MOJE VIĐENJA RASPADA JUGOSLAVIJE – ALIJA IZETBEGOVIĆ
Alija Izetbegović (8.8. 1925. – 19.10. 2003.) bio je bosanskohercegovački političar iz reda bošnjačkog naroda, najpoznatiji po tome što je bio osnivač Stranke demokratske akcije, prvi demokratski izabrani predsjednik Bosne i Hercegovine, odnosno prvi predsednik Bosne i Hercegovine kao nezavisne države.
Alija Izetbegović i njegova analiza uzroka za raspad Jugoslavije
Izetbegovićevo viđenja raspada Jugoslavije
Da li je raspad bivše Jugoslavije morao biti tako krvav? Da li je raspad zajedničke države južnih Slovena morao biti praćen sa toliko žrtava, razaranja, sa toliko brutalnosti, svireposti i zverstava koji su zaprepastili savremeni svet. Šta o tome misle predsednik Slovenije Milan Kučan, predsednik Makedonije Kiro Gligorov i član Predsedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, trojica od šestorice tadašnjih predsednika jugoslovenskih republika, koji su uoči rata držali one čuvene sastanke pokušavajući da nađu nekakav izlaz iz krize u zemlji koja se već raspadala?
Član Predsedništva Bosne i Hercegovine Alija Izebegović, upitan je kako sa sadašnje vremenske distance gleda na predlog Gligorov-Izetbegović.
– Ja sam nedavno vidio gospodina Gligorova i mi smo spominjali malo taj plan izražavajući, naravno, štetu što on nije realiziran, jer nam se činilo da bi to moglo da uštedi sve patnje koje su se dogodile i narodima i ljudima. Međutim, kada se pitam da li je to bilo moguće, onda je to pitanje zaista, da kažem, na koncu konaca, jedno filozofsko pitanje. Da li postoji neki istorijski determinizam, pa stvari teku kako moraju da teku ili, pak, ljudi mogu da u ovom slučaju utiču i okreću stvari u drugim pravcima? Da li smo, recimo, ja i Gligorov mogli okrenuti stvar u drugom pravcu? Da li je to uopće bilo realno? To je u ovom slučaju, kada se već dogodila istorija, jedno čisto filozofsko pitanje, zavisno od toga koliku ulogu dajete ličnostima, a koliku nekim neumitnim tokovima istorije.
Vi znate da je Hegel negdje rekao da sve što je u istoriji propalo, propalo je s razlogom. Hoće da kaže da tu ništa ljudi nisu mogli pomjeriti. Kada je riječ, recimo, o raspadu Jugoslavije, ako bismo primijenili Hegelovu formulu, ona je morala da se raspadne, nosila je unutra klicu raspada i pitanje je koliko je moj i Gligorovljev pokušaj bio pomalo don kihotski, jer je Jugoslavija bolovala od dvije teške bolesti koje su teško bile izlječive. Dakle, pitanje je koliko ju je onaj naš recept mogao izliječiti. Ona je bolovala, prije svega, od srpske hegemonije. Srbi nikad nisu mogli da prihvate jedan temeljni preduvjet zajedničkog života, a to je ravnopravnost. Oni su ravnopravnost uvijek doživljavali kao neku uvredu za sebe. Oni su morali da budu neki, ipak, prvi narod, a to drugi ne prihvataju. Pa se onda pomalo nakupljalo nezadovoljstvo koje je dovelo do toga da je Slovenija istupila, pa Hrvatska istupila, još prije toga rascijep u samom komunističkom pokretu, 1989. godine. To je jedna stvar od koje je Jugoslavija bolovala, a to je jedna krupna boljka. Druga je pitanje nedostatka slobode.
Nije moglo više onako da ide. Da li je Jugoslavija, onakva kakva je bila, mogla da se pretvori u jednu slobodnu zemlju? Volio bih da je onaj plan mogao da prođe, a da li je mogao da prođe, to je pitanje zaista za proučavanje i možda bi se trebalo vratiti na mnoge uzroke prije toga i jednu analizu koja nije moguća u jednom intervjuu. Vi znate, vi ste bili novinar, kada je riječ o ovoj slobodi, slobode nije bilo. Jedna zemlja u današ njem vremenu, koncem 20. vijeka, bez slobode nema realnih uslova za opstanak. Sve zemlje koje su se zasnivale na nekom diktatu, bez slobodnih medija, bez prava na politički pluralizam, raspale su se. Ima ih još, ja mislim, tu i tamo negdje u svijetu, ali i one dotrajavaju. Kuba dotrajava, Vijetnam dotrajava, ali to je dotrajavanje, to nije realna egzistencija.
Dakle, Jugoslavija se morala bitno promijeniti da bi opstala. Da li naš plan, da li je onaj lijek, koji smo mi ponudili, bio dovoljan za ove dvije boljke, ja vam to u ovom momentu ne mogu reći.
Ali ste u tom trenutku iskreno verovali da nešto može da se uradi?
– Ja ne bih mogao sad reći da sam iskreno vjerovao, ali sam radio sa punim ubjeđenjem da to treba probati, da treba pokušati. Čak sam poletio odavde sa aerodroma, koji je već bio u ratnom stanju, u Ohrid na sastanak sa Adžićem. Ja sam mu ponudio-dajte, ako hoćete da spasavamo državu, dajte u Bosnu i Hercegovinu dva muslimanska generala koja bi komandovala vojskom, nemojte da to budu samo Srbi, vidite kakve to probleme stvara. On je tada meni rekao: “Znate, gospodine Izetbegoviću, Jugoslovenska armija, koju vi tako nazivate, u suštini je srpska armija. Ne mogu Muslimani tu komandovati”.
Eto, vidite kakav je odgovor bio. Dakle, čitav jedan sticaj okolnosti, ljudi, konstelacija, da kažem, ličnosti koje su se tu našle, uticali su na takav razvoj događaja. Kadijević je tada već bio otišao, a on je bio neki legalista, recimo, Adžić to nije bio, i, dakle, čitav sklop okolnosti koje su tu bile ukazuju na to da se tu nije moglo baš puno uraditi. Mogu samo da kažem – šteta.
A, da li je moralo tako krvavo da bude, to da ostavimo istoričarima?
– To apsolutno nije moralo. Dakle, riječ je o jednom istorijskom toku događaja. Očigledno je, recimo, raspad Jugoslavije, možda, bio neizbježan kao što je bio raspad Sovjetskog Saveza, kao što je na koncu bio i razlaz, recimo, u Češkoj, u kojoj vi živite, razlaz između Češke i Slovačke. On je sasvim sigurno mogao da bude izveden pod mirnijim uvjetima i tu su sigurno ličnosti igrale ogromnu ulogu da to sve dobije tako krvave i brutalne forme. Tome su najvjerovatnije doprinjeli ljudi. Možda ne samom toku događaja nego svim tim činjenicama koje su pratile taj događaj, a koje nisu bile nužne. Ako je događaj bio nužan, onda ovo krvoproliće, recimo, i uslovi pod kojima se to događalo vjerovatno nisu bili istorijski nužni.
(Sarajevo; septembar 1998.)
Autor: OMER KARABEG
Izvor: Magazin Vreme, 11/07/98; Strana: 31