BOGOVI VINA

Vinova loza i vino u mitologiji. Kako je nastalo vino i kako se proširilo svetom. Ko je bio Bog vina u kom delu sveta

 

Mitološki aspekat nasljeđa omogućava nam, do određenog stepena, poimanje jednog dijela davno nestalih kultura. Pojedini prirodni fenomeni ili fizički simboli bili su objekti obožavanja, pa su najvažniji bogovi bili u suštini personifikacija raznolikosti snage prirode koja ih je okruživala. Među njima vinova loza i vino predstavljaju fenomen koji je sebi utabao stazu do savremenog doba i možemo ga nazvati vektorom civilizacije. Dovoljno je navesti da je do danas jedan od najznačajnijih religijskih simbola – vino, koje personifikuje Hristovu krv.

Dionis - Kako je nastalo vino i koje bio bog vina kroz istoriju

Dionis – antički bog vina

Vinova loza i vino u mitologiji
Iako je, često, ne možemo razdvojiti od religije iz njenog današnjeg poimanja, mitologija je na sebi svojstven način sačuvala od zaborava i pretvorila u legendu širenje vinogradarstva i kulta vina u Evroaziji.  Nijedna druga vrsta se ne koristi tako često za proizvodnju vina kao Vitis vinifera. Njeno širenje nije bilo samo uslovljeno prirodnom disperzijom. I veliki broj drugih vrsta roda Vitis je, takođe, bio veoma rasprostranjen, ali nijesu našle značajnu primjenu u praksi. Kvalitet ploda sorti Vitis vinifera imao je krucijalnu ulogu prilikom selekcije, razmnožavanja, uzgoja i proizvodnje grožđa. Pored ovih značajnih ekonomskih i socijalnih razloga za korišćenja ploda plemenite vinove loze, nezaobilazan je bio i ideološki aspekt.
Kad govorimo o mitologiji, prosječan poznavalac, u najvećem broju slučajeva, pomisli na klasične legende o Zevsu ili Jupiteru, Afroditi ili Veneri, bogovima iz antičkog i rimskog perioda. Najčešće se zaboravlja paganska mitologija, a uz nju i keltska, kineska, indijska, egipatska, persijska i dr. Da li ovi mitovi imaju utemeljenje u istini ili su samo plod ljudske mašte i želje? U svakom slučaju, oni u sebi, pored alegorije i simbolike, nose dio religijske, moralne ili filozofske istine, kao i istorijskih fakata iznačajnih lingvističkih korijena. Pojedini prirodni fenomeni (vatra, voda, munja, vulkanska erupcija) ili fizički simboli (neke vrste u svijetu flore i faune) bili su objekti obožavanja, pa su najvažniji bogovi bili u suštini personifikacija raznolikosti snage prirode. Tako i vinova loza i vino pripadaju drevnoj i složenoj simbolici i javljaju se u velikom broju starih kultura i civilizacija: od jevrejskih predanja do taoizma, od antičkih i persijskih mitova do Biblije i legenda o Gralu. Kao vektori civilizacije, oni su neodvojivi dio mitologije, religije i filozofije.
Poznato je da je prije 5000 godina u faraonskom Egiptu vino imalo status božanskog napitka. Vjernici su ga ispijali samo o svetkovinama, a drugim danima svještenici i vojnici. Egipatski bog vina (sačuvani tekstovi o njemu 2500 p. n. e.) je Asar ili na grčkom jeziku Oziris (njegov dvojnik u Rimu je Bahus).
Preobražaj od boga prirode do boga čovjeka najbolje se uočava kod Ozirisa. U najranijim stadijumima obožavanja Oziris je bio bog prirode koji je umirao sa žetvom i rađao se nanovo kad seme proklija. Kasnije postaje jedan od najznačajnijih bogova smrti u Egiptu, a zatim i vinove loze i vina.

Kult Bahusa bio je prisutan u svim strukturama rimskog društva. Veliki broj poklonika bile su žene. Vjeruje se da je festival Bahanalije (održavan nekoliko puta godišnje) uključivao žrtvovanje životinja i seksualne orgije. Rimski senat ga je 186. godine p. n. e. zabranio.

U VIII vijeku stare ere kult Dionisa još nije bio značajno proširen. Nakon što mu je Hera poslala ludilo on počinje da luta svijetom u pratnji svog vaspitača Silena i divlje vojske Satira (Grevs, 2008). Prva pojava lika Dionisa (bosonoga figura koja nosi lozin lastar sa grozdom) u grčkoj umjetnosti javlja se oko 580 godina p. n. e. (Carpenter, 1986). Smatra se da je Dionis (antički bog kojeg su, pored vina, pratili simboli: bika, kobre i ive – puzavice), sin Zevsa i Persefone (Semele), kao kult rođen u Trakiji, odakle se proširio Grčkom. On je bio jednostavno bog vina, ali kao skup osobina pozajmljenih od drugih, stranih, bogova, poput: Zagreusa (Krit), Sabazija (Frigia) ili Basareusa (Lidija). Jedna verzija grčkog mita govori o Dionisu da je opijen sokom vinove loze (mnogi ne znaju da je Dionis i zaštitnik smokve), u pratnji polubožanskih bića (Satir, Silenus, Pan, Kentaur, Nimfa i Priap), krenuo s helikonskog brda Nysa, na kojem je otkrio vino, na put preko Egipta do Indije. Glavni cilj Dionisovog tajanstvenog života i ove vesele družine bio je širenje kulta vina po Evropi, Aziji i Śevernoj Africi. (Grupa autora, 1976).

