Šta je strah i koje vrste straha imamo – kako se leče strahovi

 

ŠTA JE STRAH

Koje vrste straha imamo i kako se leče strahovi. Trema, neuroza, fobija, klasutofobija, agrofobija, …

 

Strah prati čovjeka na životnom putu češće nego radost i sreća. Čim se dijete rodi, zaplače od nekoga neodređenog osjećaja koji se može tumačiti i strahom od života. I tako se do smrtnoga časa izmjenjuju različiti strahovi od kojih čovjek nikad nije potpuno oslobođen. U djetinjstvu se bojimo podruma i mraka; plaše nas stvarnim i nestvarnim bićima. Poslije se bojimo loših ocjena; strah nas je ako razbijemo prozor, uprljamo odijelo ili se kasno vratimo kući. Bojimo se prvoga plesa, a da o prvom spolnom odnosu i ne govorimo. Miješaju se osjećaji, želje i strahovi.

Djecu živo želimo, ali se bojimo obaveza i brige. Žena se boji muža, muž se boji žene, oboje se boje svojih roditelja i rođaka. Na poslu se bojimo pretpostavljenoga; strah nas je od zadataka i odgovornosti. Poslije se bojimo djece. Tako se unedogled razvija panorama strahova. Strah je toliko prisutan u životu čovjeka da se i mnogi filozofi bave strahom kao osnovnim problemom egzistencije.

Iako je riječ o općoj pojavi, rječnik je ipak oskudan kada treba da se izrazimo. Govorimo o strahu, zastrašivanju, bojanju, plašnji, strepnji, nemiru, zeblji, stravi, panici, mori. Neki jezici imaju mnogo više izraza, ali se ni u njima ne može jednom riječju rastumačiti o kakvoj se vrsti i jačini straha radi.

Što se događa kad se čovjek uplaši ? Nije to samo osjećaj ugroženosti, napadnutosti i opasnosti. Strah pokreće niz tjelesnih reakcija. Naročito dolaze do izražaja vegetativni simptomi: crvenilo ili bljedilo lica, srce počne užurbano lupati, oblijeva nas hladan znoj. Kad netko čuje neočekivanu vijest, »noge mu se odsijeku«, može klonuti, pasti. Krvotok se poremeti. Zbog nedovoljno krvi u mozgu dolazi do gubitka svijesti. Živčani podražaji iz površine tijela i mozga više ne surađuju, čovjek doživljava iluzije i halucinacije, tresu mu se ruke i noge, glas mu podrhtava, ne može govoriti, ne vlada sobom, ponaša se nekontrolirano, nesuvislo.

Ukratko, pogođen je čitav organizam, njegov tjelesni i duševni dio.

Najjače je izražen strah u kritičnim životnim situacijama. To najbolje pokazuje panika prilikom potresa, oružanih sukoba i drugih ozbiljnih ili nenadanih događaja. Tada strah ima karakter šoka. Postoje i neodredeni osjećaji nelagodnosti i bojažljivosti koje se ne usuđujemo nazvati strahom. Između ta dva krajnja izraza straha postoji velik broj različitih reakcija.

Jačina osjećaja straha ne ovisi o stvarnome uzroku, nego isključivo o doživljenome. Malo dijete ne boji se lava jer ne zna kakva mu opasnost prijeti. Odrastao čovjek boji se noću proći kroz groblje, iako to uopće nije opasno. U svakodnevnom životu postoje normalni, razumljivi strahovi; razlikujemo ih od umišljenih strahova za koje ne postoje objektivni uzroci.

Ako stvarni ili umišljeni uzroci straha postoje trajno, dolazi do kroničnih promjena. Strah je prisutan kod mnogih duševnih poremećaja i ponekad je glavni sadržaj bolesti.

Najjednostavniji je strah od nastupa: zovemo ga trema. Javlja se u vezi s ispitom ili nastupom u javnosti. Trema obično prestaje ako se ponavlja ista situacija. Kad prvi put govorimo pred skupom, jako smo uzbuđeni. Poslije to postepeno iščezava. Ponekad se događa obratna reakcija: strah se svaki put sve više pojačava, a pridružuju mu se i drugi simptomi: crvenilo lica, podrhtavanje glasa, mucanje, drhtanje prstiju i čitave ruke.

