DŽABA TI I KUĆA I PARE KADA NEMAŠ SREĆE
Blago onome kome iza oca ostane štogod kuće i kućišta pa ima gdje mladu dovesti i na vrijeme svoju djecu izroditi. Stojan nije bio te sreće. Otac mu je u ratu poginuo, a od kuće ostalo samo zgarište. Ni sam ne zna kako je sa slabašnom i bolešljivom majkom i mlađim bratom u onoj bijedi i neimaštini rat preživio.
Poslije, kada se stanje smirilo ode na radnu akciju da gradi prugu. Kasnije se u selo nije ni vraćao, već pravo u fabriku otišao. Radio nekoliko godina u velikom gradu i stanovao u trošnoj drvenoj baraci zajedno sa drugim radnicima koji su, kao i on, pristigli u grad. Posao nije bio ni lak, ni težak, ali zarada je bila jadna i tanka. Dok je spavao u baraci sa drugim radnicima, nekako je i mogao kraj sa krajem da sastavi. Kasnije, kada ih iseliše iz barake, nije bilo druge već u postanare. A ko nije bio postanar, taj ne zna kako gazdarice gule. Dok platiš stan, menzu i kartu za autobus, ostaneš bez prebijene pare. Švorc k’o crkveni miš. I daj živi i imaj nešto od života u toj situaciji?
Radne dane je nekako i podnosio. U fabrici je dirinčio, pa je i vrijeme nekako brže prolazilo. Najteže mu je bilo kada dođe nedjelja ili neki praznik. Takvi dani su za njega bili najgori. Čitave sate je usamljen provodio na gradskim ulicama. Šetao je i bez veze piljio u mnogobrojne izloge ispunjene raznom robom. Gledao je usput i sretne parove kako se šetaju, miluju i grle, i to bi onda još više povećalo njegovu samoću.
Često je razmišljao o svojoj zlosrećnoj sudbini, i nikako nije mogao da shvati zašto niko ne primjeti kako u svakom velikom gradu postoje dva potpuno suprotna svijeta koji su tako izmješani da žive zajedno i ne mogu jedan bez drugoga, iako međusobno nikakve veze nemaju. Jedni, koji imaju mnogo novca i svoje udobne i tople stanove, a malo ili skoro ništa ne rade, provode život bezbrižno pijući radosti ovog svijeta iz pune čaše, i drugi, bijedni podstanari sa malim platama, što su rođeni samo da dirinče i rade, dok im život prolazi bez veze i bez radosti, u neimaštini i tuzi.
Zlopatio je tako Stojan nekoliko godina i onda se jednoga dana, kada mu je mati umrla, ponovo vrati u selo. Pokušao je da tu u svom rodnom kraju štogod započne i nekako se snađe, ali nije išlo. Para ide na paru, kako kažu stari ljudi, a on nije imao od čega da počne, jer osim bjedne kućice i nešto posne zemlje ništa drugo nije ni imao. Onda se odjednom u selu pročulo da su se granice otvorile, pa sada svako može kuda hoće da ide u svijet i traži sreću. Čuo je i da su već mnogi otišli u Njemačku da tamo posla i mekšeg hljeba nađu. Krenuli drugi, krenuo i Stojan. Onako bez veze, što bi narod kaz’o, k’o grlom u jagode. Srećom u vozu dok su putovali upoznao je jednog dobrog čovjeka i on mu pomože da se za početak snađe. Našao mu posao na nekom gradilištu i stan u baraci. I tako Stojan opet stiže u baraku. To ti je kada te prati jebena sudbina! Kud god kreneš čeka te baraka. Samo, ruku na srce, treba reći istinu, ova u Njemačkoj bila je veća i bolja i, što je najvažnije, imala je centralno grijanje pa je zimi u njoj uvijek bilo toplo. Sa plaćom se moglo izaći na kraj. Ako čovjek ne ide po birtijama i ne ganja kurve, može štogod i na stranu da ostavi. Zato je Stojan odlučio da štedi. Nabavio je ekspres lonac i mali rešo i sam sebi jelo spremao. Vidio je kako drugi rade da bi koju paru uštedili. Kupovao je zaklanu smrznutu živinu, u tom loncu je kuvao i na jednom sklepanom malom stoliću jeo. Nedjeljom, kada je imao više vremena, znao je da skuva i graha, tek da malo promijeni i da ga želja mine.
Skupljao je tako Stojan plave dojčmarke i spremao se da u rodnom selu kuću sagradi. Već druge godine, kada je došao na godišnji odmor, udari temelj. Iduće stavi pod krov, i tako malo po malo, lijepu i prostranu kuću napravi. Ama napravi je – stat pa gledat’. Sve je sredio po planovima što ih donese iz Švabije.
