SRBI USTAŠE
Srpski generali u NDH. Srbi kao glavni komandanti ustaša u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja.
Svaki treći ustaški general je bio ili Jevrejin ili Srbin, i to u vampirolikoj zemlji sa najstrašnijim konc-logorima za Jevreje i Srbe u ovom delu Evrope i sveta.
A da ne govorim o državnim ministrima Nezavisne države Hrvatske i propagatorima ekstremnog ustaštva u sred rata – takođe Srbima i Jevrejima.
Domobrani u NDH
Čak su trojica (od tih 13) Srba generala „zbog zasluga“ ponela i titulu „viteza“ (najviši rang u ustaškoj vojsci). Među „Trinaestoricom“ su bili: i vojni ataše NDH u Berlinu tokom Drugog svetskog rata, i komandant artiljerije, i glavni oficir vazduhoplovstva.., a dvojica od njih bili su, verovali ili ne, GLAVNI KOMANDANTI PAVELIĆEVIH ORUŽANIH SNAGA U RATU.
Neverovatno, ali istinito!
S druge strane, neki od Hrvata su bili visoki četnički oficiri (posebno kod vojvode Momčila Đujića) na komandnim položajima „Dinarske četničke divizije“ u vihoru Drugog svetskog rata, a tu je i jedan od najpoznatijih i najhrabrijih Dražinih vojvoda – koji je po nacionalnosti bio Hrvat: vojvoda Zvonimir Vučković (Prkić), poznat i kao „Feliks“ (ratni komandant Topolskog odreda i Prvog ravnogorskog korpusa). a sin potpredsednika Hrvatske seljačke stranke, Vladimir Predavec bio je zapažani učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba…
Čudna je ratna tajna koja i danas prekriva nama danas – iz ove perspektive – apsolutno nerazumljive stvari.
P. S.
Evo nek ostanu zabeležena imena ovih srpskih izdajnika, nepomenika (generala Srba, pravoslavno krštenih, u ustaškoj vojsci):
Đuro vitez Grujić,
Emil Uzelac,
Lavoslav Milić,
Fedor vitez Dragojlov,
Zvonimir Stimaković,
Mihajlo Lukić,
Đuro Dragičević,
Milan vitez Desović,
Miroslav Opačić,
Dušan Palčić,
Miloš Ožegović,
Jovan Pribić,
Jovan Iskrić.
Kakav užas!
Takvi bezdušnici teško da su (i pre i posle Drugog svetskog rata) uopšte postojali u našem narodu..!
P. P. S.
Veliko hvala bjelovarskom i novosadskom advokatu i istoričaru Nenadu Vukadinoviću na temeljnoj i pouzdanoj proveri podataka i dugogodišnjem istraživanju ove pakleno neobične teme (rezultata toga je i čitava jedna intrigantsna knjiga: „SRBI GENERALI NDH 1941-1945“)…
Dragoslav Bokan
Izvor: FB profil autora
Gospodin Bokan stvarno svašta zna iako mu sve nije jasno.
SRPSKA LAŽ DA SRBA NIJE BILO U ORGANIZACIJAMA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE :
Srbi neznaju ili neće čuti za činjenicu da je jedan broj od njih bio veoma odan Ustašama i vlastima Nezavisne Države Hrvatske.
Oni nisu bili hrvatski pravoslavci nego su se uvijek izjašnjavali kao Srbi.
Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Srbi su pravi maheri za skrivanja nekih poviejesnih činjenica, te za krivotvorenje povijesti po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja. Ne kaže se bez veze : „Lažes kao Srbin !“.
Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.
Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u Ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne Države Hrvatske bio je Dr. Savo Besarović, inače bliski prijatelj Poglavnika Dr. Ante Pavelića.
Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi Dr. Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon kapitulacije NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. srpnja 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju 1945 godine napustio Hrvatsku u pravcu Austrije. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem – Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića – Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)
Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u rujnu 1945 godine izjavio : ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u vladi NDH i hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić? i ostali, 1945, 2298/45)
Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ?
– Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.
Visoke položaje u vojsci Nezavisne Države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi :
– general Jovan Iskrić,
– general Mihajlo Lukić,
– general Miroslav Opačić,
– ustaški krilnik i general Dušan Palčić,
– general Milan Desović,
– zrakoplovni general Đuro Dragičević,
– te zrakoplovni general Milan Uzelac.
Interesantno je da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli puno bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika NDH.
– General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24. rujna1945 godine.
– Jovan Iskrić je umro kao umirovljenik 1961 godine u Zagrebu.
– Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.
– Dušan Palčić je umro kao umirovljenik 1963 godine u Zagrebu.
– Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.
– Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter ! Svaka mu čast !
– Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.
– Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.
– Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.
Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne Države Hrvatske Ustaša sa još dubljeg dna kace. On je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovijek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)
Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine.
Ne bi bilo korektno ne spomenuti ustašicu Milku Obradović.
Bio je i poznat i Mile Vasić, Srbin, koji je bio u radnickim logoru Jasenovac zaposljen.
Osim Vasića u Jasenovcu su bila zaposljena grupa srpskih Cigana (Roma) koje su Ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Radi divljanja te grupe srpskij Cigana protiv pravoslavnog stanovništa (Srba i Hrvata) su ih Ustaše strijelali 1945te godine.
U vojnoj organizaciji Nezavisne Države Hrvatske su postojala i Domobranske Radne Postrojbe (DORA postrojbe) :
Domobranske radne postrojbe (DORA postrojbe) bile su posebne postrojbe u sastavu kopnene vojske Domobranstva NDH od 1942. godine. Bile su uglavnom popunjavane vojnim obveznicima Srbima, kako bi ih se integriralo u NDH, odvratilo od pubune i iskoristilo kao radnu snagu.
Vlasti NDH su shvatile da nasilje nad Srbima jača pobunu protiv NDH i zato od početka 1942. počinje opsežnija promjena dotadašnjeg držanja prema Srbima. Ministarstvo domobranstva je 11. lipnja 1942. naredilo da se kod zapovjedništava zbornih područja odmah pristupi ustrojavanju DORA postrojbi, sastavljene od „pravoslavaca“ i „prijelaznika“, tj. pravoslavnih vjernika koji su prešli u drugu vjeru.
Zapovjednici ovih bojni trebali su biti Hrvati. Stražarski vod svake DORA bojne jedini je nosio naoružanje, a popunjavao se pričuvnicima Hrvatima starijim od 32 godine. Svi ostali domobrani, dočasnici i časnici trebali su biti Srbi. Za početak je trebalo postrojiti po jednu DORA bojnu za svako zborno područje. Ukupno je DORA bojna trebala imati 865 časnika, dočasnika i domobrana.
U rujnu 1942. osnovane su :
– 1. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Sisku, II. bojna u Sesvetama)
– 2. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Osijeku, II. bojna u Prečkom)
– 3. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Sarajevu, II. bojna u Brčkom)
Pripadnici DORA postrojbi sudjelovali su u poljoprivrednim radovima i kopanjima kanala za navodnajvanje, radili su na polaganju telefonskog kabela između Trećeg Reicha i NDH, gradili su oružničku školu u Bjelovaru, radili su u Šećerani Osijek i sl. Početkom 1944., njemačka vojska je započela pripreme za obranu obale od mogućeg anglo-američkog iskrcavanja. Ministarstvo oružanih snaga krajem ožujka dogovorilo se s Nijemcima da će za utvrđivanje dalmatinske obale staviti na raspolaganje potrebno ljudstvo, odnosno 96 pričuvnih časnika, 240 pričuvnih dočasnika i 4800 pričuvnika.
Krajem 1942. u okolici Bjelovara jedna DORA postrojba sastavljena od 400 Srba s Korduna, Banovine i Bosanske krajine prilikom sječe šume zarobljena je od strane partizanske jedinice pod zapovjedništvom Ivana Šibla. No, nakon višesatnog nagovaranja, tek 30 mladića odlučilo je prijeći Partizanima. Partizani su tom prigodom strijeljali zapovjednika postrojbe, inače Srbina iz Srbije, junaka Solunskog bojišta iz Prvog svjetskog rata. Na temelju ovog događaja 1971. snimljen je film “U gori raste zelen bor”.
Za „izreku“ da neko laze kao Srbin, nikada cuo nisam, ali sam siguran da su svi culi za „sacuvaj nas boze kuge, gladi i hrvata“ natpis na katolickoj katedrali u Magdeburgu, Njemacka. Inace ova evropska izreka je u upotrebi od 1614-e godine, i aktualna je i dan danas.
Došao sam do izreke o srbima i to mi je bilo dovoljno da shvatim da je ovaj Ante Pacariz notorna, dokazana i prirodna budala. Tu ništa ne treba ni dodati ni oduzeti nego ga treba konzervirati i staviti u muzej budala, mada je tamo već postalo dosta tijesno.
