Selfitis je nova bolest – Snimanje selfija je duševni poremećaj

 

SELFITIS JE NOVA BOLEST

Snimanje selfija je duševni poremećaj

Američko društvo psihijatara nedavno je potvrdilo da je snimanje selfija duševni poremećaj, a bolest pod nazivom selfitis se tretira kao opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Šta je selfi? Selfi (eng. selfie) je autoportret fotografija na kojoj je osoba fotografirala sebe ili sebe s drugim osobama držeći fotoaparat ili mobilni telefon, odnosno smartfon. Iako je korištena i ranije, riječ je postala češće upotrebljavana tokom 2013. godine kada ju je Oxfordski rječnik engleskog jezika proglasio za riječ godine^[1]. Termin se najčešće povezuje sa društvenim mrežama. Ove fotografije su uglavnom neformalne i spontane, a najčešće nastaju fotografiranjem sebe u ogledalu ili slikanjem sebe (i drugih) držeći aparat fokusiran na određeni kadar.

Nakon što je u engleskoj lingvistici uvedena nova riječ za fenomen selfizma, kao selfie, tj. snimanje sopstvenih fotografija i postavljanje i sherovanje istih na društvenim mrežama i ličnim profilima na internetu, Američko društvo psihijatara, nedavno je potvrdilo da je snimanje selfija duševni poremećaj, a bolest pod nazivom selfitis se tretira kao opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Selfizam je želja osobe da uz pomoć fotoaparata ili kamere snimi sopstvenu fotografiju i sliku postavi na internet, a sve u cilju da se nadomjesti nedostatak samopoštovanja i ispuni praznina u odnosima sa drugim ljudima.

Granični selfitis se dijagnosticira kao snimanje do tri slike, bez postavljanja na društvene mreže. Akutni selfitis je postavljanje od tri do šest selfija dnevno na internet, a hronični selfitis uključuje dnevno postavljanje preko šest sopstvenih fotografija na lične profile u virtuelnom svijetu.

Voajerizam i egzibicionizam do sada su tretirani kao individualni psihološki fenomeni, a ne socijalne devijacije. No, sa pojavom selfizma kao fenomena i psihološkog poremećaja, socijalna patologija moraće da proširi klasifikacije u svojim metodologijama, u skladu sa novonastalom medijskom situacijom, koja preuzima kontrolu nad našim ličnim životima i oduzima privatnost.

Virtuelna druženja odvajaju nas od realnosti. Što više napredujemo tehnološki, dalje smo od stvarnosti. Zašto se radije slikamo, photoshopiramo i uploadujemo, umjesto da jednostavno budemo u trenutku u kome jesmo?

Vizuelni stereotipi kulture selfizma

Ovako izgledaju tri vizuelna stereotipa kulture selfizma u globalizovanom tehnološki virtuelnom svijetu internacionalne kulture: flašica vode, zgrčena leđa i tipkanje na touch screenu.

Sherovanje, tvitanje, lajkovanje, surfanje, uploadovanje i slično jesu karakteristike nove internacionalne tehnološke kulture iz koje se rađa selfizam.

Ovaj arhetip nekadašnje aerodromske kulture postao je imperativ današnje kulture selfizma, kao neminovne posljedice tehnološkog razvoja i jeftinog pristupa komunikacijama i transportu. Iz perspektive čovjeka u sfumato boemskoj fotelji prošlog stoljeća, koji je imao svo historijsko vrijeme na raspolaganju i moć da uživa u njemu, današnji kulturni kontekst virtuelnog prostora i vremena je čista naučna fantastika. Ali, razvoj nužno ne podrazumijeva i napredak.

Sistem kontrole ne bismo izabrali, ali smo ga u svakom slučaju dobili u drugom tehnološki sofisticiranijem obliku nadgledanja, itd.

Mediji danas nisu više kontrolori društvenih vrijednosti, već kreatori, a ono što je nekad bila kritika zbog koje su se davale ostavke i „letjele glave“, danas može da se ponavlja, emituje, lajka i tvita bez ikakvih posljedica. I to sve u sistemu kontrole i nadgledanja preko Google Earth, GPS, WIFI, IP, G3, itd.

U pitanju je nivo prihvatljivog u definiranju nove kulture selfizma uslovljene tehnologijom touch screena i interneta, putem kojih nam je cijeli svijet, a ujedno i ništa realno, na raspolaganju. Ovdje se zapravo radi o trci sa realnim vremenom koje je zaleđeno u pravougaonom obliku audiovizuelnog virtuelnog screena, kome se pristupa jednim klikom kažiprsta.

Jedna od najvažnijih karakteristika ljudskog roda je da je čovjek sposoban za kulturu, tj. sistematsko uzgajanje određenih stvari koje mu definišu životni prostor i okolnosti. No, sasvim je uredu da živimo u novom medijskom dobu, i sa komunikacijama svedenim na realno vrijeme i virtualni prostor, koji nam olakšavaju svakodnevnicu, no izgleda da smo tu svakodnevnicu podredili zahtjevima i mogućnostima tehnologije koja bi trebalo da nam olakšava put do bržeg rasuđivanja.

