Knjiga se ne čita samo ljeti na plaži već i zimi

Bog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti.

Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju. A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno. Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji…

A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje. Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbø ozbiljan jest, to su prijevodi s – engleskog. Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.

Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu  Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna. Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek… Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.

U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore. U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu – doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja – a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta. Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima – ili ništa od svega toga – koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.

Nema koja se baraba i budala već nije pohvalila čitanjem Alice Munro.  Nema hrvatske kokoši u književno-feminističkom pokušaju, a da se nije očešala o tu sjajnu gospođu. Ni tog lokalnog antitalenta, a da se nakon godina provedenih s Carverom nije uhvatio Alice Munro. Ali k vragu, nema ona ništa s tim. Ona samo piše svoje priče, a Gordana Farkaš Sfeci ih, pod pseudonimom OceanMore, uporno izdaje u hrvatskome prijevodu: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, “Dragi život”, “Previše sreće”. Alice Munro vrlo sigurno i izražajno prevodi Maja Šoljan. Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku, kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija.

Philippea Claudela (1962.) otkrila mi je prijateljica koja čita više od mene, i koja na moje čuđenje ne voli – Paula Austera. Smatra ga folirantom. To spominjem zato što Francuz Claudel ima jednu izraženu osterovsku osobinu: u stanju je od knjige do knjige mijenjati tonalitete i stil, pa čak i stilsko-formacijske svjetonazore, a da sve to zvuči izrazito klodelovski. Naklada Božičević je nakon “Brodeckovog izvještaja”, u izvrsnom prijevodu Dubravke Celebrini, objavila i “Istragu”. Riječ je o lažnom kriminalističkom romanu, koji prelazi u mračno neugodnu kafkijansku zavrzlamu, u jednu vrlo autentičnu noćnu moru, koja čitatelja zakuje za parket i uz fotelju, a nakon što knjigu pročita, ona mu se vraća u snove. U njima biva svjestan da to nije stvarnost, da je to san o Claudelovom romanu. Iako je takve sudove idiotski izricati, pošto su partikularni, nedočitani i ignorantski prema tolikim drugim knjigama i piscima, Phillippe Claudel jedan je od najvažnijih europskih pisaca. Ali i o tome će tek biti riječi. Bude li volje i sreće, Claudela ću opričati u jednoj Subotnjoj matineji.

Roman australskog pisca Chrisa Womersleyja (1968.) “Shrvan”, a u prijevodu Ive Karabaić (avaj, još jedno izdanje Frakture), o vojniku koji se vraća iz Velikog rata, u koji je i otišao samo zato što je kući lažno optužen za umorstvo, od onih je čudnih knjiga koje stižu niotkud. Pisac je debitant, nije stekao svjetsku slavu, a vjerojatno ni neće, jer se ne odaje modnim napastima, nego piše tiho, stilski preumjereno za autora žanrovske proze, i starinski privlačno i sporo. “Shrvan” je odličan roman s margina Prvoga svjetskog rata, a pomalo i s margina svijeta i čovjekove duše. Da još uvijek postoji hrvatsko nakladništvo, da ga nisu dokrajčili izdavačka i trgovačka pohlepa, korupcija i protekcija u Ministarstvu kulture, Milanovićev prezir prema književnosti i pismenosti i agresivni antiintelektualizam Hrvatske narodne stranke, roman Chrisa Womersleya bio bi iznenađenje knjiške sezone, o kojemu bi se pisalo, govorilo, predavalo… Ali i bez svega toga, može ga se barem pročitati.

Ime Petera Englunda (1957.) pojavi se na stranim internetskim sajtovima i u stranim novinama (koje u Zagreb skoro više i ne dolaze) svake godine, u listopadu. Englund je, naime, sekretar Švedske kraljevske akademije, koja dodjeljuje i onu književnu nagradu što je hrvatski pisac nikada neće dobiti.

Dopustite mi mali ekskurs: ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji.

Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio.

Ali pustimo trućanje, manimo se toga ako želimo biti dostojni čitateljske prigode, pa kažimo ovako: Peter Englund je napisao, a beogradska Geopoetika objavila (sa švedskog prevela Spasa Ratković) knjigu “Lepota i tuga”, podnaslovljenu kao “Intimna istorija Prvog svetskog rata”. Riječ je o izvanredno komponiranom i napisanom nizu “malih povijesti”, sačinjenom na osnovu svjedočanstava, memoarskih i sintetizirajućih djela o Velikom ratu.

