Sjeta
Nešto mi misao razvlači,
Nešto tiho, kao da je sjeta.
Kao da mi sa jutra noć svlači,
Nekako, kao da sam na kraju svijeta.
Sjećam se dana kada nisi hodala,
Već kroz ljetni vazduh plovila.
Sjećam se kako si se suncu podala,
Kako si moje halapljive poglede lovila.
Još pamtim kako si me okom okrznula,
Lijeno podigla tu beskrajnu, crnu obrvu.
Kako si me ledom ispod trepavica smznula,
Uskovitlala misli da se pritajeno hrvu.
Ne sjećam se dlana po dlanu,
Ni ruke koja grli vrat pa rame.
Ne sjećam se kakva to vatra planu,
Ni riječi što na zgarištu ostaše same.
A samo si me okom okrznula…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović