Beseda na Novu godinu – Sveti Jovan Zlatousti

 

Sveti Jovan Zlatousti

BESEDA NA NOVU GODINU

Izgovorena protiv onih koji prate novomjesečja i ustrojavaju bučne zabave u gradu, a takođe i na riječi apostola Pavla: Sve na slavu Božiju činite (1. Kor. 10; 31).

 

Riječ „kalande” ili „kalende” potiče od latinske imenice calendae i označava prvi dan rimskih mjeseci. Narod je tih dana praznovao i proslavljao. Kako se sa velikom vjerovatnoćom može zaključiti iz njenog sadržaja, Sv. Jovan Zlatoust je ovu besjedu izgovorio u Antiohiji, 1. januara 387. godine po Roždestvu Hristovom. Njen pun naziv glasi: „Besjeda na Kalende, u odsustvu episkopa antiohijskog Flavijana, izgovorena protiv onih koji proslavljaju novu godinu i prave bučna veselja po gradu, kao i na riječi apostola: Sve na slavu Božiju činite (1. Kor. 10; 31)”

Beseda Svetog Jovana o Novoj godini

1. Kao što je horu neophodan horovođa, a posadi moreplovaca kormilar, tako i ovo današnje sabiranje sveštenika traži svog zajedničkog oca, svog arhijereja. Često se događa da odsustvo rukovoditelja i u horu i na brodu uzrokuje veliku pometnju i nesigurnost. Ovdje se, međutim, nije tako dogodilo.

Premda (episkop) nije ovdje prisutan tijelom, prisutan je duhom; on je i sada ovdje i stoji među nama, iako je kod kuće, isto kao što smo i mi s njim, iako se nalazimo ovdje. Sila ljubavi je takva da ona sabira i sjedinjuje one koji se nalaze na velikom rastojanju jedan od drugog. Onoga, koga volimo, mi zamišljamo svakoga dana, čak i ako živi u tuđoj zemlji i ako je od nas odvojen beskrajnim morima. Isto tako i onoga, od kojega se odvraćamo, često kao da uopšte ne vidimo, čak i kad bi stajao u našoj blizini. Gdje postoji ljubav, tamo prostorno rastojanje ništa ne znači; a gdje nje nema, tamo ni blizina ničemu ne koristi.

Kada sam nedavno besjedio u pohvalu blaženom Pavlu, bili ste toliko radosni kao da ste ga vidjeli da je tu, među nama, iako njegovo tijelo leži u carskom gradu Rimu, a duša mu je u rukama Božijim – duše pravednika u ruci su Božijoj, i patnja ih se dotaći neće (Prem. Sol.3,1). Međutim, sila ljubavi postavila ga je ispred vaših očiju. I danas bih htjeo da se bavim ovom temom, ali ustremljenost moje besjede privlače druge stvari, privlači je sagrešenje koje danas izvršava čitav grad. Neka oni koji žele da slušaju pohvale Pavlu najprije počnu da revnuju na njegovim vrlinama i neka se udostoje da slušaju o njima. Iako, dakle naš duhovni otac nije sa nama, započeću da vas poučavam krepeći se njegovim molitvama. Iako se tjelom nije nalazio uz (izrailjske) borce, Mojsej je doprinjeo njihovoj pobjedi, i to ne manje od boraca, nego i više od njih, jer je u vis podizao ruke, hrabreći svoje i silno zastrašujući neprijatelje (v. 2. Mojs. 17). Kao što silu ljubavi ne može da spriječi prostorno rastojanje, tako je i sa dejstvovanjem molitve: kao što ljubav sjedinjuje one koji su razdvojeni, tako i molitva može da donese veliku korist onima koji su daleko jedan od drugog. Smjelo, dakle, stupimo u borbu, jer i nama sad predstoji boj, ali ne sa Amalićanima kao što je bilo onda, niti pak sa nekim drugim varvarima koji nasrću, nego sa demonima koji svečano prolaze trgom.