Umjesto toga, napravili smo novu internacionalnu kulturu selfizma kojim se granice privatnog i javnog prostora i zbivanja brišu. Umjesto da više nalikujemo ljudima tj. da preciznošću vježbamo svoj mozak za evolutivne domete, internet grupe postale su mjesto na kojima se svodimo na niže vrste živih bića.

Ova tzv. aerodromska kultura selfizma i surfanja (drugim riječima: „sve je na Googlu“, ma koliko mu tačnost i istinitost bila upitna) zapravo nije kultura. Predstavlja spoj kulturnih elemenata koji se dodiruju, ali ne miješaju.

Kultura kao obilježje grupe i individue u isto vrijeme definirane određenim vremenom i prostorom, zahvaćena je stalnim procesom promjena. Pri tome se njena fluidna narav nikada ne mijenja. Dolaskom WiFi i touch screenova, kultura se internacionalizovala i aklimatizirala u tradicionalnim kulturama i stvorila preduvjete za razvoj (ne)kulture selfizma.

Kultura se može posmatrati kao uzgajanje pragmatizama koji definiraju individuu u njenoj pripadnosti društvenoj grupi. U ljudskoj prirodi je da traži sebi slične, tako formirajući plemenske arhetipe, koji individui pružaju sigurnost i definiraju je u odnosu na drugo i drugačije.

Prema jednoj staroj anegdoti islamskog kulturnog miljea, Proroku je došao neki čovjek sa pitanjem šta da uradi kad dođe ponovo u selo u kome svi imaju povez preko jednog oka, iako on sam vidi dobro na oba oka. Prorok mu je odgovorio: „Pokrij i ti jedno oko“.

Priroda interneta upravo pokazuje da se društvene grupe i forumi prave među sebi sličnima, tj. onima koji se trude da budu prihvaćeni u grupi. Iako niste istomišljenik određene diskusije, vaše neslaganje sa ostalima definira grupne plemenske arhetipe. Kulture su zatvorene i neukrotive, jer je strah od dezintegracije jači od mogućnosti kombinacije.

Najstariji jezik na svijetu

Koja je kultura jača u virtuelnom prostoru i vremenu definiranom filmskim jezikom i video tehnologijom? Da li kultura selfizma, egoistično guta nacionalne? Da li je selfizam odraz nove globalizacije internacionalne medijske interaktivnosti? Ili je to samo jedna nova globalna masa umreženih on-the-go bezličnih individua?

Jedan od najznačajnijih elemenata po kome se kultura identifikuje i definira je jezik. A kojim jezikom govori kultura selfizma? Najstarijim jezikom na svijetu – piktografskim. Dovoljna nam je fotografija ili smajli da se opiše čitav niz emocija i stavova.

Ovo sliči pomalo na uobraženi pokušaj čovjeka da se domogne neba praveći Babilonsku kulu. U Knjizi Postanka, ovaj čin čovjekove uobraženosti Bog je kaznio tako što je pomiješao jezike i raštrkao ljude po svijetu. Nisu više bili jedna zajednica, već su počeli da prave svoje male zasebne kulture. A tako neujedinjeni udaljili su se od neba i jedni od drugih, ušuškani u sopstvene plemenske arhetipe.

Učahureni anonimusi rekonektovani su danas u virtuelnoj piktografsko-selfističkoj kulturi. Jer, jezik selfija je univerzalni vizuelni jezik. Međutim, kultura se brani od utjecaja sa strane i radi na tome da se arhetipska podloga na kojoj je formirana ne raspadne.

Lijepljenje rupa u formiranju nove kulture rezultira stereotipijom. Ona je adhezivni materijal pomoću kojeg svaka kultura agresivno proždire sve što joj ne pripada.

Hoće li nova internacionalna kultura selfizma, pored spondiloze, očnih bolesti, i lošeg engleskog jezika da dovrši Babilonsku kulu i proguta ostale manje kulture? Ili su bezlični konektovani anonimusi u piktografskoj kulturi selfizma samo pijuni u rukama vlasnika tehnologija, koje definira kulturološko-virtuelno vrijeme i prostor, a selfizam, kao kulturološki fenomen, ljepilo kojim se osigurava opstanak (i profit) novih tehnologija sve više udaljenih od realnosti.

Ako iz ove kulture selfizma, slijedi selfitis kao bolest, da li onda ova kultura raste na nezdravim temeljima virtualnog svijeta i tehnologije koja je sama sebi svrha? Udaljavamo li se tako od naše ljudske prirode, realnosti i kulture koja nas definiše kao pripadnike ljudskog roda?

    

Lejla Panjeta

Izvor: Al Jazeera