Navodni „SrbI“ koje navodi gospodin Ante Pacariz su bedna iznimka. To su ljudi koji su izdali srpski narod. Obično potiču iz mešovitih brakova u kojima su im majke bile Hrvatice i tako ih vaspitale da služe ustašama. Oni brojčano ne prestavljaju ni desetinu promila od broja Srba koje su hrvatske ustaše pobile na zverski način.
Samo beskrajno naivan čovek može verovati i bajke koje izmišlja gospodin Anto.
Nisu li svi Hrvati u stvari pokatoliceni Srbi.Osim onih u Hrvatskom zagorju?
Naravno da jesu.To sto pljuju po narodu od koga su nastali je slika njihovog psiholoskog profila i recidiv pogubnog delovanja karolicke crkve na njih.
Izgleda da je i svemoguci bog isto nastao od srba. O bolesti..
Jel Jasenovac tvorevina Ndh?
Jel su Prebilovci tvorevina Ndh
Da „pozelis“ da zivis u takvoj nakazi
Pročitao sam gotovo sve što je napisao Fedor Dragojlov ili Đuro Grujić ili što je o njima napisano, nigdje nisam pronašao da se ikada gdje itko od njih izjasnio Srbinom, već uvijek samo Hrvatom grkokatoličke vjere, isto kao i otac Božidara Magovca Jovan. No budući kako srbende još uvijek nisu došli do spoznaje njihovih iskonskih korijena i kako su ih de facto Hrvati opismenili sa onim velikim plagijatom zvanim Rječnik srpskog jezika, tiskan 1818. onomad u Beču pod imenom analfabete Vuka Stefanovića Karadžića, a sastavljen od osam hrvatskih rječnika radom od lukavog Jerneja Kopitara koji je istim djelom dobio pravo kao izuzetno inteligentan, ali nakazan lik ševiti lijepu Vukovu rodicu Savku Živković dok se ovaj kao ono ljutio što se taj nakazan Kopitar vršlja toliko oko mlade udate žene Savke. Moš mislit, koje li samo ljutnje, zahvaljujući jebuši Savki i pohotnom ševcu Kopitaru ovaj postao doktor nauka filozofije na univezitetu u Jeni 24. rujna 1823.. Već tada je ondašnji prvak slavistike dr. Jozef Dombrowsky glasno iznio sumnju glede istog rječnika i autora Vuka pa ga zamalo nisu Kopitarovi adlatusi i drugi panslavenski orjunaši svojim insinuacijama doveli do ludila, istu sumnju je iznio mnogo godina kasnije i Jozefof zemljak Karel Havliček, no poučen tragedijom Jozefa bio je tiši ali je ostavio pismene tragove, a koje je dr. Jovan Kršić za vrijeme svoga studija u Pragu pronašao, ali interesantno, i on, ali ni najbolji Vukov biograf, prof. dr. Miodrag Popović sa uratkom VUK – nikada nisu napali Vuka kao plgijatora i analfabetu iako su istog bili i te kako svjesni da je i Dobrowsky i Havliček bio više nego u pravu, a oni bi svojom borbom za pobjedu istine bili unštivači velikosrpske ideje i idologije koju je pod utjecajem Vuka i vukovštine započeo stvarati mladi Garašanin, isto plagijatom zvanim NAČERTANIJE!!! Ovo su nepobitne činjenice uza sve istim je potvrđen Ćosićev sindrom prve vrste: Sve veliko mi Srbi postigli smo lažima! – gdje sindrom druge vrste detaljnije pojašnjava te njihove sposobnosti velikih laži kada u Deobe 1 na str. 135 piše: Lažemo iz samilost, da bi sakrili svoju i tuđu bedu, lažemo iz prijateljstva, lažemo zbog ljubavi…..I glede toga je i nastala uzrečica: Lažeš kao Srbin!
Sine ira et studio,
carlo
da vam je doktor Kljosov o prijeklu sve rekao, rekao je. Bili ste Srbi nazalost, geni su pokazali.Pregledajte tavanice da vam ne viri Slavska Ikona negdje iz rogova, papini nekrsti. A da vam nisu i sada bivsi Srbi u prvoj drzavnoj koloni, gledaj prezimena , prava rvatska , pogotovo ono Srb, haha.Ko vam je bio Tito pa ste i penzije boracke izvukli nakon klanja po Jasenovcu. Ovo malo navedenog srbskog otpada nije nista u poredjenju sa vecinom pokatolicenih. Samo vi ucite svoju djecu lazima, Putin vam virucka u rucak.