Ne samo da je pokorio Indiju, osnovao gradove i dao im zakone, već je stanovništvo naučio vinogradarstvu. Prema ovom mitu vino nijesu pronašli Grci, već su ga uvozili u ćupovima sa Krita.

Druga legenda govori da je Dionis donešen među nimfe na brdu Nysa. Tu su ga muze i drugi bogovi edukovali, a nakon punoljetstva, otkrili mu i tajnu spravljanja vina od grožđa. Nakon toga Dionis, tokom putovanja, otkriva tajnu narodima Atike, Frigije, Trakije i drugim (Unwin, 1996).

Kao i pivske orgije u Trakiji i Frigiji, vinske orgije u Maloj Aziji i Palestini, te kananitska gozba Tabernakula, koju su započeli bogovi, bile su obilježene manje-više vinskom ekstazom. Dionisov uspjeh sastojao se u tome što je vino svuda potiskivalo ostala toksična pića (Grevs, 2008).

U starogrčkoj mitologiji Argonauti (Grč. Αργοναύται) su legendarni mornari na lađi Argo. Prije Trojanskog rata (IX vijek p.n. e.) kreću u potragu za zlatnim runom. More ih dovodi do Istre, gde osnivaju grad
Polis 5 i zasađuju prvu vinovu lozu. Obližnji zaliv se, i danas, zove Kalavojna, što u prevodu znači – dobro vino. Običaj je bio da se vino, kao i svako drugo piće, pije bez miješanja ili razblaživanja vodom.

Međutim, prema drugoj legendi, starorimski bog vina – Bahus prenio je vinovu lozu iz oblasti Crnog mora i proširio u Grčkoj. Dok su putovali morem i pili najljepše vino iznenada je počela padati kiša. Ostavljajući polu – prazne bokale na palubi sklonili su se od kiše. Vrativši se na palubu, kad je kiša prestala padati, pronašli su pune bokale vina pomiješane sa kišnicom. Ovako razblaženo vino im se sviđelo i od tada Grci miješaju vino i vodu. Bog Bacchus ili Bakho (drugo ime za Dionisa u Italiji) je simbol prirode koja umire i koja se obnavlja i nije slučajno što je njegov čuveni sin Priap, bog potentne muškosti i oplodne snage.

U Rimskom Carstvu, i kod nas, slavljen je, prije Bahusa, kao bog vina i grožđa Liberator (Liber Pater) ili Eleutherios (Grč. Ελευθέριος), a kod Asiraca i Arijevaca – Moloh i Soma. Kod Ilira, na Balkanskom poluostrvu, postojao je bog vina Silvan. Kasnije se, nakon rimske kolonizacije i asimilacije domaćeg stanovništva, sve više koristio naziv Bahus.

U Persiju je, po legendi, vino donijela na dar ptica bijelih krila koju je persijski šah Šemiran, odmarajući se na terasi svojeg dvorca okružen prinčevima, emirima i vezirima, opazio kako slijeće sa zmijom otrovnicom oko vrata. Šah naredi da se ptica spasi i njegov sin odapne strijelu i ubije zmiju. Ptica bijelih krila odleti na kraj vrta i ispusti nekoliko semenki koje je držala u kljunu. Poslije izvjesnog vremena iz semenki iznikne izdanak, koji se pretvori u vinovu lozu. Vrijeme je prolazilo a šah i dvorjani su pratili rast bijke i rađanje ploda koji niko nije smio probati. Na jesen, pod udarom vjetra plod se nađe na zemlji i šah naredi svojim mudracima da plod ispitaju. Oni utvrdiše da se iz ploda može izvući sok i pohraniše ga u burence koje su kontrolisali čuvari. Ubrzo do šaha dođe informacija da sok ključa, iako niko nije palio vatru pod njim. Šah okupi savjetnike koji odlučiše da sok i burence treba i dalje čuvati i kontrolisati. Vrijeme je prolazilo, dok jednog dana čuvar obavijesti šaha da je ključanje prestalo i da je površina tečnosti mirna i glatka poput stakla. Pošto se niko nije usudio dobrovoljno probati sok, šah naredi da jedan od zatvorenika osuđenih na smrt, popije tajanstveni napitak. Pošto je popio prvi pehar, osuđenik isprazni i drugi, a onda mu lice obasja radost i on poče plesati na veliko čuđenje prisutnih, koji su očekivali njegovu smrt. Uzevši treći pehar i posmatrajući purpurnu boju napitka, osuđenik prošaputa: „Zar nije istina da svaki čovjek mora prije ili poslije umrijeti“, ispije ga, zatim legne i zaspi dubokim snom.

Sutradan ga čuvari dovedoše ispred šaha, koji zatraži da mu ispriča šta je sve osetio pijući nepoznato piće. Ovaj odgovori: „Gorim od želje da ponovo pijem to divno piće. Ako me prvi pehar zbunio jer nijesam mogao ocijeniti okus pića, drugi mi je donio radost i veselje. Svijet oko mene činio se spokojan, miroljubiv i neopisivo lijep, osetio sam da među nama nema nikakve razlike. Treći pehar uljuljao me u blag i miran san.“

Šah Šemiran ga nagradi slobodom, a piće koje donosi uživanje i radost, on i njegovi dvorjani su probali prvi ali ne i posljednji put (Grupa autora, 1976).

Druga iranska legenda navodi da je vino otkrila đevojka nakon odbijanja kralja da je primi u harem. Duboko razočarana ona odluči da se otruje. Ispija iz posude rezidie zaostalog trulog stonog grožđa. Umjesto smrti fermentisani sok je uticao da se djevojka sljedeće jutro probudi i shvati da vrijedi živjeti. Obavještava kralja o svom otkriću što biva nagrađeno prijemom u harem.
Svetozar Savić