Ljekovito bilje i narodno zdravlje – Sadik Sadiković

 

BOLESTI I LJEKOVITO BILJE

Sadik Sadiković je čuveni travar i narodni iscelitelj iz prošlog veka. Njegova knjiga Narodno zdravlje je biser travarstva. Kako je on gledao na ljude i bolesti

 

Sadik Sadiković je nezaobilazno ime travarstva na Balkanu. Njemu u čast, prenosimo uvodni deo njegove knjige Narodno zdravlje gde sam Sadik Sadiković objašnjava svoj medicinski pogled na svet. Ranije su ljudi bili pošteniji, iskreniji i bliži prirodi, bolje su poznavali kako ljudi i zdravlje funkcionišu, pa smo našli za vredno da se podsetimo mudrih reči koje nam je Sadik Sadiković ostavio u amanet.

Dragi moji čitatelji!

Nisam učen čovjek, niti sam vješt u pisanju da bih mogao ovoj vrijednoj knjizi (Narodno Zdravlje – Sadik Sadiković) iskititi predgovor na način kako to rade ljudi od pera. Iako sam od svojih mladih dana tražio u stranim i domaćim knjigama znanja u liječenju ljudi, ipak se cijeli moj rad temelji uglavnom na dugogodišnjem iskustvu i pronalaženju ljekovitih trava, kojima obiluje naša zemlja. I mislim da se ne varam ako kažem da je iskustvo ponekad bolje od velike nauke.

Zdravlje je najveće blago na svijetu i teško onome tko ga ne zna čuvati, jer bolest dolazi na kilograme, a odlazi na grame. Zdrav čovjek je vedar, rad ga krijepi, a život veseli. On je i u starosti bodar, jer se ne stari od godina nego od bolesti.

Sadik Sadiković je jednom novinaru izjavio da bolesti prepoznaje „po očima i licu, po kucanju pulsa i po iskazima samog bolesnika„

Bolestan čovjek je mrk i mrzovoljan, bolest mu pomračuje dušu i zanosi misao, izbjegava rad, izbirljiv je u hrani, uobražava da je bolesniji i jadniji nego što jest te je na smetnji i sebi i svojima. Mnoge duševne mane i poroci imaju korijen u tjelesnim bolestima.

Zato treba čuvati zdravlje. A ako ga izgubimo, treba što prije tražiti lijeka, dok ne bude kasno.

Gdje ima liječnik i gdje to bolesnik može, najbolje je zatražiti od njega pomoć, jer ako je liječnik savjesno učio, on zna mnogo i može pomoći.

To treba učiniti osobito kod bolesti koje moderna medicina najsigurnije liječi, kao što su sifilis, difterija itd. Tamo gdje nema liječnika, od davnih davnina su se ljudi sami liječili ili tražili savjet od iskusnih narodnih ljekara, koji su ili predajom od oca na sina, ili kao samouki naukom i iskustvom stekli stanovito znanje.

Zar nije i znanstvena medicina skoro sve svoje znanje crpila iz narodnih lijekova, koji se i danas daju umjetno prerađeni i prodaju u apotekama? Pa i ti prerađeni lijekovi u najviše slučajeva pomažu samo naravi koja se odupire i svladava bolesti koje napadnu čovjeka.

Po mome mišljenju trave su najprikladnije za liječenje.

Recept za klonulost srca: Kada bolesniku zastaje dah i strah ga napada, može biti bolest srca, ali isto tako i bolest pluća, napuhavanje, histerija, jelom prenatrpan želudac i prekomjerno pušenje. Za tu svrhu treba uzeti 3 g moravke (Arnica montana L), ružmarina, kantarije (Erythraea Centaura. Pers.), korijena steže (Potentilla Tormentilla Sibth.) s l/4 litre kipuće vode preliti i 5 min. kuhati. Dnevno se uzima po 3 male šalice i po dva puta do 30 kapi odoljena tinkture (Valerijana officinalis L). Dnevno treba 3–4 puta masirati srce i trbuh uljem od despika (Lavandula vera D. C.). Treba poduzimati dnevno izjutra pranje tijela octenom vodom, ponajprije mlakom, a kada se tijelo nauči, hladnom, što vrlo pogoduje. To se treba raditi 3–4 tjedna, a tinkturu od odoljena poslije 3 tjedna prestati uzimati. (Sadik Sadiković – Narodno zdravlje)