O bolesti se govori ako je trema toliko jaka da čovjeka sprečava u normalnom obavljanju radnih zadataka ili u privatnom dodiru s ljudima. Tada valja što prije otpočeti liječenjem jer se izgledi za izlječenje pogoršavaju duljim trajanjem straha. Bez pomoći, takav će se čovjek sve više izolirati od društva, razvijat će osjećaje manje vrijednosti, povlačit će se u sebe i napustiti posao.

Ako strah nije suviše jak, a stidimo se da ga pokažemo, moći ćemo ga savladati. To se do izvjesne mjere može i izvježbati tako da se sami izlažemo situacijama koje nas straše. Ako se netko uvjeri da nema razloga za strah, prestat će se bojati. Nije dovoljno da on samo zna da se ne treba bojati, mora se u to uvjeriti, u osjećajima likvidirati umišljen razlog za strah. Ali to ne može uvijek učiniti sam. Potrebna mu je psihoterapijska pomoć.

Iako je glavni osjećaj ugroženosti, strah može biti i pozitivan jer tjera na akciju. Mnoga herojska djela nastala su u situaciji velikoga straha. Tada je strah saveznik.

Danas ima mnogo lijekova koji suzbijaju strah, npr. apaurin, praxiten. Ali ta sredstva nisu svemoćna. Strah se može otkloniti samo uklanjanjem uzroka. To znači da će se u suradnji bolesnika i liječnika otkriti pravi razlozi straha. Kad to bolesnik doživi, strah postepeno ili naglo prestaje.

Neuroza straha

Ako se netko nade u zoološkom vrtu kad pobjegne lav iz kaveza, uhvatit će ga panika i počet će bježati glavom bez obzira. To je normalna reakcija. Bolesnik od neuroze straha (fobične neuroze) isto tako postupa, ali u situacijama koje ne opravdaju takvo ponašanje. Pojedinačnu fobičnu reakciju osobe možemo protumačiti tek kada se dobro upoznamo s njenim životom, kada saznamo kakav je odnos između simptoma i stvarnih događaja. Ako je dijete jednom doživjelo neugodnost u mraku, ili ako ga plašimo mrakom, ono će se bojati, neće se usuditi ući u mračnu prostoriju, niti će poći na spavanje ako nije upaljeno svjetlo. Slično je i s fobičnim bolesnikom: jedna situacija u njemu nesvjesno ponavlja strahove kojih se ne može osloboditi.

Klaustrofobija je strah od zatvorenih prostora. Takvi se bolesnici boje ostati sami u sobi, neki se boje i u društvu, jedni se plaše malih soba, drugi velikih. Agorafobija je smetnja sa suprotnim sadržajem. Takav fobični bolesnik ne usudi se prolaziti ulicom, osjeća velik strah ako se nađe na otvorenom prostoru, u parku, igralištu, polju; zbog osjećaja tjeskobe, napetosti i nemira mora se brzo ukloniti. Takav se bolesnik u stanu može ponašati normalno, ali on je zapravo u stalnom kućnom pritvoru jer se ne može prošetati otići na izlet, na godišnji odmor.

Danas se sve češće javlja strah od raznih bolesti. Mnogo se govori o raku (karcinomu) i ljudi se podvrgavaju pregledima da se bolest na vrijeme otkrije. Ako se netko pretjerano i bezrazložno boji raka, govorimo o karcinofobiji. Takav je čovjek opsjednut tom mišlju, obilazi liječnike, ide na preglede, nikom ne vjeruje, ništa mu se ne može dokazati. Uvjeren je da ima rak koji ili još nije otkriven, ili ga lažno uvjeravaju da ga nema. Strah koji osjeća može biti toliko jak da napusti posao, povuče se u sebe, ili se pokuša ubiti.

Čest je i strah od zaraza, naročito od spolnih bolesti. Bolesnik mjesecima tvrdi da se zarazio samo zato što je bio u javnom nužniku, a nije oprao ruke: ima osoba koje izbjegavaju rukovanje zbog straha od zaraze; neki se odriču pojedine hrane zato što se ne mogu uništiti sve njene opasne klice.

