NIŠTA NIJE SLUČAJNO
Kratka priča iz života i sa putovanja da se ništa ne dešava slučajno
Dok se vozim ka Novom Sadu u bus ulazi čovjek srednjih godina, nizak, proćelav. Pita me da li je slobodno, klimam glavom u znak odobravanja. Nije mi jasno zasto je sjeo pored mene kad ispred ima još slobodnih mjesta. Okrećem glavu prema prozoru vidno izbjegavajući komunikaciju. Odjednom pokušava započeti razgovor pitajući me odakle sam, zašto idem u Novi Sad itd.
Mrzovoljno odgovaram, postavljajući ista pitanja. Govori mi da je bio kod prijatelja u posjeti i da ide kući u Novi Sad, da je bio trener jednog fudbalskog kluba polako dolazeći na temu da je prije par godina došao iz Kine sa obuke. Zbog nezainteresovanosti, a i njegovog umirujućeg glasa hvata me san, ne pratim bas najbolje priču. Uši mi paraju neke riječi: „izgladnjivali su nas, učili samokontroli“ , odlučih da se skoncentrišem na to što priča.
Spominje neke kanale, frekvenciju, energiju sve ono što je meni sasvim nepoznato, ali vrlo interesantno. Sad ga već pažljivo slušam upijajući svaku riječ. Kaže da može da vidi auru, objašnjava mi značenje njenih boja uz to govori: „ti si dobra osoba, ali jako ogorčena što te može koštati u životu“.
Ne odgovaram, ali u sebi mislim: i ti bi bio ogorčen da si imao život kao što je bio moj. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da je znao šta sam pomislila. Nastaje tišina, ja se ponovo okrećem prema prozoru polako padajući u san. Nisam sigurna koliko dugo sam spavala kada me je probudio čudan zvuk, pomalo zastrašujući. Shvatam da je to zvuk alarma za buđenje čovjeka koji je sjedio pored mene. Pitam se zašto bi neko imao podešen alarm za buđenje u 3 sata ujutru. On vadi telefon iz đžepa, gasi alarm i pruža mi svoju vizit kartu govoreci: „Ako se izgubiš pozovi. Srećno “ i izlazi iz busa. Tek sada mi ništa nije jasno, rekao je da živi u Novom Sadu i da se upravo vraća kući, a mi nismo bili ni blizu Novog Sada. Nije mi jasno ni to „Ako se izgubiš pozovi“ .
Uzimam vizit kartu i stavljam je u novčanik.
DOZVOLITE LJUDIMA DA UĐU U VAŠE ŽIVOTE
Sada, nakon par godina od tog događaja, znam mnogo stvari o auri o kojoj u okultnim učenjima i parapsihologiji govore da je to fluidna svjetlost uočljiva samo nekima, što je potpuna laž, jer svako, ali baš svako od nas može da je vidi pa čak i djeca. Svaki predmet ima svoju energiju, auru. Ono što je mene zanimalo bilo je da vidim moju što sam i nakon kratkog treninga uspjela.
Znam da je čovjek iz busa imao puno toga da kaže o meni osim da sam ogorčena, ali nije jer je znao da ću sama otkriti ono što trebam, on je bio tu samo da bi me naveo na put, a u slučaju da se izgubim na tom putu mogla sam njemu da se obratim za pomoć. Hvala mu na tome.
Ovo je još jedan dokaz da se sve sa razlogom dešava i da svaka osoba, čak i potpuni stranac kojeg samo jednom u životu vidimo, može znatno uticati na naš život kao i promjeniti ga.
Željka Dakić