Englundove “dramatis personae” su njemačka učenica (12 godina na početku rata), njemački mornar (22 godine), austrougarski konjanik, Madžar (20 godina), ruski inženjerac (22), medicinska sestra, Engleskinja u ruskoj vojsci (27), Danac u njemačkoj vojsci (23), francuski činovnik (45), srpska liječnica (26), australski inženjerac (21), ruska bolničarka (21), francuski pješadinac (21), Latinoamerikanac, konjanik u osmanskoj vojsci (35), američki vojni kirurg (45), britanski pješadinac (27), belgijski vojni pilot (22), Australijanka, vojni vozač u srpskoj vojsci (28), Italoamerikanac, talijanski pješadinac (21), Novozelanđanin, britanski artiljerac (28) i talijanski brdski pješadinac (23).
Naizmjence fragmentirajući ispovijesti, pisma, uspomene, memoare svojih likova – ne izmišljajući i ne dodajući ništa – Englund prati kronologiju Velikog rata i ispisuje petstotinjak stranica velike, skoro nemoguće knjige. Biva tako, ako mnogo čitate, dogodi vam se, s vremena na vrijeme, da naiđete na knjigu koja vas zaprepasti, a i pomalo ojadi svojom širinom.

Ako ste, recimo, čitali Frazerovu “Zlatnu granu”, sigurno znate o čemu govorim. Knjiga duža i veća od života, veća od vremena koje bi smrtnik mogao uložiti u pisanje. “Lepota i tuga” nije “Zlatna grana”, ama nije joj ni nalik, ali kao da je i Englund, poput Frazera, za svoju knjigu imao svo vrijeme ovoga svijeta. Pritom, “intimna istorija”, ili historija svakodnevice, povijest običnoga života, na temu Velikoga rata drukčije nije ni mogla biti ispričana, kao što ni povijest i podrijetlo religijskih ceremonijala, običaja i praznovjerica nije mogla biti ispričana nikako drukčije nego kao u “Zlatnoj grani”.

Englund je skrupulozan i uzorno pažljiv i obziran prema različitim identitetskim, nacionalnim i frontovskim uvjetovanostima. I sa srpske, i s njemačke, i s ruske, i s bilo koje druge strane u Velikom ratu, “Lepota i tuga” jedna je ista knjiga. A to je, čini mi se, veliki kompliment. Osjećam zavist i prema Peteru Englundu. Za razliku od provincijske piščadi i huljčadi ne zavidim mu na ključu pod kojim drži onu veliku književnu nagradu. Ne zavidim mu ni na nagradi. Ali mu zavidim na tom beskrajnom vremenu koje je uložio u “Lepotu i tugu” ili – još više – na dojmu o tom vremenu, koji je u meni kao čitatelju uspio stvoriti.

Primjerke knjige “Lepota i tuga” vidio sam u Superknjižari u Savskoj. Ako su se rasprodali, ljubazno osoblje će vam ispuniti želju i odaslati narudžbu u Beograd…

Za promjenu, evo još nešto iz Frakture, pa još sa sniženja: Među makulaturom, starim papirušinama i bezvrijednim hohštaplerskim izdanjima posrnuloga hrvatskog izdavaštva, mogu se, recimo, naći i dvije knjige Javiera Cercasa (1962.), španjolskog pisca iz Gerone, i jednoga od meni najdražih suvremenih pisaca, romani “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti”. Osim što Fraktura objavljuje prijevode s jezika izvornika, drže se toga da, ako je moguće, više knjiga jednoga pisca prevodi isti prevoditelj. Tako je Cercasova hrvatska prevoditeljica Silvana Roglić.

Javier Cercas pisac je socijalno-povijesnih, društvenih i intimnih trauma. Veliki pripovjedač, gura prste obje ruke u otvorene rane španjolskoga društva, da slučajno ne bi krivo ili prerano zarasle. Pisac nad kojim se pretvaram u snebljivu babu, pa sve uzdišem što i Hrvati, ili barem Srbi, Bosanci, Crnogorci… nemaju jednoga takvog. Pritom, Cercas je lišen potrebe za stilskim ili poetičkim radikalizmom. Piše jednostavno i obično, ne vodeći previše brige o limitiranim talentima među profesionalnim čitateljima, kojima će zasmetati njegova običnost. Općenito, nije to pisac za ograničene.

