legendarnim sobama. Lomnica huči kao da se sprema za nastup! Malo razmjenjenih rečenica i dogovor za sutra! Jastrebačka noć nas zagrli skroz…

Subota se odmotavala kao alu folija…Siva i prohladna, vrlo vlažna. Doručak je dao toplu notu. U 9h je proplanak ispred doma bio zeleni podstrek za uspon. A uspon se kretao ka Beloj steni! Preko Dobrih voda, Mirčetove česme, Sokolovog kamena…Na najljepšem dijelu staze grozan pir motornih testera i bagera! Sve što je bilo lijepo, samo će se pamtiti. Kasapi na djelu! Sve što je moglo, isječeno je, probijeno je, razrovljeno je…i ostavljeno… Stabla sa markacijom i bez nje, grane na sve strane, staza potpuno blokirana…“Srbija šume“ u nastupu odvratne bahatosti! Neko reče da im ističe ugovor, uskoro, pa da iskoriste što više…Najšumovitiju planinu na Balkanu ranjavaju kao i ostale! Valjda se u srcu Jastrebca više se osjeti! Ograđeno lovište u širini od 14km. Ko je tu zvijer? Ko se od koga ograđuje!? Magla nas prekri….

Ostatak staze, serpentinski vijugav, ušuškan lišćem i stasalim gljivama. Stijene prekrivene mahovinom, kao zelenom posteljinom…Sokolov kamen se otvori. Magla zatvori vidik. Riječi je pomalo kidaju.

Do Bijele stijene još hodanja kroz sivo. Desno zove staza za Zmajevac… Drugi put. Ništa se ne vidi, osim plavih očiju jedne Vesne. Do vrha, još malo. Jelena je imala krštenje za prvi vrh …Štapom po guzi. Zabezeknuto me pogledala, kad sam joj rekao da je to planinarski običaj. Nije me lupila za uzvrat!

Naravno, silazak je uvjek brži. Povremeno se otezalo kroz kapi magle: „Branislave, čekajte nas“…

Čekam vas, planinarke! Evo tu sam, na uglu…

Prije ručka, siđosmo do doma. Extremnih osam krenulo je do Ravništa i crkvice SV. Petke. Uvjek vrijedno viđenja. Uvjek zapaljena svijeća ispred zdanja podignutog u sred šume, na proplanku, skrajnutog od Turaka, u 14 vijeku. Ipak, rušenog toliko puta, ali podignutog na originalnim temeljima.. Mostić preko riječice Gračanice, ispod brda Gradac…vodi direktno pred ulaz jedne priče koja traje vijekovima…

Nazad u dom. Rile skuvao pasulj! Gospođa Bilja ga iz sjenke začinila. Tanjiri su se vrhom hvalili!

Pred veče, skupismo nešto granja. Proplanak se šminkao za večenji izlazak. Mladi Aleksandar se pretvarao u „Crvenog Kmera“! Sav maskiran i pozitivan, sa društvom je napravio postolje za indijansku lomaču. Nismo imali ništa za žrtvu bogovima, ali smo se lijepo grijali i čavrljali uz logorsku vatru…

Čak je i mjesec namigivao preko Stracimira, škropeći zlatom skromni proplanak…

Nedelja. Svanula tako da me prepade! Kako ti da se pomaljaš iza subote, tako brzo!? Dobro, hajde!“ Rile, kafa, može? Može, ako ćeš je skuvati!

-Eto belaja“!

Predivni čika Đole se dade tog jutra u borbu sa maglom i kupinom! Vodio nas je stazom koju je uz put i markirao, sve do spomenika, dignutog u čast streljanim mladim ljudima iz G. Jošanice i okolnih sela. Bugari streljali 22 za odmazdu. Na bliskom mjestu još 20. Planina čuva njihove kosti. Kažu da su stotine rasute po rovovima. Jastrebačke šume sve pamte!

Od spomenika do „Majorove česme“ prođosmo kroz sunčane niti. Pomalo su razbijale maglu i oblake. Točimo vodu, malo se odmaramo, pa nastavak do „Belijeve kolibe“. „Srbija šume „stigle i do njega! Čovjek koji je odavno pobjegao iz grada i napravio „Belijevu kolibu“, odjednom se našao u razvaljenoj šumi. Čak se i ne buni. Ma, ne komentariše! Sazdan od 84 godine, sazdao je Jastrebac stazama ukrštenim i markiranim. Od drvenog ležaja ispod tri Jele, sagradio je sa prijateljima čitav komleks, šumsku bajku, sa ljetnom kuhinjom, kupatilom, sušnicom, ostavom…Zatečen ispred svoje kolibe, samo se osvrnu i reče:“Pobedaši!? Lepo je da ste došli“!

Krenusmo ka Mečijim stenama. I taj pravac je rovio bager! Sjekla testera i ostavila bijes mašine oko sebe! Ipak, malo dalje se mazila kupina sa nasim kamasnama. Do Mečijih stena, skoro jedan sat. Vrijedilo je to probijanje! Kao kroz džunglu. Nešto lakše nego prema spomeniku, kada je Đole mahao mačetom! Amazon u Jastrebcu?

Mečije stene se otvarahu polako… Redovna, otvorena izložba, božijih radova u kamenu! Jedna od prilika kada shvatiš i potvrdiš da si samo mali primjerak ljudske vrste…Mada…oči su upijale sve.

Potom, po malo dosadni silazak do Mirčetove česme, pa još malo do doma….

Na terasi nas dočekuje Rile! „Odmah na ručak! Ako se krompir ohladi, će bude bruka“!

Spasismo se od bruke! Krompir zapečen u keramici, gulaš kuvan u ogromnoj šerpi(loncu), supa preko kašike, dok salata se opušta u sirćetnoj lokvi…

Prije 16h se spakovasmo i rančevi bjehu ubačeni u gepek. Rekoh vozaču Draganu:“ Uspori malo do Kruševca“! Stigli smo za 20 min!!!

Obilazak Lazarevog grada i crkve Lazarice je trajao baš 30min. Svaki put, kao da je prvi. Čovjek iz kućice svijeća nam je ispričao priču. Imao je šta da ispriča!

Ubrzo smo ponovo na tepaciram sjedištima. Polazeći ka Ćićevcu, odlazimo od Jastrebca. Onako mrk, taman šumom, širio se sa poslednjim zracima, njemu poznatog drugara—sunca.