APEL ZA POMOĆ
Od svog osnivanja, Udruženje žena žrtava rata Republike Srpske bori se za istinu koja se prećutkuje. Pomoć ovim ženama, koje su preživele najveće muke rata 90-ih, neophodna je kako bi Udruženje svojim postojanjem nastavilo da svedoči o njihovom stradanju koje nikad ne sme da se zaboravi.
U proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu stradale su i mnoge Srpkinje. Bile su zatvarane i mučene od strane pripadnika tzv. Armije BiH, HVO-a i regularnih jedinica HV-a u logorima, sabirnim centrima i privatnim zatvorima širom cijele BiH pod vlašću Sarajeva.
Kako da objasnim da godinu dana nismo dobili ni marku za aktivnosti, pita se predsednica Udruženja
Preko 2.560 tih žena je umrlo u najstravičnijim mukama. Jedan broj je uspio da preživi i danas se nalazi u veoma teškom stanju – same, bolesne, psihički oštećene, nezaposlene i bez sredstava za egzistenciju i na marginama svih društvenih zbivanja.
Da se o njima i njihovoj patnji sazna više u javnosti, pobrinulo se jedno udruženje iz Republike Srpske, a slobodno se može reći, jedino takve vrste u cijeloj RS, Udruženje žena žrtava rata RS.
Nedavno, tokom Beogradskog sajma knjiga, u protekloj 2016. godini, neumorna i agilna predsjednica tog udruženja, Božica Živković Rajilić je imala čast da lično Patrijarhu Srpskom gospodinu Irineju uruči zbirku od petnaest ispovjesti tih srpskih mučenica, koje opisuju svu torturu i pakao kroz koji su prošle. Radi se o monografiji „Naša ispovijest – žene žrtve rata iz Republike Srpske 1992-1995“.
Ova monografija je specifična po tome što sadrži autentične izjave petnaest preživjelih žena žrtava rata iz RS, čime je ta knjiga ujedno i jedinstven dokument od istorijskog značaja. Jer, time se konačno ruši već utabani stereotip i protivnička ratna propaganda da su tokom rata devedesetih u bivšoj BiH isključivo stradale samo muslimanke iz Bosne odnosno i po koja Hrvatica. Srpkinje, bar dosada, jedva da je neko uopšte pominjao isto kao žrtve tog nemilog rata.
Da se ta slika konačno počne mijenjati, za to se potrudilo upravo ovo Udruženje! U to više treba da začudi činjenica da do skoro tri i po godine u RS nije ni postojalo jedno takvo udruženje, koje bi okupilo ove paćenice i koje bi se staralo o njima, iako se koje šta o njima ipak tu i tamo znalo!
Da se i ta slika promjeni, šestog decembra 2012. godine je osnovano dosad jedino udruženje takve vrste u Republici Srpskoj, „Udruženje Žena Žrtava Rata Republike Srpske“, u Brodu, a registrovano je u maju 2013. godine.
Prisjetimo se na trenutak natpisa u svjetskim novinama, sjetimo se slika koje su obišle (zapadni) svijet iz Sarajeva, Srebrenice, Tuzle itd., sjetimo se i djelatnosti „Majki Srebrenice“, da bi na pravi način shvatili istorijski i društveni značaj postojanja ovog jedinstvenog i zaslužnog udruženja pod vođstom Božice Živković Rajilić! Valjda će nam svima potom biti mnogo jasnije koliko je bitno da ovakvo jedno udruženje postoji i opstane, za srpski narod i društvo podjednako kao i za samu Republiku Srpsku, i da se konačno čuje i glas srpskih žrtava, u ovom slučaju Srpkinja zatočenica!
Udruženje je počelo sa 36 članica, a danas je broj 437, koji još nije konačan. Nekoliko njih su smogle snage da javno progovore o preživljenim mukama i da tako pokažu da su kao i druga dva naroda I SRPKINjE BILE ŽRTVE u tom nesretnom ratu!
U prve dvije i po godine imale su jednokratne novčane pomoći od institucija RS. U tom periodu uradile su mnogo stvari i postale vrlo prepoznatljive i u RS i u BiH i u regionu, pa čak izašle i u svijet sa svojim svjedočenjima. Organizaciono su se uredile, imaju svoje predstavnike po cijeloj RS.
U januaru 2016., zbog njihovog rada Vlada RS je donijela Odluku i proglasila ih je udruženjem od javnog interesa za Republiku Srpsku. Obećali su im i sredstava ali ih, na žalost, do danas nisu dobili, ni jednu marku! Da malo pojasnim bolje, sa statusom od javnog interesa ne mogu više da se javljaju na konkurse. I njihov rad se „spustio“ na lično učešće nekoliko članica i same o svom trošku idu i nastupaju u interesu svih žrtava.
Bitno je da Republika Srpska najzad donese i Zakon za žrtve ratne torture. Na inicijativu neumorne predsjednice udruženja u NS RS podnešen je nacrt za izradu takvog Zakona još u martu 2015., koji još nije donesen!
Uprkos svemu, to udruženje je uspjelo da sprovede nekoliko KRUPNIH aktivnosti:
– Psihotrapeutske radionice za dosad preko 100 žena.
