Mokrenje i mokraća, mokraćni mjehur i bubrezi

 

MOKRENJE, MOKRAĆA I PROMJENE

Bešika i bolesti bešike, kako radi mokraćni mehur, krv u mokraći, kako izgleda bolesna mokraća, prostata i bolesti organa za izlučivanje

 

Svaka od sto bilijuna stanica ljudskoga tijela živo je biće. Potrebnu hranu i kisik donosi joj krv, koja ujedno od stanice prima konačne proizvode mijene tvari. Prolazom krvi kroz pluća odstranjuje se iz tijela ugljični dioksid, a prolazom krvi kroz bubrege odstranjuje se mokraćom sve ostalo što je nepotrebno i štetno u organizmu.

Mokraću izlučuju bubrezi. Čovjek ima dva bubrega na stražnjem zidu trbušne šupljine, lijevo ili desno od slabinskoga dijela kralješnice; imaju oblik graha, dugi su 10-15 cm i teški oko 150 g. Velike bubrežne arterije, koje dovode krv u bubrege, granaju se u njima u sve sitnije ogranke. Najmanji ogranci arterija, tzv. kapilari, čine u bubregu okrugli splet oko kojeg se nalazi čahurica. Taj splet kapilara s čahuricom naziva se glomerul. Cahurica se sastoji od duple stijenke iz koje odlaze sitne cjevčice koje se nekoliko puta savijaju. Na kraju se mnogo takvih kanalića sakupi i tvori veći odvodni kanal. Otvor kanala nalazi se na vrhu tzv. piramide i kroz njega mokraća kaplje u bubrežnu vreću. Glomerul s kanalima predstavlja osnovnu jedinicu bubrega i naziva se nefron. Svaki bubreg ima oko milijun nefrona, a svaki nefron može stvarati mokraću.

Shematski prikaz mokraćnih organa:

1. Desni bubreg

2. Bubrežne arterije,

3. Bubrežna vena

4. Presjek lijevog bubrega

5. Bubrežne piramide

6. Bubrežna vreća

7. Mokraćovod

8. Mokraćni mjehur

9. Mokraćna cijev

U bubreg dolazi velika količina krvi. Iako težina obaju bubrega ne prolazi 1 posto tjelesne težine, količina krvi koja prolazi kroz njih može dnevno iznositi čak do 30 posto cijeloga optoka krvi u tijelu. To znači da kroz oba bubrega dnevno može proći i do 2000 litara krvi. Iz te goleme količine dnevno se izluči svega 1 do 1,5 litre mokraće. Već ta relativno mala količina mokraće pokazuje da bubreg nije običan »filter«, nego se u lučenju mokraće prilagodava potrebama tijela i može izlučivati jako koncentriranu ali i jako razrijeđenu mokraću.

Lučenje mokraće nije samo izlučivanje suvišne vode i otpadnih tvari iz tijela. U procesu stvaranja mokraće, bubreg ima i druge bitne funkcije. Bubrezi čuvaju tijelo od suvišnoga gubitka tekućine. U normalnom radu ne propuštaju one sastojke krvi koji su potrebni organizmu, npr. bjelančevine, minerale, krvna tjelešca, šećer; održavaju normalan sastav krvi i ostalih tjelesnih tekućina; izlučuju vodu, soli i reguliraju krvni tlak. Izlučivanjem lužnatih i kiselih tvari bitno utječu na normalnu kiselinsko-lužnatu ravnotežu krvi i tjelesnih tekućina, bez čega nema normalnoga rada stanica.

Ako su bubrezi oštećeni, u mokraću propuštaju one tvari koje normalno zadržavaju; tada se u mokraći mogu naći bjelančevine, krvna tjelešca, šećer. Može biti smanjeno i lučenje vode i soli, pa dolazi do nakupljanja u tijelu. Može se poremetiti kiselinsko-lužnata ravnoteža, tada je lučenje mokraće smanjeno. Najteži je slučaj potpun prestanak funkcije bubrega, koji se očituje prestankom lučenja mokraće i nakupljanja štetnih tvari u organizmu.

Iz bubrežne vreće mokraća odlazi uskom cjevčicom, mokraćovodom (ureterom), u mokraćni mjehur. Mokraćovod je dugačak oko 30 cm.