Ova đavolska slavlja, kakva se danas dešavaju, raskalašnost, ismijavanja, poruge, okupljanja koja traju po čitavu noć i razuzdano komedijašenje porobili su naš grad strašnije od bilo kog neprijatelja. Sada bi pak svi trebalo da budu uzdržani, da plaču i da se pritaje, kako oni koji su sagriješili, tako i oni koji nisu, jedni zbog svojih grešaka, a drugi gledajući na nedoličnost svoje braće. Naš grad se, međutim, razuzdano veseli, blista i ukrašava; kao neka žena koja voli raskoš i uljepšavanje, i trg se danas brižljivo ukrašava, oblačeći se u zlato i raskošne odežde, obuću i drugo tome slično. Svaki zanatlija, iznoseći svoje proizvode, trudi se da nadmaši sve one koji se bave istim poslom kao i on. Premda takvo nadmetanje ukazuje na djetinjast um i na dušu koja ne pomišlja ni na šta veliko i uzvišeno, ono nije pretjerano štetno: to je tek neka nerazmna usrdnost, koja izaziva podsmijeh prema onima koji se u tome nadmeću. Ako pak želiš da ukrašavaš, onda ne ukrašavaj svoju radionicu, nego dušu; ne ukrašavaj trg, nego svoj um, da bi se divili angeli, da bi ti arhangeli bili blagonakloni i da bi te Gospodar angela nagradio Svojim darovima. Naprotiv, isticanje (razmetanje) kakvo sada postoji podstiče na smijeh i zavist – na smijeh one što pomišljaju na nešto uzvišenije, a na ljubomoru i zavist one što stradaju od iste bolesti.

2. Ovako nadmetanje, kao što sam rekao, ne zaslužuje odlučnu osudu. Danas su najžalosnije od svega nadmetanja koja se odvijaju po krčmama, prepunim raskalašnosti i bezbožništva. Kažem bezbožništva zbog toga što oni koji se time bave prate (nadziru, označavaju) dane, gataju i misle da će im, ako prvi dan ovoga mjeseca provedu u nasladi i zdaovoljstvu, takva biti cijela godina, i kažem: raskalašnost, zbog toga što se i žene i muškarci, napunivši bokale i čaše vinom, sve do zore neumjerno opijaju. To ne dolikuje našem mudroljublju, bez obzira činite li ovo sami, ili dopuštate drugima – rođacima , prijateljima ili susjedima. Zar niste čuli riječi apostola Pavla: Gledate na dane i mjesece, i vremena i godine! Bojim se za vas, da se nisam uzalud trudio za vas (Gal.4; 10-11)?

Krajnje je nerazumno ako zbog jednog dana, provedenog u dobrom raspoloženju, očekujete da će vam cijela godina biti takva. Takvo mišljenje ne samo da je nerazumno, nego je i posljedica đavoljeg uticaja prema kojem, tobože, u stvarima našeg života ne bi trebalo da se oslanjamo na sopstvenu revnost i sklonosti, nego na vremenske periode. Neće ti cijela godina biti srećna ako se prvoga dana u njoj budeš opijao, nego ako i prvog i svakog drugog dana budeš tvorijo volju Božiju. Dan ne biva loš ili dobar po svojoj prirodi – jer se dan od dana ni u čemu ne razlikuje – nego uslijed naše usrdnosti ili nemara. Ako si tvorio pravdu, dan ti je dobar; ako si sagriješio, onda je loš i obremenjen kaznom. Ako budeš tako rasuđivao i time se rukovodio, svakoga dana tvoreći molitve i dajući milostinje, onda će ti cijela godina biti srećna. Ako pak ne budeš mario za vrline i ako budeš očekivao radost za svoju dušu u zavisnosti od prvog dana mjeseca i od računanja dana, bićeš lišen svakoga dobra.

Budući svjestan toga i nastojeći da nas odvoji od truda na vrlini i da uguši revnost naše duše, đavo je naučio ljude da sreću ili nesreću povezuju sa danima. Ko vjeruje da su neki dani srećni a neki nesrećni, taj se u nesrećni dan neće brinuti o dobrim djelima, misleći da će sav njegov trud ostati uzaludan i beskoristan usljed (kobne prirode) dana. I opet, on se ovakvih djela neće prihvatati ni tokom srećnih dana, misleći da mu uslijed dobre prirode samog dana njegova ljenost nikako neće naškoditi. On će tako i u jednom i u drugom slučaju izgubiti svoje spasenje, i, smatrajući svoj trud čas beskorisnim a čas suvišnim, život će provoditi u ljenosti i porocima.