Pravo da kažem: to kao i da nije kuća za selo, već za neku veliku čaršiju. Kada to sve tako lijepo uradi i kuću iznutra namjesti i sredi, dođe mu nešto u glavu da je vrijeme da se oženi i da neku ušušnu i umiljatu ženicu nađe i u kuću dovede, da bi sa njom radost življenja podijelio i lijepu dječicu izrodio. Tako odluči da se vrati u svoje selo i oženi. Boga mi, brzo nađe i lijepu ženu i, što ono kažu, skući se baš kako treba. Imao je dobru ušteđevinu i mogao je sa njom lijepo živjeti, al žena k’o žena. Nikada joj nije dosta. Koliko god ima uvijek hoće više. A bila je vrlo lijepa i puno mlađa od njega, pa htio ne htio, morao je da čini kako ona kaže. Dijelila je onda zadruga kapom i šakom iz „zelenog plana“ i on naumio da pozajmi pare i napravi farmu za krave muzare. To je vidio kako u Njemačkoj rade i dobre pare zarađuju. Tako ti je on sve lijepo isplanirao, al žena neće ni da čuje. Kakve krave, kakvi bakrači! Smrdi joj balega.
A za sve, brate dragi, kriv je onaj nesretni televizor. Skuva ona kavu pa lijepo upali televizor i cijeli dan gleda šta se dešava u bijelom svijetu. Gleda one glumice što se tamo natežu i ljube i sve one kurvaluke što ih svaki dan na televiziji prikazuju. Posmatra ona te marifetluke, pa sve misli kako bi i ona sve to mogla da proba, da se u skupim autima voza i po moru jedri na onim nekakvim jahtama. Da naprđiva i džabalebari. Vidi to Stojan i osjeća šta se sve u njenoj glavi mota. Nije mu pravo, al šta može kada je došlo takvo vrijeme da čovjek ne smije od žene da pisne, pogotovo kada je mlađa i ljepša od njega. I, Bogami dragoga, bi tako kako ona zamisli i odluči. Zaključaj kuću pa natrag u Njemačku. I to oboje zajedno. I ona i on. Nađu tamo brzo posla preko veze. On opet na gradilište, a ona u restoran da pere suđe. Tako je to išlo jedno vrijeme, ali njoj taj posao brzo dosadi. Nije prošlo dugo i ona se spanđa sa nekim debelim bogatim Švabom i tako poče da izvrdava. Stojan ubrzo primjeti da se nešto među njima promijenilo, al daj znaj šta se sve u njenoj glavi mota. Ma žensko ti je, bolan, veliko čudo prirode na ovom svijetu. Nema onoga ko je u stanju da prokljuvi šta se sve u ženskoj glavi mota i kakva se sve u njoj pređa prede. Nit’ znaš kada laže, nit’ kada istinu govori, jer često ni ona sama ne razlikuje laž od istine, nit joj je jasno šta smjera i nišani. A najgore je kada čovjek takvu ženu svim srcem zavoli, pa mu se onda pravo za dušu priveže, i onda sve svoje misli oko nje zamrsi i u neko nesređeno i bolesno stanje upane. Tako ti je bilo i sa Stojanom. Kada je primjetio da stvari ne idu kako treba, ušao je u njega čudan nemir i sve misli mu u glavi poremetio. Da li je to bio uzrok ili nešto drugo, jednog dana desi se nesreća. Stojan pade sa skele. Pade, Boga mi, i jedva živ ostade. One Švabe ga brzo u kola pa u bolnicu. Liječili ga šest mjeseci i onda otpustili. Nekako je preživio, ali osta nepokretan. Noge potpuno oduzete. Kao da nisu njegove. Nema druge, već natrag u Jugu. I tako Stojan opet stiže u svoju kuću, ali sada u invalidskim kolicima. Zajedno sa njime dođe i žena. Jedno vrijeme ga je pazila i dvorila, a onda odjednom netragom nestala. Otišla onome svome Švabi u Njemačku. Stojan osta sam u praznoj kući. Velika, brate si moj, kuća i lijepa. I voda i struja i sve onako gospodski. Kupatilo se sve sjaji u pločicama, al’ mani kuću, Bog da prosti, kada je prazna i u njoj nema žene i djeteta.
Eto, jadan čovjek sve od sebe dao da je sagradi, da u njoj svoju porodicu zasnuje, ali đavo se ispriječio pa ne da. Htio bi Stojan ponovo da se oženi, kad bi naš’o čestitu žensku da sa njim živi i da mu bar jedno dijete na svijet donese, al šta ćeš kad je tako, pa niko ne gleda na đuturuma. Džaba mu dojčmarke što ih je u banci složio i penzija što svakog mjeseca stiže iz Švabije. Sve to ima neku vrijednost dok je čovjek zdrav i pokretan, a kada te nesreća snađe onda nikome ne trebaš. Da mu nije one stare babe iz komšiluka što ga svaki dan obiđe i posluži, teškom bi se mukom napatio. I još je dobro dok je ta baba zdrava i pokretna, pa može da ga vidi i pomogne, al šta će biti ako se i ona ne daj Bože jednog dana razboli?
Takav je život kad je čovjek baksuz. Džaba ti i kuća i pare kada nemaš sreće. Možda bi i Stojanu bilo bolje da je one pare što ih je u kuću složio u kakvom veselom društvu potrošio. Bar bi onda nešto od života imao.
Autor: Branko Mićić