Uzdužni presjek bubrega:

1. Bubrežna arterija i vena

2. Bubrežna vreća

3. Bubrežna moždina u obliku piramida

Mokraćni mjehur je rezervoar, skladište za mokraću. Normalno sadržava 200-400 ccm mokraće; ako je potrebno, kapacitet se može udvostručiti. Mokraćni mjehur građen je od mišića koji mogu raditi bez ljudske volje (na neke mišiće ljudska volja utječe). Kada se u mokraćnom mjehuru nakupi dovoljno mokraće i postigne određeni tlak, živci obavještavaju kičmenu moždinu i mozak te čovjek osjeti potrebu za mokrenjem.

Mokraća izlazi iz tijela mokraćnom cijevi. U žena je vrlo kratka, svega 3-4 cm.; u muškarca je duga 15-20 cm. Zbog kratke mokraćne cijevi u žena, bakterije lako prodiru u mokraćni mjehur. Zbog toga su upale mokraćnoga mjehura mnogo češće u žena.

Poremećaji mokrenja mogu se očitovati kao učestali nagon na mokrenje, nemogućnost voljne kontrole mokrenja, kao otežano i bolno mokrenje.

Čest nagon na mokrenje

Zdrav čovjek mokri prosječno pet puta u 24 sata, i izluči 1-1,5 litre mokraće. Kada neka osoba mokri znatno češće, gotovo svaki sat, ili još češće, ta se pojava naziva polakizurija. Takvo učestalo mokrenje može biti praćeno i mokrenjem velikih količina mokraće. Učestali nagon na mokrenje, čak i više od 20 puta dnevno, može biti praćen i mokrenjem umanjene količine mokraće.

Poznato je češće mokrenje zimi, zbog izlaganja hladnoći, zbog pijenja alkoholnih pića ili većih količina tekućina, nakon uživanja prave kave ili čaja; češće mokre nervozne osobe, naročito žene, uglavnom danju. U neurotičara već sama pomisao na mokrenje izaziva potrebu za mokrenjem.

Učestalo mokrenje pojavit će se kod svih onih bolesti koje su praćene pojačanim lučenjem mokraće u bubregu; trajna je pojava kod šećerne bolesti, kroničnih bolesti bubrega (kronični nefritis) i nekih bolesti mozga. Prolazna je pojava u onih osoba koje uzimaju lijekove za pojačano lučenje mokraće; lijekove uzimaju osobe koje imaju srčane bolesti, visok tlak, tekućinu u trbuhu zbog ciroze jetre.

Upale su najčešći uzrok učestaloga mokrenja koje nije praćeno ukupnim povećanjem izlučene mokraće. Upala mjehura glavni je uzrok tegoba. Osoba koja ima upalu mjehura dobiva jak nagon na mokrenje odmah čim se u mjehuru nakupi i najmanja količina mokraće. To traje i danju i noću.

Kamenci u mokraćnom mjehuru također izazivaju podražaj stijenke mjehura i česti nagon na mokrenje, ali samo u toku dana. Noću, kao i za mirnoga ležanja, nema nagona na mokrenje, pojavit će se samo ako uz kamenac postoji i upala. I napad bolova zbog bubrežnih kamenaca tjera na mokrenje.

Tumori mokraćnih mjehura uzrok su učestalog mokrenja.

Pritisak na mokraćni mjehur u žena mogu pratiti upale jajnika i tumori maternice. Promijenjen položaj maternice i trudnoća mogu dovesti do učestaloga mokrenja. I upale drugih organa u trbušnoj šupljini mogu izazvati slične smetnje, npr. upala slijepoga crijeva i potrbušnice. Učestalo mokrenje javlja se češće noću zbog nakupljanja većih količina mokraće u mokraćnom mjehuru. Takav zastoj mokraće mogu izazvati povećana prostata, tumori i upala prostate, ožiljci u mokraćnoj cijevi poslije upala i kamenac.

Srčani bolesnici češće mokre noću zato što mirovanje oporavi rad srca koje pojačava protok krvi kroz bubrege.

Nehotično nekontrolirano mokrenje

Nehotično otjecanje mokraće, koje se ne može svjesno kontrolirati, zove se inkontinencija mokraće; može biti neprekidno, kod gotovo praznoga mjehura, i povremeno, ako se u mjehuru nalazi veća količina mokraće. Nemogućnost da se mokrenje kontrolira izaziva osjećaj ne samo neugode i manje vrijednosti nego može dovesti do teške duševne potištenosti (depresije); takve osobe stalno zaudaraju na mokraću, koja im oštećuje kožu te postaje crvena, otečena i bolna.

