KRALJ KAVANA
U augustu,
Augustin
Ujević Tin,
Kralj kavana,
u maniri
vrsnoga enologa,
s povezom preko očiju,
kruh tečni kuša,
čašu za čašom vina,
samo što ga okusi,
ime mu pogodi,
onda se netko dosjeti,
čašu mu vode donijeti,
samo što je okusi,
Kralj kavana,
na muci sav,
tek izusti razoružan:
– Za ovo ime ne znam!
.
Nikola Šimić Tonin
Tin Ujević hrvatski pjesnik i kralj kavana
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik.
Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin Ujević je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
Tin Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev „pjesnički pluralizam“, vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).
Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:“Jedna sam osoba složena od više drugih„. Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac:
„Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti […]“.