– Prve i jedine do sada masovno putovale u Hag, protestovale pred Haškim tribunalom, posjetile generala Mladića, i prisustvovale njegovom suđenju kao i izricanju presude prvom predsjedniku RS dr Radovanu Karadžiću.
– Uradile projekat sredstvima Uprave za saradnju sa Srbima iz Vlade Srbije „Moram i mogu više“, kako je organizovan kurs za obuku rada na kompjuterima i kupile su od tih sredstava opremu za tri kancelarije.
– Sprovele projekat, već pomenutu monografiju „Naša ispovijest“, koju su predstavljale i u Njujorku i Vašingtonu, gdje su govorile o stradanju Srpkinja. Sredstva za izradu i štampanje im je platila Vlada Srbije.
– U razgoru sa tužiocima Suda BiH pokrenuli su i prva hapšenja za zločine nad ženama Srpkinjama i ta aktivnost je stalna., što se može vidjeti i po brojnim člancima.
„Prikazivana je dosad samo jedna strana istine. Međutim, da bi se pročula i druga strana istine, ona srpska, ovo udruženje se bori i sa međunarodnim predstavnicima kao što je i glavni haški tužilac Serž Bramerc, pa predsjednik Haškog tribunala itd. Svojim aktivnostima „iznenadile smo i institucije u RS (i Vladu i ministarstva), ali veliko je pitanje da li RS uopšte priznaje svoje žrtve i stvaraoce Republike? Kako da objasnim da nismo godinu dana dobili ni marku za aktivnosti. Kakav je to odgovor: nema para?“, jada se Božica Živković Rajilić, i nastavlja:
„Nismo čak ni Skupštinu održali, jer ja kao predsjednica udruženja nisam imala da članicama platim kartu, putni trošak i ručak za jedan dan. Trebalo nam je 4.500 maraka. Nismo održale ni psihološke radionice, a žene pozivaju na Sud da svjedoče. Žene bez podrške psihoterapeuta bivaju izložene riziku i opasnosti po život. Upravo zbog toga prošle jeseni dvije žene su izvršile samoubistvo. Nisu izdržale ponovo oživljavanje traume! I biološki, samo po svom procesu žene umiru i odnose tešku istinu sa sobom. Brojni procesi se ne pokreću, a zločinci slobodno šetaju. Mnogo nepravde nam je naneseno u ovih dvadeset godina a ona traje i danas. Svako je na nama zaradio, a nama od toga nema ni za vreću brašna, ni za lijek… i još niko nije obavezan prema nama!“, zaključuje svoju tužnu ispovijest Živković Rajilić.
No, na nama svima je da nakon svega ovog ovdje gore iznesenog procjenimo istorijski i društveni značaj postojanja i prije svega i opstanka ovog udruženja, kako se ne bi samo zaboravile patnje naših Srpkinja, majki, supruga, sestara, nego i da se skrene pažnja društva ali i svjetska javnost na njihove patnje i traume i kako bi im se moglo trajno pomoći da ih ne samo prevaziđu, nego da ih ponovo možemo na adekvatan i dostojan način uključiti u svoje društvo, u svoju sredinu i da ih povratimo u normalan život!
Treba duboko da se zahvalimo ovom udruženju i njegovoj predsjednici na postojanju, i što se ovako agilno bore da se otme od zaborava njihova patnja i pakao kroz koji su prošle, samo zato što su pravoslavne Srpkinje! To nas sve treba da obaveže, i ja mogu samo, kao istoričar, još jednom da podvučem ogromni značaj postojanja ovakvog jedinstvenog udruženja, što će istorija tek da potvrdi! Da potvrdi samo ono, što mi već danas znamo, a to je da se ni po kojoj cijeni ne dozvoli da se ugasi ovo udruženje!
Zato na kraju ovog prikaza želim da se i ja priključim apelu gospođe Božice Živković Rajilić da od svog viška, koliko je moguće, donirate bar po neku simboličnu svotu da im pomognete da održe sjednicu Skupštine udruženja i da se ne ugase, ili da održe još po koju psihoterapeutsku radionicu, a da ne govorim o jednokratnoj pomoći članicama u bolnicama, za lijekove, o troškovima telefona itd.!
Blaženopočivši Patrijarh Pavle je imao, između ostalog, jednu poruku koju je, čini mi se, najviše nama Srbima ponavljao i tako nam je ostavio u amanet, a to je da budemo ljudi!
Dakle, budimo evo sada ljudi, i pomozimo opstanku Udruženju Žena Žrtava Rata Republike Srpske! Bez vaše pomoći, u najskorije vrijeme preti gašenje ovog udruženja, zato požurimo se i učinimo to plemenito djelo!
Devizni račun za uplatu novčane pomoći je:
SWIFT KOBBBA22
Komercijalna Banka AD
Banja Luka
Republika Srpska
BiH
Devizni račun 00-739-0000089.5
IBAN BA395710073900089590
Udruženje žena žrtava rata R.S.
Vidovdanska BB, 78400 Gradiška, BiH
Predsjednica Udruženja Žena Žrtava Rata RS se svima, koji su spremni da pomognu, unaprijed najsrdačnije zahvaljuje!
Možete joj se obratiti i mejlom na [email protected] i tako pružite kako njoj tako i njenim članicama pored novčane i moralnu podršku, kako bi Vam se odmah mogli zahvaliti na ukazanu pomoć!
Autor: Dr Dario Vidojković, istoričar