Povremeno nekontrolirano mokre i potpuno zdrave osobe: u stanju jačega stupnja pijanstva, koji put »nervozne osobe«, naročito žene, zbog povećanja tlaka u trbušnoj šupljini, kašljanja, kihanja, dizanja težih tereta, jakog smijeha. Uzrok je slabost prstenastoga mišića koji zatvara izlaz iz mjehura. Prolazna inkontinencija mokraće nerijetko se javlja u žena poslije poroda.

Dugotrajno, kronično nekontrolirano puštanje mokraće uvijek je znak težih poremećaja. U male djece to su greške u razvoju mokraćnih putova, kralješnice i kičmene moždine te bolesti mozga; redovno se javlja kod jačeg stupnja duševne zaostalosti, kod staraca zbog gubitka shvaćanja i razumijevanja, zbog aterosklerotičnih promjena na krvnim žilama mozga. I druga oštećenja mozga ili kičmene moždine mogu dovesti do nekontroliranoga mokrenja: sifilis mozga, multipla skleroza, tumor mozga, krvarenje u mozak, neke duševne bolesti.

Uz pun mokraćni mjehur, mokraća nekontrolirano izlazi i »kap po kap«. Takav zastoj mogu uzrokovati tumor i upala prostate, zloćudni i dobroćudni tumori mokraćnoga mjehura i prostate, ožiljci na mokraćnoj cijevi.

Nekontrolirano noćno mokrenje u krevet jedan je od znakova neuroze djeteta.

Nekontrolirano noćno mokrenje djece

Najkasnije do treće godine života, dijete nauči svjesno kontrolirati puštanje mokraće. Od tada je suho i danju i noću. Nekontrolirano nehotično puštanje mokraće poslije treće godine naziva se enureza i može se pojaviti u djece koja su već bila suha.

Nehotično se mokri najčešće u krevet i noću (enuresis nocturna); manji dio takve djece pomokri se i u toku dana. Smatra se da 10-20 posto djece od 4-10 godina mokri u krevet.

Mokrenje u krevet smatra se bolešću na »živčanoj bazi«, dječjom neurozom, koja je praćena neurotskim smetnjama: mucanjem, čupanjem kose, sisanjem prstiju.

Stalna duševna napetost, strah, tuga, zlostavljanje, zapostavljanje djeteta, kao i pretjerana briga, preveliki zahtjevi roditelja i škole – uzrokuju stalne duševne sukobe u djetetu. Mokrenje u krevet samo je svjesna ili podsvjesna reakcija djeteta na sve što ga muči i psihički opterećuje; mokrenje će izazvati žalost zbog odlaska ili zbog smrti roditelja; neki to nazivaju »plač djeteta kroz mjehur«.

Mnogo je češći uzrok noćnoga mokrenja nepravilan odgoj djeteta; to su pretjerani zahtjevi roditelja kada, npr., traže od djeteta da bude suho prije nego što je za to tjelesno i duševno sposobno; može se pojaviti i zbog loše pripreme djeteta za dolazak mlađega brata ili sestre, pa mokrenjem u postelju svraća pažnju na sebe, smatrajući da je potisnuto i da je sva roditeljska ljubav posvećena novom članu obitelji.

Najvažnije je da liječnik ustanovi pravi uzrok. Isključuju se sve one bolesti mokraćnih putova, kao i neke bolesti kičme, koje mogu dovesti do sličnih smetnji, zatim bolesti koje dovode do pojačanoga lučenja mokraće: šećerna bolest, bolesti mozga. U krevet mokre padavičari i duševno zaostali. Zbog toga su potrebne pretrage i pregledi kod urologa, neurologa i psihologa.

Kada se isključi tjelesna bolest (organsko oštećenje), liječnik analizom ličnosti djeteta otkriva pravi uzrok noćnog mokrenja i nastoji odstraniti sve one faktore koji štetno djeluju na dječju psihu.

Osnov je liječenja prestanak svakoga kažnjavanja djeteta, sramoćenje ili ismjehivanja; u djetetu valja razvijati samopouzdanje, uvjeriti ga da je zdravo, da se ne razlikuje od ostale djece; pohvalama i manjim darovima treba nagraditi nastojanje da ostane suho; dijete mora biti okruženo pažnjom i ljubavlju; valja ga uvjeriti da je to loša navika zbog koje će u životu imati problema ako se ne liječi. Polovina uspjeha je postignuta ako dijete pristane na suradnju. Sugestija je osnov liječenja.

Djetetu se može pomoći i na taj način da se daje hrana koja izaziva manje lučenje mokraće, tj. više suhe hrane, a manje soli i oštrih začina; navečer manje tekućine; ne treba da pije barem 4 sata prije spavanja; prije nego što legne treba da pusti mokraću; valja ga učiti da mokraću zadrži što duže kako bi se povećao kapacitet mjehura; krevet mora biti tvrd, a položaj tijela takav da su noge malo povišene kako bi se smanjio pritisak mokraće na onaj dio mjehura koji izaziva potrebu za mokrenjem. U pubertetu smetnje prestaju bez liječenja.

Prekomjerno lučenje mokraće

Lučenje mokraće u količinama koje su veće od normale naziva se poliurija. Prosječna količina dnevno izlučene mokraće normalno iznosi 1-1,5 litre; količina se može i udvostručiti, što ovisi o količini popijene tekućine, temperaturi okoline i jačini znojenja. Pojačano lučenje mokraće javlja se nakon pijenja alkoholnih pića i uzimanja prave kave i čaja.

Prekomjerno lučenje može se pojaviti na živčanoj bazi. Obilnije mokrenje redovito se javlja poslije napada padavice, glavobolje tipa migrene, napada bola u srcu, tzv. angine pektoris, nakon napada gušenja kod bronhalne astme, kod slabokrvnosti zbog pomanjkanja željeza, naročito u pubertetu, poslije napada ubrzanoga rada srca (paroksizmalna tahikardija), nakon uzimanja lijekova koji dovode do pojačanoga lučenja mokraće. Razumljivo je da će se pojačano lučenje mokraće pojaviti već 1/2 sata nakon pijenja veće količine vode ili neke druge tekućine. Bolesnici od šećerne bolesti mokre često i obilno. Količina mokraće prelazi 3-4 litre dnevno. Tako veliki gubitak tekućine izaziva jaku žed. Mnogi slučajevi šećerne bolesti otkriveni su jer su se bolesnici žalili liječniku da bez vidljivoga razloga osjećaju nepodnošljivu žed i piju velike količine vode.

Zbog poremećaja u radu žlijezda u mozgu luče se goleme količine mokraće, od 5 do 20 litara dnevno (diabetes insipidus). Bćlesnik osjeti jaku žeđ i popije goleme količine tekućine, često do 20 litara dnevno. Dok pije dovoljno vode, sastav i količina tjelesne vode ostaju nepromijenjeni. Teški poremećaji nastaju onda kada prestaje piti vodu zbog toga što tekućine nema ili zato što je ne može uzimati, npr. zbog gubitka svijesti.

Otežano i bolno mokrenje

O otežanom mokrenju bolesnici obično govore onda kada je početak mokrenja otežan. Bolesnik mora čekati izvjesno vrijeme da mokraća poteče, često uz jako napinjanje trbušnih mišića. Uz istu količinu izlučene mokraće, trajanje mokrenja je produženo (dizurija). Takve »dizurične smetnje« praćene su bolovima i pečenjem.

Jedan od najčešćih uzroka takvih smetnji u muškaraca jesu bolesti žlijezde prostate. Žlijezda je veličine i oblika kestena, pa se u narodu naziva žlijezda kestenjača. Smještena je ispod mokraćne cijevi, na mjestu gdje cijev izlazi iz mjehura. U pubertetu počinje izbacivati sjemenu tekućinu koja omogućuje prehranu i pokretanje muških spolnih stanica, spermija. Pod starost, zbog smanjene fukcije muških spolnih žlijezda, umjesto da se smanjuje, počinje se povećavati i dosegne veličinu jajeta ili stisnute šake. Povećanje prostate zapravo je dobroćudan tumor (adenom) prostate. Počinje se javljati tek poslije 50. godine života. Poslije 70. godine više od polovine svih muškaraca ima tumor prostate.

Hoće li nastati teškoće zavisi više od oblika i mjesta gdje se tumor razvije, nego od veličine tumora; teškoće mokrenja nastaju onda kada tumor pritisne na mokraćnu cijev; tumor otežava ili potpuno onemogućuje izlazak mokraće.

Smetnje koje nastaju najčešće se razvijaju postepeno. Takvi bolesnici imaju potrebu da češće mokre; početak mokrenja otežan je i bolan, mlaz mokraće je tanak, slab i nastane kasnije, tek nakon jačega napinjanja; mlaz je često tako slab da »škropi cipele«. Nakon mokrenja postoji osjećaj da se mjehur nije do kraja ispraznio jer se izbacuju samo male količine mokraće; stoga je razumljiva potreba za ponovnim ispražnjavanjem mjehura, koja se javlja odmah nakon toga što je mokrenje »završeno «. Smetnje su u početku jače izražene noću. Ako se pritisak mokraćne cijevi i dalje pojačava, smetnje se pogoršavaju. Nakon mokrenja u mjehuru može ostati čak 2 do 3 litre mokraće. Zastoj mokraće prenosi se na bubrege i odražava na njihovu funkciju. Posljedica je oštećenje bubrega i smanjenje lučenja. Zastoj mokraće pogoduje razvitku upale mokraćnih putova i bubrega. Pritisak tumora na mokraćnu cijev može se pojačati do te mjere da je mokrenje nemoguće.