Znajući za to, trebalo bi da izbjegavamo đavolje zamke, da izbacimo takve misli iz svojih umova i da ne pazimo na dane tj. da neki dan nenavidimo, a neki dan da volimo. Lukavi demon ne nasrće na nas ovako samo zato da bi nas gurnuo u ljenost, nego da bi istovremeno i oklevetao tvorevinu Božiju, i da bi dušu pogruzio u bezbrižnost i bezbožnost. Mi toga moramo da se klonimo, i da jasno znamo da ništa nije zlo osim grijeha, a da ništa nije dobro osim vrline i ugađanja Bogu. Radost ne dolazi od pijanstva, nego od duhovne molitve, ona ne dolazi od vina, nego od poučne besjede. Vino uzrokuje buru, a riječ tišinu; vino pravi buku, a riječ zaustavlja metež; vino pomračuje um, a riječ ga prosvjetljuje i kada je pomračen; vino unosi očajanje (tjeskobu, potištenost) i tamo gdje nije postojalo, a riječ ga progoni i odande gdje je postojalo. Ništa tako ne vodi u sreću i radost, kao istine vjere (dosl. Dogmati filosofije): prezir prema sadašnjem, iščekivanje budućeg, i to , da ništa ljudsko ne smatramo za postojano – ni bogatstvo, ni vlast, ni počasti, ni poštovanje. Ako si naučen toj mudrosti, onda te neće mučiti zavist kad vidiš bogatog, niti će te, ako padneš u siromaštvo, to siromaštvo poniziti. Na taj način ćeš uvjek moći da praznuješ. Hrišćaninu ne priliči da praznuje određene mjesece, niti prvi dan mjeseca, niti pak samo nedeljom, nego čitav svoj život treba da provodi u praznovanju kakvo mu dolikuje. Kakvo je to praznovanje? O tome poslušajte Pavla koji kaže: Zato da praznujemo ne u kvascu starom, ni u kvascu zloće nevaljalstva, nego u beskvasnim hljebovima iskrenosti i istine (1. Kor. 5;)

Prema tome, ako ti je savjest čista, ti onda neprestano praznuješ, jer se hraniš dobirim nadama i raduješ iščekivanjem budućih dobara. Ako pak imaš grižu savjest i ako si kriv za mnoge grijehe, onda ti ni hiljadu praznika i proslava neće pomoći da se osjećaš bolje od onih što plaču. Kakva mi je korist od sunčanog dana, kad je moja duša pomračena prijekorima savjesti? Prema tome, ako želiš da imaš koristi od početaka novih mjeseci, onda postupaj ovako: kada vidiš da se navršila godina, zablagodari Gospodu što te proveo kroz taj godišnji period. Budi skrušen u srcu, odmjeri vrijeme svoga života i sam sebi reci: dani jure i prolaze, vrijeme se navršava, veliki dio svoga puta već smo prešli, a šta smo uradili? Zar ćemo odavde otići prazni i lišeni svakog dobrog dijela? Sud je pred vratima, a život nezadrživo hrli ka starosti.

3. Tako razmišljaj na početku novih mjeseci; ovoga se sjećaj kad se smijenjuju godine; pomislimo na budući dan (Suda), da i za nas ne bi neko rekao ono što je prorok rekao za Judejce:Izčezoše u sujeti dani njihovi, i godine njihove sa hitanjem (Ps. 77; 33). Onaj praznik, o kojem sam govorio, postojan je i ne iščekuje godišnje periode, i nije ograničen na određene dane. Njega podjednako može da praznuje i bogataš i siromah, jer tu nije važan novac, ni bogatstvo, već samo vrlina. Nemaš novca? Postoji stah Božiji, najvrijednije od svih blaga, jer se ono ne može ni uništiti, ni izmjeniti, ni potrošiti. Pogledaj na nebo i na nebo nebesa, na zelju, more, vazduh, raznorodne životinje, različito bilje i na čitav ljudski rod; sjeti se angela, arhangela i višnjih sila. Imaj na umu da je sve to bogatstvo tvoga Gospodara. Ne može biti da je sluga tako bogatog Gospodara siromašan, ako je njegov Gospodar milostiv prema njemu. Gledanje na dane ne priliči hrišćanskoj filosofiji i pripada jelinskoj (neznabožačkoj, paganskoj) prelesti.