Čovjek je stvoren za biljnu hranu, a to se vidi po njegovim zubima, želucu i crijevima. Meso ga samo kvari, pa ljudi koji jedu tešku hranu kao govedinu, svinjetinu, svinjsku mast, lako naginju svim mogućim bolestima, slažu oko srca nepotrebno salo i teško se odupiru jačim bolestima.

Alkohol, pomanjkanje gibanja i svježeg zraka skraćuju život. Oni ljudi koji su vezani uz sjedenje počinju poslije četrdesete godine pobolijevati. I prvi liječnički savjet je da ostave meso i da se vrate biljnoj hrani. I, uistinu, ima dosta vrsta voća i povrća koji čiste krv, pospješuju probavu i čuvaju tijelo od raznih bolesti.

Sigurno ste opazili da mnoge životinje, kad obole, osobito one koje se hrane mesom, kao recimo mačka, neće jesti meso, nego se odvuku u vrt te kopkaju, traže ljekovitog bilja od kojeg će ozdraviti. Pa kako onda da ljekovite trave ne koriste čovjeku, kojemu je bilje određeno za hranu!

Po mome znanju, ljekovite biljke više puta mogu bolje pomoći nego od njih napravljeni lijekovi kemijskim putem, jer se može vrlo lako dogoditi da se kod prerade ne upotrijebe svježe trave, a mogu dugim stajanjem izgubiti moć i snagu. Osim toga, trave iz južnih krajeva, osobito iz krša, mnogo su ljekovitije kad divlje rastu nego kad se uzgoje umjetno u sjevernim krajevima, gdje ni zemlja nije kao kraška, a ni sunce ne sije tako jako kao kod na jugu. Da se u to uvjerite, uzmite dva deke kamilice koja raste u Slavoniji, a uzmite dvije deke iz Dalmacije, pa i od jedne i od druge napravite čaj i vidjet ćete i po ukusu i po mirisu da je između ta dva čaja velika razlika.

Koliko ljekovitosti imaju trave iz raznih krajeva, možemo lako raspoznati i po medu, koji spada sigurno u najbolje domaće lijekove i najzdraviju hranu.

Kad bi ljudi živjeli kako to njihova narav traži, bilo bi vrlo malo bolesti. Mlijeko, sir, kruh, maslac, ulje od masline, zelen, povrće i voće trebalo bi biti ljudska hrana. Ljudi se moraju čuvati da budu u piću i hrani umjereni, da ne jedu i ne piju prehladno i prevruće, da hranu dobro prežvaču, da paze na se, da se peru i čiste i da rade, jer znojenjem otječu iz tijela škodljivi sokovi. Uz to bi trebali piti čajeve od ljekovitih trava, koji će pomoći unutarnjem čišćenju i odvratiti mnoge bolesti. Ako bolest pak uza sve to dođe i navali temperatura, treba pomoći da se savlada, a zato je najbolje odreći se svih gornjih mesnatih hrana i postiti.

Med i kuhano ovčje ili kravlje mlijeko dovoljni su da nas održe u snazi. Nema ništa gore negoli bolesnika natrpavati mesnatom hranom da tobože ne oslabi. Mršavljenje mu neće naškoditi, nego naprotiv, osloboditi mu srce nepotrebna sala i ojačati ga. Ovakvim bolesnicima dajte kuhanu vodu s raznim travama ili sokom od naranče ili limuna, jer nekuhana voda, osobito gdje nema izvora, nije uvijek zdrava, a i živa voda ima u sebi negdje dosta vapnenca te može i zdravu čovjeku nagnati bolesti u jetra, bubrege i mjehur.