Smetnje se liječe lijekovima ili operativnim zahvatom. Dođe li do upale mokraćnih putova, daju se antibiotici, sulfanamidi i drugi lijekovi; u blažim slučajevima urološki čaj. Valja prijeći na dijetu, ne smiju se uzimati alkoholna pića, jela s jakim začinima, crna kava, pravi čaj, jer jako nadražuju mokraćnu cijev, mjehur i prostatu. Hormonski preparati mogu smanjiti prostatu i poboljšati stanje; preparate može propisati samo liječnik; neki se uzimaju samo jednom tjedno nekoliko mjeseci. Kada se tumor odstrani operativnim liječenjem, ponovno se uspostavlja normalno otjecanje mokraće iz mokraćnoga mjehura.

Rak prostate izaziva slične smetnje. To je opasna i podmukla bolest. Kada se razvije do te mjere da ometa mokrenje, tada je prekasno za operaciju. Iako se u starijih ljudi javlja često, smrtnost je mala. Budući da se rak razvija postepeno, stariji ljudi obično umiru od neke druge bolesti. I upala prostate izaziva otežano i bolno mokrenje. Bol i pečenje osjeća se u dubini mokraćne cijevi, blizu mjehura. Najčešće su tzv. kataralne upale. Bolesnici osjećaju smetnje i onda kada ne mokre: pritisak u debelom crijevu i oko čmara, bol u krstima, bol prilikom velike nužde. Jača upala dovodi do pogoršanja, povišene tjelesne temperature i općega lošeg osjećanja. Na kraju mokrenja može se pojaviti i krv i gnoj. Upale mjehura i mokraćne cijevi također izazivaju pečenje i bol pri mokrenju; bolesnici zadržavaju mokraću zbog straha od bola.

Otežano i bolno mokrenje mogu uzrokovati i ožiljci u mokraćnoj cijevi, koji obično nastaju nakon preboljele gnojne upale mokraćne cijevi; najčešći je uzrok gonoreja ili triper; danas su ožiljci vrlo rijetki i nastaju samo onda kada se bolest ne liječi.

Vrlo jaku, grčevitu bol pri mokrenju mogu izazvati kamenci u mokraćnim putovima; kamenac se zaustavlja na ulazu u mokraćnu cijev, ili u samoj mokraćnoj cijevi, i sprečava mokrenje.

Potpun zastoj mokraće

Zadržavanje mokraće u mokraćnom mjehuru i nemogućnost voljnoga pražnjenja naziva se retencija mokraće.

Potpun zastoj mokraće obično nastaje naglo, vrlo često u osoba koje prije toga nisu imale nikakve smetnje. U starijih ljudi uzrokovan je naglim povećanjem žlijezde prostate. Pritisak povećane prostate na mokraćnu cijev onemogućuje izlazak mokraće iz mokraćnoga mjehura. Prostata se naglo poveća poslije pijenja veće količine vode, alkoholnih pića, nakon uzimanja lijekova koji izazivaju pojačano lučenje. Naročito je opasno pijenje većih količina hladnoga piva ili vina. Prvi zastoj mokraće može biti ujedno i jedini zastoj. Takve osobe ne moraju imati više nikakvih smetnji. Osim dobroćudnoga tumora prostate, slične smetnje mogu izazvati upale prostate i zloćudan tumor, rak prostate.

Zastoj mokraće vrlo je neugodan; bolesnici često jauču od bolova; imaju snažan nagon na mokrenje, a mokriti ne mogu; u donjem dijelu trbuha osjećaju strašan pritisak i bol; najčešće postaju nepokretni. Ako još mogu hodati, u ambulantu dolaze u savinutom položaju tijela, preplašeni, u panici. Pošto im se odstrani mokraća iz mokraćnog mjehura, gotovo svi izjavljuju da su »preporođeni« i iskazuju neizmjernu zahvalnost onome tko im je olakšao tegobe.

Ako u mokraćnoj cijevi postoje ožiljci, i alkoholna pića mogu dovesti do nagle prokrvavljenosti i otoka sluznice te do potpunoga zatvora ionako već sužene mokraćne cijevi.