Ti si upisan u višnji grad i ti si njegov žitelj, angeli obitavaju uz tebe. Tamo nema svjetolosti koja se pretvara u tamu, niti dana koji okončava noć, nego je uvjek dan i uvjek svjetlost. Na njega ćemo stalno da motrimo. Tražite ono što je gore, kaže apostol, gdje Hristos sjedi s desne strane Boga ( Kol. 3; 1). Ti nemaš ništa zajedničko sa zemljom, gdje postoji kretanje sunca, njegovi periodi (ciklusi) i dani. Ako pak živiš pravedno, onda će i noć za tebe postati dan, isto kao što će se za one koji život provode razuzdano, u pijanstvu i neuzdržanju, dan pretvoriti u noćnu tamu, ne zato što se sunce ugasilo, nego zato što je njihov um pomračen pijanstvom. Pridavati toliki značaj nekim danima, očekivati od njih posebno zadovoljstvo, paliti svjetiljke po trgovima i plesti vjence – sve je to znak djetinje uznemirenosti. Ti si se već oslobodio ove slabosti, dostigao si zreo uzrast i upisan si među građane (žitelje) neba. Ne osvjetljavau trgove vještastvenim ognjem, nego svoj um prosvjetli duhovnom svjetlošću, tako da se svjetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra dijela i proslave Oca vašega Koji je na nebesima, rekao je Gospod (Mt. 5; 16).

Ovakva svijetlost donijće ti veliku nagradu. Ne ukrašavaj vjencima vrata svoga doma, nego vodi takav život, da iz ruke Hristove primiš vjenac pravde na svoju glavu. Neka ništa ne bude besciljno i bezrazložno. Pavle zapovjeda da sve tvorimo na slavu Božiju. Ako , dakle, jedete – kaže on – ako li pijete, ako li što drugo činite, sve na slavu Božiju činite (1. Kor. 10; 31). Kako je moguće, reći ćeš ti, da jedem i pijem na slavu Božiju? Pozovi siromaha i učini da Hristos bude zajedničar u tvojoj trpezi, pa ćeš tako i jesti i piti u slavu Božiju. Apostol nije zapovjedio da se samo to čini u slavu Božiju, nego i sve ostalo, kao što je izlazak na ulicu ili ostajanje kod kuće, tj. (zapovjedio je) da i jedno i drugo bude radi Boga. Kako je pak moguće da i jedno i drugo bude radi Boga? Kad dolaziš u crkvu, kad učestvuješ u molitvi i u duhovnom poučavanju, onda taj izlazak iz kuće biva na slavu Božiju. Isto tako, moguće je da i kod kuće ostaneš na slavu Božiju.

Kako i na koji način? Kad čuješ buku, pometnju, đavolske povorke, kad čuješ da su poročni i raskalašni ljudi ispunili trg, onda ostani kod kuće i udanji se od te vreve. Tako će tvoje ostajanje kod kuće biti na slavu Božiju. Kao što je moguće da radi Boga i ostajemo kod kuće i izlazimo iz nje, tako je moguće da na slavu Božiju i hvalimo i prekoravamo. Kako je moguće, upitaćeš ti, da nekoga hvalimo ili prekoravamo na slavu Božiju? Vi ponekad sjedite u radionicama i vidite kako pored vas prolaze rđavi i pokvareni ljudi, namrgođenih obrva, umišljenog izgleda, u pratnji mnoštva gotovana i ulizica, u raskošnim odeždama i sa skupocjenim nakitom, gramzivci, koji su prigrabili tuđe. Ako neko tada kaže da ovom čovjeku treba zavidjeti i da je on srećan, onda takvoga prekori, pokudi ga, zatvori mu usta, tuguj za njim i plači. To znači prekoreti Boga radi. Za one koji sjede s tobom takav prekor poučiće mudroljublju i vrlini i odvratiće ih od divljenja svjetovnim stvarima. Onoga koji je rekao nešto takvo, zapitaj: „ Zašto ga smatraš srećnim?” Zar zato što ima divnog konja sa pozlaćenom uzdom, što ima mnogo slugu, što se odjeva u blistavu odjeću, što svakodnevno prekomjerno pije i jede? On je zbog toga nesrećan i ubog i dostojan bezbrojnih suza. Vidim da u njemu samom ne možete ništa da pohvalite, pa onda hvalite ono što je spoljašnje, tj. konja, uzdu i odjeću, koji nemaju nikakve veze sa njim samim. Reci mi, šta je žalosnije od toga, kada divljenje izaziva njegov konj, konjska uzda, ljepota odjeće i stasitost njegovih slugu, a u njemu samom ne može da se nađe ništa dostojno pohvale? Ko je siromašniji od onog čovjeka, koji nema nijedno sopstveno dobro, ništa sa čim bi mogao da ode odavde( u vječnost), nego se ukrašava tuđim? Naš sopstveni ukras i bogatstvo ne predstavljaju sluge, odežde i konji, nego duševna vrlina, bogatstvo u dobrim djelima i odvažnost pred Bogom.