Ako bolest nije teška, neka bolesnik ne ostavlja rad pa bio i najlakši. Nema ništa strašnije nego kad se bolesnik samo bavi mišlju o svojoj bolesti. On se treba uvjeravati da će ozdraviti, da mora ozdraviti. On se treba s bolešću hrvati, a ne podleći joj. »Ja se ne dam« govori svaki pametan bolesnik, jer uzalud se tijelo opire bolesti ako joj duša podliježe.

Zato stari i iskusni liječnici nikada ne plaše svoje bolesnike, nego ih, podcjenjujući bolest, hrabre i podižu iz potištenosti.

Duševne boli zajedno s tjelesnim ostavljaju na licu, u očima, u mišićima i na čitavom tijelu vidljive tragove. Bolesnikovo srce drugačije kuca. Bolesnik se drugačije ponaša, drugačije govori, drugačije se drži nego zdrav čovjek. Ovakvi znaci, koje liječnici zovu simptomima, otkrivaju vještom liječniku bolesti od kojih bolesnik boluje. Ali za to otkrivanje nije dovoljno samo znanje, nego je potrebno dugo iskustvo i upoznavanje samo onih znakova koji su za pojedinu bolest odlučni. Uz to je potrebna i velika pažnja prilikom samoga pregledavanja bolesnika. Meni se dogodilo da su mi dolazili tražiti savjet ljudi potpuno zdravi samo da me iskušaju. Opip bila i jedan dubok pogled bio mi je dovoljan da ih otpremim s podsmijehom. Jer nema toga bolesnika koji može kod pregledavanja biti miran, čije bilo neće odati duševni nemir, čije će lice ostati ravnodušno i oko mudro. Ne, moji bolesnici dolaze tjelesno i duševno bolesni, oni za vrijeme pregleda trpe i nadaju se, ali oni odlaze duševno umireni s nadom u ozdravljenje.

S raznih strana stižu mi pitanja kako ja raspoznajem razne bolesti. Većina mojih bolesnika me proglasiše vidovitim. Na ova pitanja teško je odgovoriti. Poznavanje bolesti nije lak posao, za to treba ne samo poznavanje njenih vanjskih znakova nego poznavanje i duše bolesnikove i našega čovjeka napose.

Recept protiv gripe: Tko boluje od gripe, najbolje je da jede češnjak i pije dvaput prepečenu rakiju. Osobito to vrijedi kad gripa vlada, pa se tim lijekom predusretne. Daljnji dobar lijek je sljedeći: Uzme se sitno tucanog papra jedna mala kavena žlica i uspe u četvrt litre dvaput prepečene rakije i dobro promiješa. Kad vlada gripa ili španjolska groznica, neka se više puta dnevno popije mala šalica te rakije. Nestat će odmah bolesti kao da je i nije bilo. Osobito to vrijedi ako se to odmah, u početku bolesti upotrebljava ili ako nije čovjek bolestan od gripe ili španjolske groznice, ako pije tu rakiju više puta dnevno, neće oboljeti od te bolesti ma koliko ona harala. Bolesnika treba natrljati vunenom krpom umočenom u ocat, ulje i kamfor ili gotovim preparatom sastavljenim od biljnih lijekova, a to je »Alga«. Potiljak mu treba obložiti naribanim hrenom, a na noge mu se navuku torbe s ugrijanim mekinjama. Bolesnik treba držati najstrožu dijetu. Mora se paziti da
je stolica u redu.

A sada da se vratim na ljekovite trave.

Kad ste gdjekada stupali kroz neobrađenu ledinu, kako li ste se ljutili skidajući sitne plodove čička sa svojih nogavica. Ili ako vas je negdje u staroj zidini opržio list sakrivene koprive, kako li ste prezirno grdili nemarnog gospodara, koji pušta da mu se širi ovakav korov. Pa ipak niste bili u pravu. Ove prezrene trave kao i stotinu ostalih neuglednih i divljih, imaju čudesnu moć čuvanja i vraćanja zdravlja.

