Vatra
Tvoje ruke rizikuju dodir plamena.
Pokušaj još jednom, mada boli jako.
Vatra se prenosi od glave preko ramena,
Svuda se proširio požar, harajući lako.
Pogledaj u nebo. Oblak donosi kišu.
Brzo razgori ovu vatru što bukti i plazi,
Stisni se uz mene, nedaj plućima da dišu,
Pocjepaj me dok odozgo ne stignu mlazi.
Gladan sam tog oka i kože boje meda,
Glad mi zube oštri i nokti mi ko žileti rastu.
Zagrizću ti vrat i kidati ga po grlu, s prijeda,
Grli ću te nijemo, tu čudnu boju, graorastu.
Sjećaš se kad nam se vrijeme ukočilo, stalo?
Misliš da je to bilo davno ili kao juče?
Kažeš da upamćeno je ostalo samo malo?
Čuješ li kako dodir, kao poslednji zvuk zamuče?
Ne pitaj previše, samo priđi i ošini me kosom,
Da osjetim miris ljeta što noći oblaže.
Da se zarovim u tu kovrdžavu grivu nosom,
Još samo plamičak ruke noćas traže…
Ne pitaj previše…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović