ZLA ŽENA
Narodna epska pripovetka
Putovao nekud čoek sa ženom, pa udare preko livade skoro pokošene. Onda čoek reče:
— Ala, ženo, lijepo ti je ova livada pokošena!
A žena:
— Zar ti je napalo na oči, te ne vidiš da to nije košeno, nego striženo!
A čoek opet:
— Bog s tobom, ženo! Kako će se livada strići? To je košeno, eto vidiš otkosa.
I tako čoek dokazujući da je košeno, a žena da je striženo, svade se i čoek udari ženu, pa joj stane vikati da ućuti; a žena pristane pored puta uz čoeka, pa mu unese dva prsta pod oči i, njima strigući kao nožicama, stane vikati:
— Striženo! striženo! striženo!
Idući ona tako pored puta, a ne gledajući preda se nego čoeku u oči i u svoje strickanje, nagazi na nekakvu jamu, koja je odozgo bila pokrivena otkosima, i u nju upadne. Kad vidi čoek đe se ona strovali i zamakne u jamu, a on reče:
— A, tako tebi valja! — Pa otide svojim putem i ne nadvirujući se nad jamu.
Poslije nekoliko dana ražali se čoeku, pa stane u sebi govoriti: „Hajde da je izvadim, ako još bude živa. Kaka je taka je; a može biti da će se unapredak što i popraviti.“ Pa uzme uže i otide nad jamu, pa pusti uže u jamu i stane vikati da se uhvati za uže, da je izvuče napolje. Kad već opazi da je uže zateglo, a on onda povuci! Kad, već uže prikupi blizu kraja, ali ima šta viđeti: mjesto žene, uhvatio se za njega đavo, s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn kao što i jest. Čoek se uplaši, pa pođe da upusti uže, a đavo poviče:
— Drži, da si mi po Bogu brat! Izvuci me napolje, pa me ubij ako mi nećeš života pokloniti; samo me izbavi odavde.
Čoek primi za boga i izvuče đavola napolje. Đavo odmah zapita čoeka kakva ga je tu sreća donijela da ga izbavi i šta je tražio u toj jami; a kad mu čoek kaže da mu je tu prije nekoliko dana upala žena, i da je došao sad da je izvadi, onda đavo poviče:
— Šta, pobratime, ako Boga znaš! Pa to tvoja žena! I ti mogao s njome življeti! I opet došao da je izvadiš! Ta ja sam u tu jamu upao prije toliko vremena, pa mi je iznajprije, istina, bilo teško, a poslije sam se bio kojekako navikao; ali kako ta prokleta žena dođe k meni, malo za ova nekolika dana ne crkoh od njezina zla: saćerala me bila u kraj, pa vidiš kako mi je ova strana što je bila od nje osijeđela, sve od njezina zla! Prođi je se, ako boga znaš! Ostavi je tu đe je; a evo ja ću tebe učiniti čestita što si me od nje izbavio.
Pa iščupa iz zemlje jednu travku i pruži je čoeku: — Na ti ovu travu, te je ostavi; a ja idem, pa ću ući u kćer toga i toga cara; iz svega će carstva doći ljekari i popovi i kaluđeri da je liječe i da mene ćeraju, ali ja neću izići dokle gođ ti ne dođeš; a ti se načini ljekar, pa i ti dođi da je liječiš, i samo je okadi ovom travom, a ja ću odmah izići; potom će tebi car dati svoju kćer, i uzeće te da caruješ s njime.
Čoek uzme travu te ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom i rastanu se. Poslije nekoliko dana pukne glas da je bolesna careva kći: ušao đavo u nju. Skupe se iz cijeloga carstva ljekari i popovi i kaluđeri, ali zaludu, ne može niko ništa da učini. Onda čoek uzme torbu s travom, te objesi o vrat, i uzme štap u šake, pa zapali pješice u carsku stolicu, i upravo u careve dvore. Kad se prikuči sobama đe boluje careva kći, vide đe lete ljekari i ljekarice; popovi, kaluđeri i vladike čate molitve, svještavaju masla, drže denija, i zovu đavola da iziđe, a đavo jednako viče iz đevojke i ruga im se. Pođe i on tamo sa svojom torbom, ali ga ne puštaju unutra. Onda on otide u kuću upravo carici, pa joj kaže da je i on ljekar, i da ima travu kojom je on dosad išćerao nekoliko đavola. Carica, kao svaka mati, skoči brže-bolje i odvede ga đevojci u sobu.
Kako ga đavo opazi, on mu progovori:
— Tu si, pobratime?
— Tu sam.
— E dobro, a ti čini svoje, pa ću ja izići; ali ti više da ne ideš za mnom đe se ja oglasim, jer neće dobro biti.
Ovo su oni tako govorili da niko drugi nije mogao čuti ni razumjeti osim njih dvojice.
Čoek izvadi svoju travu iz torbe te okadi đevojku, a đavo iziđe, i đevojka ostane zdrava kao od majke rođena. Svi ostali ljekari kao posramljeni raziđu se kud koji, a ovoga zagrle car i carica kao svoga sina, pa ga uvedu u riznicu te ga preobuku, i dadu za njega svoju jedinu kćer, i pokloni mu car pola carstva svoga.
Poslije nekoga vremena otide onaj isti đavo te uđe u kćer drugoga, većega cara, koji je bio komšija s ovijem. Udare svud po carstvu tražiti joj lijeka, a kad ne nađu, onda razberu kako je i ovoga cara kći bila tako bolesna, pa je izliječio nekakav ljekar, koji je sad njegov zet. Tada onaj car nališe knjigu svome komšiji, i moli ga da mu pošlje onoga ljekara što mu je kćer izliječio, da izliječi i njegovu kćer od onake bolesti, pa će mu dati što gođ ište. Kad to car kaže svome zetu, a zet se opomene što mu je najposlije kazao pobratim na rastanku, pa ne smije da ide, nego se stane odgovarati da je on već pobacio liječenje, i da više ne zna liječiti. Kad to odgovore onome caru, a on pošlje drugu knjigu, i kaže da će dignuti vojsku i zametnuti krajinu ako mu car ne pošlje svoga ljekara. Kad ovom caru dođe takovi glas, on kaže svom zetu da drukčije biti ne može nego da treba ići. Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i otide. Kad dođe carevoj kćeri, a đavo se začudi, pa poviče:
— A, pobratime, šta ćeš ti ovđe? Nijesam li ja tebi kazao da ti više ne ideš za mnom?
— E, moj pobratime, — progovori carev zet — ne idem ja da tebe ćeram iz careve kćeri, već te tražim da te pitam šta ćemo sad. Izišla moja žena iz jame, pa što traži mene, kojekako; ali tebe, što mi je nijesi dao izvaditi iz jame.
— Šta naopako! Izišla tvoja žena! — poviče đavo, pa skoči iz careve kćeri, i uteče čak u sinje more, i više se nikad ne vrati među ljude.