ISTORIJA SRPSKIH ŠKOLA U BiH
Prilog istoriji srpskih-pravoslavnih škola u Bosni i Hercegovini
Mitar Papić („Istorija srpskih škola u BiH, Sarajevo 1972.) i Vojislav Bogičević („Istorija razvoja osnovnih škola u BiH 1463. – 1918. , Sarajevo, 1965.“) su u svojim knjigama zapisali mnogo dragocenih podataka o srpskom školstvu u BiH za vreme turske i austro-ugarske vladavine, i time dali dragocen prilog istoriji srpskog naroda u Bosni, ali se još uvek može naći podataka koje oni nisu uspeli da zabeleže.
Srpski tamburaši iz Žepče oko 1900 godine
U tom smislu prilažem i sledeće zapise na koje sam naišao listajući razne novine i časopise:
1.) „U Bosanskom Novom, na svečanosti, predsjednik crkvene školske opštine Pero Drljača pozdravio je narod i školsku djecu i kazao kako ostavlja svoju dvokatnu kuću od 15.000 forinti omladini i srpskoj školi, koju je podigao trudom svojim i svoje supruge i sav prihod namjenio je školi. Na kući biće urezano: „Srpsko-pravoslavna osnovna škola, zadužbina Petra i Marije Drljače u Bosanskom Novom 1888. god napravili“.
Dobrotvor je kazao i ovo: „Mila djeco! Iz žarke ljubavi prema vama podigao sam ovu zgradu za vas i za mnoge poslije vas, koji će se u ovoj kući kao u svojoj školi učiti u nauci i spremati za valjane Srbe i čestite građane ove nam mile naše domovine. Ja se nadam kad odrastete i razmislite, da ćete se sjećati mene i u grobu, i da ćete i vi činiti bogougodna djela, te i mlađima preporučivati, da ih čine, kao ja vama.“ („Srpski glas“, Zadar, 25. jan. (6.febr.) 1889, broj 4, godina H, str. 3).
„Bosanska vila“ , koja izlazi u Sarajevu donijela je u broju 7 sliku Pere Drljače i opet napose sliku ovog dobrotvora sa svom njegovom porodicom. Uz slike ima biografija. Drljača je rodom iz bihaćkog okružja (rodio se 29 juna), učio krojačom zanatu u Bosanskom Novom, gdje je poslije stao trgovati sa 5-6 dukata, koje mu je mati uštedila. I danas trguje i napreduje. Godine 1872. uzeo je za ženu Mariju Dimićku, s kojom je imao lijep porod, al su mu od mnoge djece ostala samo dva sina, Dušan kome je 12 godina, u Božidar od dvije godine. Drljača je uvjek pomagao sirotama u školi u Novom. Ove godine licem na sv. Savu, darovao je za srpsku školu jednu novu kuću, koja valja 15.000 forinata. Na toj kući blistaće se za uvijek slova „Zadužbina Pere i Marije Drljača“. Zaista rijetko rodoljublje u Srpstvu i u svijetu, da čovjek još za rana i pokraj porodice žrtvuje polovinu svog imetka na oltaru narodne prosvjete. To je kratka (vijest o dobrotvoru) Peri Drljači… („Srpski glas“, Zadar, 12 (24) aprila 1889, broj 15, godina X, str.3).
2.) Značajan zapis o srpsko-pravoslavnim školama u Bugojnu i Čipuljiću (koji je tada bio naselje dva kilometra udaljeno od centra Bugojna) ostavio je učitelj Milan Bešlić u „Školskom vjesniku“ (Sarajevo, 1908. god., str. 162), u kojem kaže:
„Još u vrijeme otomanske (= turske – dodao B.M.) vlade postojala je u Bugojnu Srpska-pravoslavna škola, a osnovana je prije 100 godina (što znači oko 1808 god. – dodao B.M.). Dakako, da u staro vrijeme tadašnji učitelji ne bijahu stručno naobraženi, već je djecu obučavao jedan od domaćih građana, koji je umio dobro čitati časlovac i psaltir i koji je umio pisati. Onog vremena učilo se ponešto čitati časlovac i psaltir. Zatim su učili iz vjeronauke najnužnije molitve i pomalo se vježbalo u računstvu ali najviše usmenom. Po prilici oko 1851. bijaše ta Srpsko-pravoslavna škola prenesena u Čipuljić, i tu je postojala sve do 1870. godine. Iste godine prenesena je ta škola opet u Bugojno. Nakon nekoliko godina otvorena je opet škola u Čipuljiću, te tako sada bijaše jedna škola u Čipuljiću, a druga u Bugojnu. Godine 1880. bude ona škola u Čipuljiću zatvorena, i od tog ostade Srpsko-pravoslavna škola samo u Bugojnu.
Prvi formalno osposobljeni učitelj u ovdašnjoj srpsko-pravoslavnoj školi bijaše pokojni Stevan Davidović (1875.) nekadašnji konzistorijalni savjetnik u Sarajevu.
Godine 1903. podignuta je (tačnije otvorena – dodao B. M.) u Bugojnu nova zgrada Srpsko-pravoslavne škole u vrijednosti od 14.000 K, u kojoj danas (1908. god. – dodao B.M.) službuju dva učiteljska lica, učitelj i učiteljica, a pohađaju zavod oko 80 djece.“
U časopisu „Golub“ (Sombor, 1881.) postoji beleška, iz koje se vidi da je Kosta Davidović iz Sombora pretplatio učitelja Davidovića u Bugojnu na jedan primerak lista „Golub“. Pomenuti Kosta Davidović i sledeće 1882. godine šalje jedan primerak „Goluba“ za siromašnog učenika u Bugojnu. Iz rečenog se može zaključiti da je učitelj Davidović bio u bližoj (možda i rodbinskoj) vezi sa Davidovićima – tada poznatom porodicom u Somboru.
Srpska-pravoslavna škola u Čipuljiću ponovo je otvorena 1908. godine (M. Bešlić –„Hrvatski dnevnik“, Sarajevo 1912.;“Vjesnik“ – organ srp.-prav. školskih vlasti u BiH, Sarajevo 1911., strana 116.).
3.) U „Kalendaru Prosvjete – 1941.“ učitelj Risto Šušljić pored ostalog spominje i školu u Donjem Vakufu, pa kaže: „Prema letopisu ove škole, vidi se da je škola kao javna priznata fermanom sultana Abdul-Azisa godine 1863. godine. Na tome je najviše radio na molbu tamošnje crkvene opštine sarajevski mitropolit Antim i ruski konzul Kudrjavcev. No kao što rekosmo škola je i prije postojala, ali više kao privatna a ne javna ustanova.
4.) Prema jednom novinskom članku objavljenom u beogradskom listu „Pravda“ od 21. juna 1939. godine, najstarija srpska osnovna škola u Bosni 1870. godine podignuta je u selu Liješću kod Bosanskog Broda .U istom listu je objavljena i fotografija pomenute škole čiju, izgradnju je odobrio kadija Idriz Imamović iz Dervente.
5.) Dr Hajrudin Ćurić je u prilogu sa naslovom „Stare škole u Žepču“ pored ostalog zabeležio i sledeće:
„Kada je osnovana srpska škola u Žepču, teško je utvrditi. Godine 1834. U njoj je bio učitelj Lazar Jovanović. Prema navodima Milenka Filipovića, tada je u Žepču bilo 48 srpskih (pravoslavnih) kuća koje su držale svu trgovinu i mjestu u svojim rukama. Škola (ćelija) je bila na mjestu Trznju.“ („Prosvjetni list“, Sarajevo 1975. god., str. 13).
Branko Mićić