4. Naprotiv, kada vidiš siromašnog, odbačenog, prezrenog, koji živi u bjedi, ali vrlinski, i kada ga oni koji sjede sa tobom nazovu jadnim, ti ga pohvali. Tvoja pohvla će tome koji prolazi biti savjet i preporuka za častan i dobar život. Ako kažu:„ kako je nesrećan i jadan”, ti odgovori da je blaženiji od svih drugih, da mu je prijatelj Bog, da živi vrlinski, da je stekao bogatstvo koje nikada neće potrošiti, da ima čistu savjest. Kakvu je štetu pretrpio time što nema novaca, kada je u nasljeđe dobio nebo i buduća nebeska blaga? Ako i sam budeš ovako razmišljao i ako i druge budeš tome poučavao, dobićeš veliku platu i za prekor i za pohvalu, jer si i jedno i drugo činio na slavu Božiju. Kao potvrdu da ovo što vam govorim nije isprazno zavaravanje, da je veliku nagradu Bog pripremio onima što ovako razmišljaju i da se slično rasuđivanje smatra za veliku vrlinu, saslušaj šta kaže prorok, budući da on prekorevanje poročnih ljudi i pohvalu onih što se plaše Boga ubraja u vrline. Nabrojavši ostale vrline čovjeka kojega Bog treba da proslavi i ukazavši na to kakav treba da bude onaj koji će se nastaniti na gori svetoj Njegovoj,tj. rekavši da treba da bude neporočan, da čini pravdu i da govori istinu u srcu svome, da ne slaže jezikom, da ne učini bližnjem svome zla i da ne primi porugu na susjede svoje, dodaje da je pred takvim čovjekom unižen lukavi, a one koji se boje Gospoda on proslavlja (Ps. 14; 1-4).

On time pokazuje da preziranje lukavih (poročnih) i pohvala i veličanje blagočestivih (dobrih, blagih) takođe spadaju u vrline. O tome govori i na dugom mjestu: A meni su veoma cjenjeni prijatelji Tvoji, Bože i : Zar nisam one koji Te mrze, Gospode; omrzao, i zbog neprijatelja Tvojih kopnio i venuo (Ps. 138; 17, 21)? Ne prekorevaj onoga kojega Bog hvali, a On hvali onoga što živi pravedno, makar bio i siromah. Ne hvali pak onoga od kojega se Bog odvraća, a On se odvraća od onoga što živi poročno, čak i ako je okružen bogatstvom. Bilo da nekoga hvališ ili da ga prekorevaš, i jedno i drugo učini u saglasnosti sa voljom Božijom. Moguće je i da nekoga prekorevaš, a da to bude na slavu Božiju. Kako? Često se događa da negodujemo na svoje sluge. Kako je, dakle, moguće da ih prekoravamo Boga radi? Ako vidiš da se neko opija ili da krade bilo da je to tvoj sluga, tvoj prijatelj ili neko drugi, ako vidiš da hita u pozorište ili da je nemaran prema svojoj duši, da se zaklinje, da krši zakletvu ili da laže, onda uznegoduj, kazni ga, pobrini se za njega i ispravi ga.

