U PRAZNO NE OTVORIH SRCE
izazovno njiše bokovima
znakovitim pogledom
moja me draga mami
u ljubavno gnijezdo
kako riječima dočarati
nježnost njezina pogleda
prilazim poput lovca
ustreptaloj košuti
upisujući sve manje krugove
pojačavajući erotski naboj
iza zabravljenih hrastovih vrata
ostala je mirisati rascvala drača
uzimam moju dragu
u osunčanoj kući na brijegu
prilazim joj
dok otvara ljepotu svoga tijela
dugme po dugme
znam
ćuti moj nemir
usne se usnama primakoše same
obaraju me kao travu
otkosi kose
raskoši njenih oblina
dok podamnom gužva
uštirkanu plahtu
dugim uzdasima
sramežljivo otvarajuć’ noge
s one strane ruba dana
nestvarno je lijepa
skupljam kapi zvire vode
sa njenih grudi
ispod njenoga jezika
žudi požuda
saće njenih usana
uzvre miris ruže
sred njenoga vrata
vulkan dragosti
želje su našega susreta
moja se draga na meni sidri
nemirno sam more
što sidro kreće
zatočen njenim nogama
puštam pogledu
da me izda njoj
u prazno ne otvorih srce
Nikola Šimić Tonin