U ovoj knjizi naći ćete njihova imena i točan opis, a za nepoznate vrste i njihovu sliku. Svaki od vas koji je sam sebi prijatelj neka ih čuva, njeguje, širi i sabire. Njima su se liječili naši stari, njima su junaci vidali svoje teške rane, njihovu moć su opjevale narodne pjesme, gdje ćete čuti kako su njima vile u planini pružale pomoć ranjenim junacima. One su, napokon, i najjeftinije i svakom pristupačne, a najljekovitije su u najvećoj pustoši, po visokim planinama ili močvarama daleko od gradova i apoteka.

U ovoj knjizi sabrani su recepti za razne bolesti, a svugdje je navedena mjera i način pripremanja. Velik broj potječe od mene samoga, dok je ostalo uzeto iz starinskih knjiga te iz recepata priznatih narodnih liječnika sviju naroda. Ja sam sve to pregledao i našao da su ovo izvrsni lijekovi, koji ni u jednom slučaju ne mogu škoditi, a mogu samo koristiti. Kod toga sam osobito pazio da razmjeri i mjere pojedinih trava budu radije manji. Ne može se za svakoga odrediti točna količina, jer će kod jednoga i najmanji dio proizvesti isti učinak, dok kod druge osobe treba deset puta veća doza. Svatko neka na sebi okuša djelovanje lijeka, pa ako je preslab, neka ga pojača, a ako je prejak, neka upotrijebi manju količinu trave.

Ovo je razlog zašto nisam dopustio da se u ovu knjigu unesu neki lijekovi koji su – iako brzo i u najviše slučajeva sigurno djeluju – ipak prejaki i mogu se davati samo jakim ljudima zdrava srca. Liječenje po ovoj knjizi proračunato je na duže  vrijeme i bolesnici moraju biti strpljivi i točno se držati propisanih uputa ako žele potpuno ozdraviti.

Bolesnik traži zdravlja, a svejedno je gdje će ga naći. Ovo je tako velika istina da su i neki liječnici dolazili k meni na savjet, a ja sam im nastojao pomoći, pa se mogu podičiti što među njima imam iskrenih prijatelja koji pravilno ocjenjuju moj nesebičan rad. To su ljudi velika ugleda, puni nauke i dobri praktičari, koji su svjesni da, kako kaže naš narod, samo svi ljudi sve znaju, pa ne podcjenjuju ni moje iskustvo.

Neka ovi moji savjeti donesu obilna ploda i povrate bolesnima najviše blago na svijetu – zdravlje. Njihova sreća bit će mi najveća plaća.

U to ime, dragi moji čitatelji, ja vas sve najsrdačnije pozdravljam.

 

Ljubuški, dne 1. svibnja 1928.

Sadik Sadiković

Izvor: Uvod u knjigu Narodno zdravlje – Sadik Sadiković

 

Sadik ef. Sadiković rodio se 1867. godine u mahali Bešir. Njegov otac Mula Ahmet je sin Hasan ef., bogatog spahije, a majka Pašana iz porodice Mahića.

Otac i djed, a i raniji njegovi preci bavili su se liječenjem travama i bili vrlo priznati u liječenju rana, iako im to nije bilo osnovno zanimanje.

Osnovnu školu (mejtef) završio je u rodnom mjestu, medresu u Travniku gdje je boravio oko deset godina. Iza toga je dvije godine bio na školovanju u Carigradu.

Kao mladić je saznao „sve što se može saznati“o ljekovitim svojstvima trava koje u obilju može dati ljubuško podneblje. Da proširi svoje znanje putovao je po Maloj Aziji, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Rano je naučio turski i arapski jezik, a kao austrijski vojnik brzo je savladao njemački jezik.

Vrlo je vjerojatno da su Sadi prvi pacijenti počeli stizati oko 1900. godine, s tim da se njihov broj postepeno povećavao do rata 1914. godine, ali ne toliko da bi skrenuo širi interes javnosti. Iz novina tog perioda, a i kasnije, u periodu najveće popularnosti, vidi se da je njegovo liječenje travama počelo prije početka prvog svjetskog rata i da je i tada bilo zapaženo u ljubuškom kraju. (Izvor: Ljubuski.net)

http://prirodanadar.rs/