Svim fobijama zajednički je strah kao bolest. Fobija ima vrlo mnogo. Zabilježeno je više od stotinu naziva. Čovjek se može bojati svega, iako nema razloga.

Nekoliko takvih pojmova:

Agorafobija – strah od otvorenoga, praznog prostora

Algofobija – strah od bolova

Androfobija – strah od muškaraca

Antropofobija – strah od ljudi

Arahnefobija – strah od pauka

Astrafobija – strah od grmljavine i sijevanja

Bakteriofobija – strah od zaraze baktrerijama

Eritrofobija – strah od toga da ćemo pocrvenjeti

Entomofobija – strah od insekata

Elektrofobija – strah od elektriciteta

Gatofobija – strah od mačaka

Hematofobija – strah od krvi

Hodofobija – strah od putovanja

Hidrofobija – strah od vode i vlage

Karcinofobija – strah od raka

Klaustrofobija – strah od zatvorenih prostora

Ksenofobija – strah od stranaca

Musofobija – strah od miševa

Niktofobija – strah od mraka

Farmakofobija – strah od lijekova

Ponofobija – strah od rada

Sifilidofobija – strah od zaraze sifilisom (luesom)

Tefefobija – strah pojedinca da bude živ zakopan

Termofobija – strah od vrućine

Triskaidekafobija – strah od broja 13

Zoofobija – strah od životinja

Strah od ludila

U mnogih ljudi javlja se strah da ne polude. Taj strah može biti vrlo jak i stalno prisutan, iako je najčešće neosnovan. Često prelazi u otpor protiv liječnika, psihijatra. Mnogi izbjegavaju razgovor sa psihijatrom jer se boje duševne bolnice, koju kod nas još uvijek s nepravom nazivaju ludnica.

Na sreću, razvoj medicine sve više umanjuje zastrašujuće predodžbe o duševnim bolestima, pa mnogi prihvaćaju i psihijatra i činjenicu da imaju duševne smetnje. U nekim zapadnim zemljama, naročito u Americi, psihijatar je gotovo zamijenio svećenika. Kao što mnogi imaju svoga stalnog liječnika opće medicine, tako imaju i svoga psihijatra. K njemu odlaze da se posavjetuju o svim važnijim pitanjima života. Duševne smetnje prestaju biti sramota; mnogi to ne taje, nego kažu: »Bolestan sam na živčanoj bazi.« Taj pozitivni stav posljedica je zdravstvenoga odgoja koji je uvjerio ljude da se prava psihijatrijska zaštita ne odnosi samo na liječenje bolesnika nego i na zaštitu duševnoga zdravlja zdravih.

Ako liječnik predloži smještaj u bolnicu radi promatranja, pretraga ili intenzivnijega liječenja, bolesnik često kaže: »Bojim se ići u bolnicu! Kad vidim one prave duševne bolesnike mislim da će mi biti lošije, da ću tek tada  poludjeti.«

Takav je strah neopravdan. Utjecaj duševne bolnice ili psihijatrijskoga odjela nikad nije takav da bi mogao pogoršati
bolest ili da bi mogao jednostavniju duševnu smetnju pretvoriti u pravu duševnu bolest. Uostalom, danas duševne bolnice i odjeli izgledaju kao i drugi bolnički odjeli. Kada bismo se prošetali takvom bolnicoma, po ponašanju većine bolesnika ne bismo mogli odmah ustanoviti da su to duševni bolesnici. Zahvaljujući lijekovima, nemirni i uzbuđeni bolesnici brzo se smiruju i često se vrlo dobro prilagođavaju zajedničkom životu. Danas izbjegavamo riječ »lud« i »ludnica« zato što su suviše omražene u svakodnevnom govoru i ne odgovaraju stvarnosti. Svaka duševna smetnja ne znači duševnu bolest, a svaka duševna bolest nije ludilo.

 

Valentin Vnuk – Kućni liječnik

http://prirodanadar.rs/