Tako ćeš sve učiniti Boga radi. Međutim, ako vidiš da ti je u nečemu sagriješio ili da zapostavlja svoja zaduženja, oprosti mu i oprostićeš Boga radi. Sada pak mnogi čine sasvim suprotno, i u odnosu na sluge i u odnosu na prijatelje. Kad neko sagriješi protiv njih samih, postaju stroge i nemilosrdne sudije, a kada neko vređa Boga ili pogubljuje svoju dušu ne kažu na to nijednu jedinu riječ. I opet, da li je potrebno da zadobijemo prijatelje? Neka to postanu Boga radi. Da li treba da zadobijemo neprijatelje? Neka i to postanu Boga radi. Kako je, međutim, moguće da i prijatelje i neprijatelje zadobijemo Boga radi? Ako ne budemo težili da nam prijatelji budu oni čijim novcem možemo da se koristimo, koji će nas pozivati na raskošne trpeze ili oni pored kojih ćemo imati ljudsku zaštitu, i ako, nasuprot tome, budemo svesrdno nastojali da prijateljima učinimo one što mogu da ustroje našu dušu, da nas dolično posavjetuju, da nas prekore kad griješimo, da nas pokude kad smo u zabludi, tj. one koji će nas svojim savjetima i molitvama približiti Bogu, onda smo zadobili prijatelje Boga radi. Isto tako, moguće je da i neprijatelje zadobijemo Boga radi. Ako vidiš raskalašnog, gnusnog i preispunjenog porocima i nečistim učenjima čovjeka koji može da te sruši i da ti naškodi, odbaci ga i udalji se od njega kao što je i Hristos rekao: Ako te oko tvoje desno sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe (Mt. 5;29).

On nam time naređuje da i one prijatelje, koje volimo kao sopstvene oči i koju su nam potrebni u žitejskim stvarima, odsječemo i odbacimo ukoliko nanose štetu spasenju naših duša. Ako se nalaziš na nekom skupu i vodiš dug razgovor, onda i to čini radi Boga; i opet, ako ćutiš, onda ćuti Boga radi. Kako je pak moguće da Boga radi budemo i na skupu? Ako za vrijeme dok tamo sjediš ne govoriš o svijetovnim ili beznačajnim i ispraznim stvarima koje su sasvim nedolične, nego o našem mudroljublju, o paklenim mukama i o nebeskom Carstvu, umjesto što bi govorio o suvišnim i beskorisnom, npr.o tome ko je došao na vlast, ko ju je izgubio, a ko je kažnjen, kako je neko izvukao korist pa se obogatio, šta je jedan poslije smrti ostavio drugome, kako je neko lišen nasljedstva iako je očekivao da bude među prvim nasljednicima i o tome sličnim stvarima. O tome nećemo da razgovaramo, niti ćemo to drugima dopustiti, nego ćemo paziti samo na to da i djelima i riječima ugodimo Bogu. Isto tako, može se i ćutati Boga radi, i to onda kada te vrijeđaju, prekoravaju i kada trpiš nebrojena zla, a ipak sve to velikodušno podnosiš i nijednom riječju ne uzvraćaš onome koji ti to čini. Ne samo da je moguće hvaliti ili prekoravati, ostajati kod kuće ili izlaziti, govoriti ili ćutati Boga radi, nego je moguće i plakati i tugovati, i radovati se i veseliti, i sve to na slavu Božiju. Kada vidiš da tvoj brat griješi ili ako i sam padneš u neki prijestup pa počneš da uzdišeš i da tuguješ, onda ćeš pomoću takve tuge zadobiti spasenje zbog kojega se nikada nećeš pokajati, kako i Pavle kaže:Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje se ne kaje (2. Kor.7, 10). Ako vidiš da neko napreduje nemoj da mu zavidš, nego zablagodari Bogu Koji je učinio da tovj brat bude tako slavan; učini to onako kao da blagodariš za sopstveno dobro i dobićeš veliku nagradu zbog takve radosti.