Mokrenje može biti onemogućeno i zbog psihičkih razloga; češće je u histeričnih žena. Tada je zastoj povezan i s drugim histeričnim znakovima, najčešće s histeričnom oduzetošću nogu i nemogućnošću hodanja.

Potpun zastoj mokraće može izazvati i kamenac ili neko drugo strano tijelo u mokraćnoj cijevi.

U rijetkim slučajevima zastoj mogu izazvati: povrede spolnih i mokraćnih organa, povećana maternica zbog tumora ili trudnoće, neke duševne bolesti, upala kičmene moždine, tumori mokraćnih putova. Zastoj mokraće zahtijeva najhitnije liječenje. Mokraćni mjehur mora se isprazniti u što kraćem vremenu. Uklanjanjem mokraće iz mokraćnog mjehura ne samo što ublažuje ili potpuno uklanja bol nego sprečava razvoj upale i oštećenje bubrega. Ako je iako moguće, mjehur se mora isprazniti u bolnici, gdje se jedino može osigurati potpuna zaštita od zaraze (infekcije). Ispražnjavanje mjehura izvodi se pomoću gumenih, plastičnih ili metalnih cijevi koje se nazivaju kateteri. U rijetkim slučajevima mjehur se može isprazniti i kod kuće ako je bolnica daleko. Gumeni kateter može se ostaviti u mokraćnom mjehuru, pa se mjehur redovno ispražnjava izvjesno vrijeme.

U hitnim slučajevima liječnik zabode iglu u mokraćni mjehur preko kože trbuha da bi izvukao određenu količinu mokraće. Smanjeno lučenje ili prestanak lučenja mokraće u bubregu

Velike dnevne razlike u lučenju mokraće postoje i u zdravih ljudi; razlike ovise o količini i vrsti pojedine hrane i popijene tekućine, o temperaturi tijela i temperaturi okoline, o jačini znojenja. U okviru normale razlike se kreću između pola litre do 3 litre mokraće dnevno.

Ako je količina izlučene mokraće manja od pola litre dnevno, tada je to nenormalno smanjenje lučenja (oligurija). Tako mala količina mokraće ne može izlučiti sve nepotrebne i štetne tvari koje se nakupljaju u organizmu. U težim slučajevima količina izlučene mokraće iznosi svega nekoliko kubičnih centimetara, ili pak dođe do potpunoga prestanka lučenja. Mokraćni mjehur ostaje prazan, nagona na mokrenje nema. Ako do toga dođe naglo, to je akutna bubrežna insuficijencija. Ako se razvija postepeno i traje mjesecima i godinama, govori se o dugotrajnoj, kroničnoj
bubrežnoj insuficijenciji.

Akutan prestanak lučenja mokraće nastaje kada naglo dođe do smanjenoga protoka krvi u bubrezima; javlja se u stanju šoka, zbog većega gubitka krvi, opeklina, velikoga gubitka tjelesne vode, npr. proljevom, povraćanjem ili znojenjem, kada se izgubljena tekućina ne može nadoknaditi.

Uzrok može biti i zastoj mokraće. Ako se ne može mokriti, npr. zbog povećane prostate i kamenaca, bubrezi nakon izvjesnog vremena znatno smanje lučenje ili potpuno prestanu lučiti. Najčešći je uzrok upala bubrega. Akutna upala bubrega, tzv. akutni glomerulonefritis, teška je i ozbiljna bolest; nastaje zbog preosjetljivosti organizma na bakterije iz grupe strepokoka.

I mnoge druge akutne bolesti mogu dovesti do znatnoga smanjenja lučenja: zapletaj crijeva, upala potrbušnice, bolest srca i krvnih žila. Postoje brojni otrovi koji oštećuju naročito bubrege; najteža oštećenja nastaju od sublimata, kemijskog sredstva za dezinfekciju. Teška oštećenja mogu nastati i zbog otrovanja antifrizom, arsenom, živom, nekim lijekovima, npr. sulfonamidima.

Oštećenje bubrega nastaje kod svih onih bolesti koje su praćene jakim raspadanjem crvenih krvnih zrnaca u krvi i kod nekih oblika otrovanja krvi (sepse).

Teške povrede dovode do oštećenja direktnom ozljedom bubrega ili stanjem šoka poslije teške ozljede tijela.

Nagnječenja velikih grupa mišića mogu začepiti sitne bubrežne kanaliće mišićnom bojom (mioglobinom) koja izlazi iz povrijeđenih i znječenih mišića i krvlju dolazi u bubrege.

