DA SE ČOVJEK SA ČOVJEKOM SASTANE
Odavno se Milan i Meho poznaju. I eto na kraju svega što su prošli i proživjeli, u neko čudno vrijeme stigli u kojem se ljudi sve više ponovo dijele kao i prije, i sve manje i slabije razumiju.
Nekada su Meho i Milan često raspredali u kafani kod Smaje na onoj zaravni kod rijeke. Tamo su polako pijuckali rakiju ili hladno pivo, i na svježem zraku, uz lagan razgovor, vrijeme provodili.
Ali kako godine prolaze sve se mijenja. Sada su obojica penzioneri, piće je u birtiji svakim danom skuplje, a para u džepu sve manje i manje. Nema druge već u park, pa na klupu ako se nađe koje slobodno mjesto u hladovini. Pravo da kažem, nije isto kad čovjek sjedi u kafani pored rijeke, odakle te miluje blagi lahor i svježina, i kad sjediš u parku, pa svaki čas gledaš da te otkud kakva lopta ne zvizne u glavu.
Međutim, nije piće i kafana ono radi čega se Milan i Meho sastaju. Oni dođu da se vide, popričaju i da jedan pred drugim srce otvori, jer što je čovjek stariji, sve je teže naći druga za razgovor sa kojim se može koja riječ izmijeniti i koji će te kao čovjeka razumjeti.
Zato oni i kada im se nađe koja para u džepu, pa svrate u birtiju da nešto popiju, to rade onako usput, radi običaja, jer im to nije najvažnije, iako se ponekad uz priču grlo osuši, pa jedna kafa, rakijica ili gutljaj hladna piva dobro dođe da se čovjek malo osvježi i dušu povrati. Ali kada nema para, onda može i bez pića. Glavno je da se čovjek sa čovjekom sastane, da se malo razgovore, i da se kao prijatelji razumiju. Odavno se Milan i Meho poznaju. Od malih nogu. Skupa su u školu išli i krpenjak ganjali. Zajedno se u partizanima po planinama verali. Mnoga dobra i zla bratski podijelili. I eto na kraju svega što su prošli i proživjeli, u neko čudno vrijeme stigli u kojem se ljudi sve više ponovo dijele kao i prije, i sve manje i slabije razumiju. A njih dvojicu čak ni rođena djeca ne mogu da shvate i puno ne fermaju.
– Eto moj Milane – tako u priči nastavi Meho – šta da ti kažem, kad me moj rođeni sin, moje dijete ljutim riječima za srce ujede. Znaš bolan šta mi juče reče?
Kaže: „Šta si ti to babo u životu postigao? Zar nisi mogao da dobiješ veći stan ili da bar mene u svojoj firmi zaposliš, prije nego što si otišao u penziju? Kako bolan misliš da živimo? Penzija ti je nikakva. Svakim danom sve tanja. Ja bez posla, a ovih četrdesetpet kvadrata, kakav ti je to stan? Guramo se k’o brojleri u nekom ćumezu. Bolje bi bilo da si se dočepao većeg stana ili da si zboksao neku vikendicu na moru, nego što si naslag’o te silne diplome i odlikovanja. Kome to treba i šta ja sutra sa tim da radim? Pa to nemereš nikom ni u komisionu prodati“.
Znaš Milane, kad mi to reče, k’o da me za srce ujede! Ufati me nešto hladno u prsima, neki jed i ljutina, i sav poče da se tresem. Da mi žena ne dade malo šećera i vode, i da oko mene ne obleti, malo utiša i smiri, sa dušom bi se svojom rastao. Ma trebalo mi je čitavih pola sata da se povratim i sebi dođem.
Eto, tako ti je to bilo, i tebi sve kažem da mi bude lakše, jer znam da me samo ti na ovom svijetu možeš razumit!
– Znam Meho, znam dobro kako ti je, i mogu te razumjeti, jer i meni se takve stvari dešavaju, i samo ja znam kako mi je i kako nekada u meni kuva, jer se još dobro sjećam vremena kada smo se zajedno borili i krv prolivali, ali dragi moj Meho, drugo je vrijeme danas, i svijet se iz dana u dan mijenja, a mi smo izgleda negdje pogriješili. Negdje smo omašili, i jebi ga, sada je sve džaba. Prošao voz, a mi zabasali. Ne vrijedi se sekirati, već živi kako moraš i koliko moreš.
Eto, sjećaš li se onoga Franca što smo ga pred kraj rata zarobili. Da pravo kažem, ne sjećam se ni šta je bilo, jer onda se više nije znalo ni koga zarobljavaš, ni ko se sam predaje. Toliko je toga bilo. Znam samo da je poslije u našoj četi bio. Za ono kratko vrijeme bio je stvarno pošten. Dobar drug i dobar borac. Poslije, kad ga je ranilo, ode u bolnicu, i od tada ga ja više nisam vidio sve do prošle godine kada sam išao u Beograd, onom doktoru radi srca.
Slučajno ga sretoh. Znaš da mi se obradovao kao najrođeniji, i poveo me u svoju firmu gdje radi. Poslije me vodio i na ručak. On zove, a ja neću. Stid me, ali on neće da pusti. Kaže, nemoj da brineš, to je reprezentacija. On samo potpiše račun i nema brige. Sve firma plaća k’o narodna banka. Sjedili mi tako i pričali više od dva sata. Kaže on meni kako se i on jedno vrijeme mučio, i bez posla i bez stana, sve dok se nije pameti dozvao i nekako snašao. Što se tiče posla, ako hoćeš da puno radiš za male pare, to uvjek možeš naći. Ali ko je budala da ide u rudnik ili fabriku, u vlagu i vrućinu, gdje svi jebu, a niko ne plaća.
Pravi posao je kancelarija, fotelja i dobra plata, ali to nije lako dokučiti. U životu, kaže, moraš da budeš k’o majmun. Da se polako vereš i uspinješ, i da dobro paziš da se ne omakneš i slučajno na trulu granu suviše ne oslanjaš, jer kada se jednom strmekneš, teško ćeš se ponovo popeti gdje si prije bio. A teško je opet znati koja je grana trula, a koja nije.
A evo kako je on počeo i zakapitalio: Uzeo prvo potrošački kredit, pa čekove zamjenio za gotovinu. Dao je neki dinar i poslovođi koji mu je čekove zamjenio, jer kaže, bez masti ništa ne ide. Najvažnije je u životu da na vrijeme ukapiraš da svagdje moraš podmazati, jer „ruka ruku mije“, a kada to naučiš, onda sve ide kao po loju. Elem, kada je došao do prvih para, on pravo u banku, pa da učešće i uzme nove kredite, pa tako obrni dva tri puta, i eto para koliko hoćeš. Onda su rokovi za otplatu bili dugi, a kamata niska. Poslije došla inflacija, i dalje sve išlo k’o bog.
Kad se dočepao malo većih para, onda kupio devize, pa plac, zatim dobio stambeni kredit, i sredio se čovjek k’o mali bog. Sada ima svoju kuću, vikendicu i novoga golfa, a da ti dalje ne govorim…
Šta ćeš, kad neko ima sreće, sve mu ide od ruke. Znaš kako su kazali: Bolje se roditi, da ne kažem bez čega, nego bez sreće, jer ako si sretan ima sve da ti naraste.
– Slušam ja tebe Milane – upade Meho – i čujem dobro tu tvoju priču, ali ja se u takve marifetluke ne razumijem. Tako me u mojoj mladosti nisu učili. A i sada da mi se pruži prilika, ja se u te poslove ne bih upuštao, pa makar kao ker u kolibi spavao.
– Znaš Meho – nastavi Milan – ja ne znam šta da ti kažem. Rekao sam ti samo šta mi je on ispričao, a da pravo kažem, i ja se u svemu tome ne mogu snaći kao ni ti. I meni se u glavi sve pomješalo. Ponekada, pravo da kažem, mislim da sam poblesavio, i stvarno ne znam ko je u pravu, ali ću ti reći što sam davnih dana u jednoj knjizi pročitao. Kažu da su još stari Kinezi rekli da je najgori zatvor onaj u koji čovjek sam sebe može zatvoriti, a to je ono kada se u svojoj glavi zatvoriš i skvrčiš. Kada se odvojiš od ostalih ljudi, od onoga što je u životu stvarno, i što je oko tebe. I kada počneš da živiš sam za sebe u vlastitom svijetu koji više nigdje ne postoji, već samo u tvojoj glavi i tvojim mislima. Onda ti ništa ne ide od ruke, i ništa ti ne valja, pa ništa ne možeš ostvariti i postići kao drugi ljudi, i zato ti niko nije prav i ništa nije dobro. A možda smo se mi dragi moj Meho na isti način zapetljali, što bi narod kaz’o, ko pile u kučine, pa ne znamo ni kuda mi idemo, ni šta hoćemo?
– Nije Milane, nije! Nismo se mi zamotali ni u kakve kučine! Nismo mi ludi, niti smo u kakvu stramputicu zabasali.
Nije nam lako na ovoj skupoći i oskudici, ali ja se ne kajem što sam svoj život pošteno proživio, a sigurno znam da je tako i sa tobom, jer da smo radili drukčije, danas bi nam još teže bilo. Šta ti bolan vrijede pare i imetak kod crna obraza? Znaš moj Milane, meni tako svako jutro dođe kao neki lagan san, pa mi se sve neke misli i događaji iz prošlosti ređaju. Nekada mi se učini kao da sam usred rata, na Sutjesci i Zelengori. Pa kao što sada tebe gledam, učini mi se da vidim onog malog bombaša Iliju, što je kod Konjica pred bunkerom ostao, pa Akifa, onoga visokog mladića iz Mostara, pa onoga Crnogorca, onu krupnu ljudinu, eto ni imena sada ne mogu da mu se sjetim. A sjećaš li se onog Ante iz Splita? Onog što je i u najvećoj muci znao neku šalu i vragoliju da izmisli, i da nas kad je bilo najteže, razveseli i nasmije. Svi su oni izginuli, i odavno ih nema. Nema ni mnogih drugih… A znaš li ti moj Milane da oni meni svakog jutra, onako pred zoru, dođu u misli, i ja ih sve lijepo u mojim mislima vidim, baš kao što sada gledam tebe. I učini mi se kao da razgovaram sa njima, kao da su živi, baš kao ti i ja. I kako bi to bilo da sam se ja promijenio i da sam dušu prodao? Kako? Da li ti mene razumiješ? Kako bi im u oči pogledao kada mi se njihovi likovi u snovima jave?
Autor: Branko Mićić