5. Reci mi, šta je žalosnije od zavidljivih ljudi koji, iako treba da se raduju i da imaju korist od svoje radosti, umjesto toga tuguju zbog tuđe slave i takvom patnjom privlače na sebe kaznu Božiju i nepodnošljive muke? I zašto da govorimo o pohvalama i prekorima, o tugama i radostima, kada i od najmanjih i najobičnijih stvari možemo da dobijemo veliku korist, ako ih tvorimo na slavu Božiju? Šta je beznačajnije od šišanja kose? I to, međutim, može da se učini Boga radi. Ako ne budeš otmeno sakupljao kosu, ako ne budeš ukrašavao lice i ako se ne budeš uljepšavao zbog sablažnjavanja i zavođenja onih što te gledaju, i ako se, nasuprot tome obučeš jednostavno, uzgredno i kako nalaže potreba, onda ćeš i to učiniti Boga radi i biti nagrađen za to što si obuzdao poročnu požudu i odsjekao naumjesnu sujetu. Uistinu, ako Carstvo nebesko nasljeđuje onaj koji Boga radi pruži čašu studene vode (Mt.10;42), zamisli kakvu će platu imati onaj koji sve što čini – čini Boga radi! Može se i hodati Boga radi i gledati Boga radi. Kako je moguće da gledamo i hodamo Boga radi? Kad ne hitaš sa bezbožnošću, kad se ne baviš tuđom ljepotom, kada vidiš da ti u susret ide žena, pa obuzdaš oči i ogradiš pogled strahom Božijim, onda to činiš Boga radi; isto tako, kad ne odjevamo skupocjenu odjeću koja nas čini rznježenima, nego onu(odjeću) koja je dovoljna da nas pokrije. Ovo pravilo može da se primjeni i na obuću. Mnogi su došli do takve razmaženosti i raskalašnosti, da čak i obuću uljepšavaju i na sve načine ukrašavaju, ništa manje nego što drugi ukrašavaju lice. To je obilježje nečiste i izopačene duše. Iako izgleda nevažno, to i kod muškaraca i kod žena može da bude znak i dokaz velikog pada(propasti). Moguće je, dakle, da i obuću koristimo Boga radi, ako se u svemu ograničimo na potrebu i ako ona(potreba) postane mjera korišćenja. Saslušaj kako jedn mudrac govori da i hdom i odjevanjem možemo da proslavimo Boga: Odjeća čovjekova, osmjeh zuba i koraci njegovi svjedoče o njemu(Prem. Sir. 19; 27). Ako se, dakle, budemo pokazivali kao umjereni i dostojanstveni i ako ispoljimo svaku brigu o tome, ond će se pri susretu s takvim čovjekom zadiviti i nevjernik, i raskalašan, i neobuzdan, ma kako da su bezosjećajni. Kada uzimamo suprugu(tj. stupamo u brak), i to treba da činimo Boga radi, ne trudeći se da dobijemo bogato imanje, nego da pronađemo ženu blagorodne duše, ne bogatstvo u novcu i znamenite pretke, nego vrlinu i krotku narav; treba da biramo saputnicu u životu, a ne pratilju na gozbama.

Zašto bismo sve nabrajali? Na isti način ko što smo to gore učinili, možemo da ispitamo svaki događaj i svako djelo, i da sve izvršavamo Boga radi. Kada pristanu u neki grad, trgovci koji plove morem ne izlaze iz luke na tržnicu prije nego što saznaju koliko tu mogu da dobiju za svoju robu. Isto tako, ni ti ništa nemoj da činiš ili da govoriš što neće biti na korist slave Božije. Ne govori mi da je nemoguće sve činiti Boga radi. Ako i obuća, i šišanje kose, i odjeća, i ponašanje, i izgled, i razgovori i skupovi, i ulasci i izlasci, i dosjetke i pohvale, i prekori i odobravanje, i druženje i neprijateljstvo, mogu da budu Boga radi, šta još ostaje što se ne može obavljati Njega radi, ako to želimo? Šta je gore od položaja tamičara? Zar se ni čini da je njegov život nečasniji od bilo kog drugog? Moguće je, međutim, da i on, ako to hoće, od svog života ima koristi, odnosno ako bude brinuo o zatočenicima, ako bude služio nepravedno zatvorene, ako bude utočište svima kojima je to potrebno umjesto da koristi tuđu nesreću. Tako se spaso i tamničar koji je čuvao apostola Pavla(v.Dela ap. 16; 31). Odatle se vidi da mi od svega imamo koristi. Reci mi, šta je veće zlo od ubistva? Međutim, i ono je nekad bilo uzeto kao pravda onome ko se odvažio izvršiti – eto kolko je važno činiti nešto Boga radi! Kako je ubistvo moglo biti uzeto za pravdu? Madijanci su željeli da pobude gnjev Božiji protiv Jedejaca i nadali su se da će ih savladati onda kada ih Gospod više ne bude štitio. Zato su uljepšavali svoje kćeri i slali ih kao neku vojsku, a ove su zavodile Judejce i navodile ih najprije na blud, a potom i na bezbožništvo. Kada je to vidjeo, Fines je zgrabio mač i njime probo dvoje zatečenih u grijehu bluda, tako da je ovom svojom odlukom zaustavio gnjev Božiji (4. Mojs.25). Iako je sam čin predstavljao ubistvo, njegova posljedica bila je spasavanje svih onih koji su hrlili u propast i zato je njegovom izvršiocu bilo uzeto za pravdu. Tako ubistvo ne samo da nije oskrnavilo njegove ruke, nego ih je učinilo još čistijima.