Smanjeno lučenje mokraće ili potpun prestanak lučenja najčešće je samo prolazna pojava; poremećaj traje obično 7 do 20 dana, u težim slučajevima i do 2 mjeseca. U krvi se nakupljaju štetne i otpadne tvari; povećava se količina sulfata, magnezija, kalija i drugih kemijskih spojeva koji nastaju uglavnom mijenom bjelančevina u tijelu. Ako bolesnik preživi akutnu fazu bolesti, a preživi je više od 50 posto bolesnika, dolazi do pojačanoga lučenja mokraće. Takvi bolesnici dnevno luče 4 do 6 litre mokraće. I ta faza bolesti je opasna jer dovodi do pojačanoga gubitka vode i važnih minerala. Obično tek nakon 6 mjeseci dolazi do potpunoga oporavka bubrega, koji postaje sposoban da luči koncentriranu mokraću.

Sve bolesti koje dovode do smanjenoga lučenja mokraće obavezno se moraju liječiti u bolnici. U bolnicama se takvi bolesnici u najkritičnijoj fazi priključuju na umjetni bubreg; osim toga, daju se lijekovi i tekućine koje omogućuju bubregu da se što prije osposobi za samostalan rad. U bolnici se vodi posebna kontrola o količini primljene i izgubljene tekućine kako se ne bi narušila ravnoteža. Za takve bolesnike potrebna je posebna dijeta. Najvažnije je da se iz hrane isključe bjelančevine.

Oštećenje bubrega sa smanjenim lučenjem mokraće može se razviti i postepeno, podmuklo. Lučenje mokraće postaje sve manje, da bi na kraju posve prestalo. To je posljednji stupanj u razvitku dugotrajne, kronične bubrežne bolesti. Otpadnih tvari sve je više u tijelu; u organima, gdje se nalaze, dolazi do upale želuca, crijeva, usne šupljine. Na koštanu srž te tvari djeluju tako da se smanjuje stvaranje krvnih tjelešaca i razvija se slabokrvnost. Vid oslabi, javljaju se jake glavobolje, besanica, opća duševna i tjelesna tromost, intenzivan svrbež kože, jako štucanje, podrigivanje, drhtaji mišića i grčevi čitavoga tijela. Bolesnici postaju potpuno apatični, da bi na kraju ležali u polusnu.

Iako se u početku mogu javiti prolazna poboljšanja, bolest stalno napreduje i ne može se izliječiti nikakvim lijekovima. Jedini je spas povremeno priključivanje na umjetni bubreg; no takvih aparata ima premalo za desetine tisuća bolesnika.

Krvava mokraća

Zbog krvi boja mokraće postaje svijetlocrvena do tamnocrvena. Krvava mokraća posljedica je bolesti ili povreda bubrega, mokraćnih putova, dijelom i spolnih organa.

Iako je krvava mokraća simptom koji se lako primjećuje, velik broj bolesnika s »crvenom mokraćom« ne dolazi liječniku. Mnogi bolesnici uopće ne prepoznaju krvavu mokraću, ili ne promatraju njenu boju prilikom mokrenja. Razlog je i poznata činjenica da crvena mokraća ne mora biti uvijek i krvava mokraća. Žene krvavu mokraću povezuju s menstruacijom. Bolesnik se obraća liječniku uglavnom onda kada je crvena mokraća praćena smetnjama mokrenja i jakim bolovima. Valja znati da su slučajevi s jakim bolovima mnogo bezazleniji od slučajeva kada se krvava mokraća pojavljuje podmuklo, bez drugih popratnih znakova.

Krv u mokraći ne mora se uvijek opaziti prostim okom. Manja količina krvi može se ustanoviti mikroskopom, pregledom taloga mokraće u kojem su brojna crvena krvna zrnca, ili se može dokazati kemijskim pretragama. Ako je broj crvenih krvnih zrnaca toliko veliki da oboji mokraću, govori se o jakom ili velikom krvarenju (makrohematurija). Prema količini krvi, mokraća je ružičasta do tamnocrvena.

Zbog bubrežnih kamenaca krv se javlja gotovo redovito uz jače ili slabije grčevite bolove. Krvava je mokraća u tom slučaju samo prolazna i javlja se poslije napada bolova.

Manja količina krvi u mokraći javlja se kod upale bubrega, mokraćnoga mjehura, prostate i mokraćne cijevi.

Dugotrajno pojavljivanje manjih količina krvi u mokraći, bez drugih smetnji, javlja se kod tuberkuloze i tumora bubrega.