Zato ga preporučujem svima, a poimence Tatjani Gromači, velikoj prozaistici i pjesnikinji, i sjajnoj čitateljici, koja je u svojoj kolumni u Mediteranu, kulturnom prilogu Novog lista, opovrgavala pohvale na račun moga omiljenog Lászla Krasznohorkaija, žaleći što je navučena hvalospjevima za “Rat i rat” dala novce. Odbio ju je Krasznohorkaijev radikalizam, nazvala ga je “pisanjem radi pisanja”, što je sve zorna potvrda da u Hrvatskoj, ipak, još netko javno čita, i piše o onome što je pročitao. Od knjiga oko kojih se ne slažemo zna biti važnije naše neslaganje. Ono je bit svakoga čitanja. Pa što ti se tu sviđa? U čudu i sumnjičavo pitamo. Ili: kako ti se to ne sviđa? Sa žaljenjem, i skoro nagovorom na ponovno čitanje onoga što nije do čitatelja doprlo. Umjesto da nagovaram Gromaču da ponovo pokuša s Krasznohorkaijem, ponizno joj, i s oduševljenjem, nudim Javiera Cercasa.

A ino čitateljstvo bez imalo prigodnoga laskanja i izlišnoga komplimentiranja – komplimentiram hrvatskim konobarima i konobaricama, a ne hrvatskim piscima – nutkam na čitanje knjiga Tatjane Gromače: “Božanske dječice”, “Crnca”, “Bijelih vrana”, i one prve: “Nešto nije u redu”.

I na kraju, još jedno knjiško draguljče za kraj. Sjećate se, sigurno, Daniela Defoea. Kao mali ste čitali “Robinsona Crusoea”, da niste, ne biste ni danas bili knjiški čitatelji, pošto je “Robinson Crusoe” jedna od onih ključnih, formativnih i infektivnih knjiga, koje nakon što pročitate ne odustajete od čitanja nikad. Knjige koje nas učine doživotno bolesnim od jedne dobre i korisne bolesti. Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen. Samo nepismeni imaju ljudsko pravo na nečitanje, a da im nitko zbog toga ne smije govoriti da su manje vrijedni. Pismeni koji knjige ne čitaju su, da, tvrdim, niži oblici života, agresivne antropomorfne amebe, jad i bijeda trošnog vijeka… Oni bi vam najradije iskopali oči.

E, dakle, Daniel Defoe. Taj čudni engleski svat iz osamnaestog stoljeća napisao je “Opštu istoriju gusara”, koja je u srpskome prijevodu Milana Miletića izašla u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Načinom drevnoga kroničara, koji je u nedostatku izvora, pouzdanih dokumenata, televizije i interneta, kombinirao povijesne činjenice i mistifikacije, Defoe je napisao jednu od onih knjiga koje bi nas u odraslim godinama, ovako čangrizave, sklone pizmi, nevjerici i sitnome ljudskom  jadu, mogle oduševiti kao što nas je, malene i lakovjerne, oduševljavao “Robinson Crusoe”. “Opšta istorija gusara” je, kao i sva druga u ovoj priči spomenuta srpska izdanja, objavljena latiničnim pismom. Ćirilične knjige vam nisam htio preporučivati. Ne zato što bih posumnjao da znate ćirilicu, zašto je ne biste znali ako čitate knjige na svojim materinjim jezicima, nego ne bih htio biti odgovoran za ono što bi sam se moglo dogoditi nađe li vas splitsko-dalmatinski policajac sa ćiriličnom knjigom u hladu konobe, ili svjesni građanin, katolik košićevske fele, ili svejedno koja i kakva antropomorfna jedinka koja bi vam neugodnim učinila čitanje. Bilo bi grozno da vas neki Ostojićev redarstvenik ispendreči i pošalje sucu za prekršaje samo zato što čitate dvotomno ćirilično izdanje Sabranih priča Julia Cortasara, u genijalnom prijevodu Aleksandre Mančić, u izdanju Službenog glasnika.

Ćirilicu u Hrvatskoj valja čitati u tajnosti i s oprezom, ali i s tugom što živimo u zemlji u kojoj je praktično zabranjen jedan alfabet, a kultura i pismenost cijeloga naroda proglašeni su zločinačkim.