To je sasvim opravdano, jer on ga nije izvršio iz mržnje prema ubijenima, nego radi spasenja ostalih: ubio je dvoje, a spasao hiljade. On je postupio onako kao što postupaju ljekari kada odsjecaju trule udove, da bi spasli zdravlje cijelog tijela. Zato i psalmopojac kaže: I ustade Fines, i umilostivi, i prestade sječa(propast). I uračuna mu se u pravdu, iz naraštaja u naraštaj, do vijeka(Ps. 105, 30). Sjećanje na taj postupak ostalo je besmrtno. Nasuprot ovome, drugi se molio i time uvrijedio Boga, a tu mislim na fariseja (v. Lk. 18). Fines je počinio ubistvo i zadobio blagonaklonost Božiju, a ovaj je molitvom uvrijedio Boga i sagriješio, odnosno, nije to učinio samom molitvom, nego raspoloženjem duha tokom molitve. Prema tome, i duhovno djelo može da nam nanese veliku štetu, ako se ne izvršava Boga radi. Naprotiv, i svjetovno djelo može da donese veliku korist onome, ko ga tvori iz ljubavi prema Bogu. Šta može da bude gore i teže od ubistva? Pa ipak, ono je učinilo pravednikom čovjeka koji se odvažio da ga izvrši!

Kakvo ćemo opravdanje imati mi, koji tvrdimo da se ne može od svega dobiti korist i da se ne može sve činiti Boga radi, kad se našao takav, koji je imao koristi čak i od ubistva? Ako želimo da budemo pažljivi, onda čitav život možemo da vodimo ovakvu, duhovnu trgovinu. Npr., nećemo tražiti nezakonitu cjenu, nećemo očekivati da roba poskupi da bismo je prodali onima kojima je potrebna. Ko ne da žita, proklinje ga narod, kaže Pismo (Priče Sol. 11; 26). Zar je potrebno da o svemu gvorimo pojedinačno, kad sve može da se predstavi na jednom primjeru? Kao što oni koji zidaju kuću, kada hoće da podignu zid, razvlače konopac od ugla do ugla i tako grade zdanje čije površine nemaju neravnine, tako ćemo i mi, umjesto tog konopca, upotrijebiti apostolsku izreku: Ako, dakle, jedete, ako li pijete, ako li što drugo činite, sve na slavu Božiju činite (1. Kor. 10; 31). Svejedno je, dakle, da le se molimo, ili postimo, da li optužujemo ili praštamo, hvalimo ili kudimo, ulazimo ili izlazimo, prodajemo ili kupujemo, ćutimo ili razgovaramo, ili ma šta drugo da je u pitanju – sve treba da činimo na slavu Božiju. Ono pak što nije na slavu Božiju, nećemo niti da činimo, niti da govorimo, i ma gdje se nalazili, sa sobom ćemo, umjesto žezla, oružja, straže ili nebrojenog blaga, nositi pomenutu izreku, zapisavši je u svojim mislima, kako bismo, čineći, govoreći i preduzmajući sve na slavu Božiju, od Njega dobili slavu i ovdje, i po odlasku odavde. Proslaviću one koji Mene proslavljaju, kaže Gospod (1.Sam.2,30).

Dakle, ne samo riječima nego i djelima, neprestano ćemo proslavljati Njega, sa Hristom Bogom našom, jer Njemu dolikuje svaka slava, čast i poklonjenje, sada i uvjek i u vjekove vjekova. Amin.

Sveti Jovan Zlatousti – Besede