Tumori bubrega i mokraćnih putova u više od 90 posto slučajeva započinju krvavom mokraćom kao prvim i dugo vremena jedinim znakom bolesti. Naročito su jaka krvarenja kod tumora mokraćnoga mjehura. Krv u mokraći nalazimo kada je poremećeno grušanje krvi, npr. kod hemofilije, zatim kada bolesnici uzimaju lijekove pomoću kojih se sprečava, odnosno umanjuje sposobnost krvi da gruša. Liječenje tim lijekovima, tzv. antikoagulantna terapija, propisuje se kod nekih srčanih bolesti.

Iako postoje mnogobrojni uzroci koji dovode do krvave mokraće, liječnik će najprije pomisliti na četiri najčešća uzroka krvarenja: bubrežni kamenac, povreda, tumor i tuberkuloza. Ako uz krvavu mokraću postoje i smetnje mokrenja, tada se uzrok krvarenja nalazi u mokraćnom mjehuru, prostati ili mokraćnoj cijevi. Krvarenje iz bubrega ne izaziva smetnje mokrenja. Liječnik će naročitu pažnju pokloniti tzv. »podmuklim krvarenjima«; to su krvarenja bez bolova i drugih smetnji; pojavljuju se kod većine tumora bubrega i mokraćnih putova.

Promjena boje mokraće

Svježe izlučena mokraća bistra je i prozirna. Normalno je svijetložuta do tamnožuta; duljim stajanjem postaje tamnosmeđa. Ako je mokraća gusta, tj. koncentriranija, postaje tamnojantarne boje. Gusta je mokraća ako se u manjoj količini vode izluči ista količina otpadnih tvari. Razrijeđena mokraća, koja se luči u golemim količinama, postaje gotovo bezbojna, poput vode.

Boja mokraće ovisi i o vrsti pojedine hrane i popijene tekućine. Boju mijenjaju lijekovi i kemijske tvari.

Crvenu boju mokraće mogu izazvati neki lijekovi, npr. aminopirin, sredstva za umirenje živaca, hrana, ako se jedu velike količine šećerne repe i obojenoga zelja. Svijetlo crvena boja, koja podsjeća na meso ili crveno vino, nastaje onda kada se u mokraći nade veća količina krvne boje (hemoglobina); ta boja dolazi u mokraću raspadanjem crvenih krvnih zrnaca u krvi, bubrezima ili mokraći. Može se pojaviti u potpuno zdravih ljudi nakon fizičkoga napora, trčanja, dugotrajnoga hodanja, nakon uzimanja jela od boba. Neke su osobe osjetljive na izlaganje hladnoći, naročito ako boluju od sifilisa. Ako je količina krvne boje vrlo velika, tada mokraća može postati smeđa do gotovo crna.

Crvena krvna zrnca pojačano se raspadaju i kod nekih rijetkih ali teških oblika slabokrvnosti, naročito noću za sna; tada je crvena mokraća tamna prilikom jutarnjega mokrenja.

Tamnocrvenu boju mokraće mogu izazvati zarazne bolesti, naročito malarija. Svijetlocrvena mokraća postaje tamna, zato je bolest dobila naziv crnomokraćna groznica.

Sličnu boju mokraće uzrokuju otrovanja benzolom, otrovnim gljivama, arsenom.

Tamnožutu ili crvenkastožutu boju izazivaju mnogi lijekovi, npr. antibiotici, sulfanamidi, preparati B-vitamina, lijekovi koji se upotrebljavaju prilikom upale mokraćnih putova, kao furadantin.

Plavu boju može dati metilensko modrilo; ta boja upotrebljava se kao lijek protiv nekih otrovanja; lijekovi mogu obojiti mokraću u zeleno ili crno.

Žutozelenkasta boja mokraće kod žutice nastaje zbog povećane količine žučnih boja.

Mokraća sivobijele boje, zamućena, koja podsjeća na gustu kremu ili mlijeko, nastaje zbog lučenja masti mokraćom (emulzija); pojava se naziva hilurija i nastaje zbog smetnji u normalnom protjecanju limfe.

Uzrok mogu biti pritisci na limfne putove zbog tumora i tuberkuloze. Može se javiti nakon povreda trbuha, a kao neopasna i prolazna u toku trudnoće. U tropskim je krajevima česta i nastaje zbog zaraze parazitom koji živi u limfnim putovima i limfnim čvorovima. Bolest se naziva filarijaza.

Valentin Vnuk – Kućni liječnik dijagnostičar