O nazivu jezika u Bosni i Hrvatskoj – studija Vlatka Bogićevića i drugi podaci

BELEŠKE O JEZIKU I PISMU

Studija Vlatka Bogićevića o srpskom imenu u starim bosanskim listinama sadrži veliki broj podataka o korišćenju ćirilice i predznaku „srpski“ kada je reč o jeziku, spomenicima i narodima sa ovih prostora.

 

Pre više od sto godina sa potpisom Vlatka Bogićevića (Beč, 10. mart, 1902.) objavljena je u Sarajevu u dva nastavka kratka, ali vrlo dokumentovana studija sa naslovom „Nešto o bosanskim listinama i srpsko ime u njima“.

Pisac studije kao najstariji srpski pisani spomenik koji se sačuvao do tog vremena navodi povelju Kulina bana od 29. avgusta 1189. g. kojom dozvoljava Dubrovčanima da mogu slobodno trgovati po njegovoj državi.

Zatim pored ostalog kaže:

„Počevši od Kulina bana, pa do pošljednjeg bosanskog kralja Stefana Tomaševića, sačuvao nam se lijep broj pisanih spomenika u dubrovačkom i mljetačkom arhivu.

Naši kraljevi dopisivali su se sa Dubrovčanima na srpskom, a s Mlječanima na latinskom jeziku.

Do danas su izdavani ovi naši bosanski spomenici sa ostalim srpskim na više mjesta i u više zbiraka, ali najvažnije su zbirke ove:

1. „Monumenta serbica“ (koju je) izdao u Beču veliki učenjak i slavista Dr. Franjo Miklošić.
2. „Spomenici srpski“ izdao (je) u Biogradu knez Medo Pucić; prvu knjigu 1858., a drugu 1862.
3. „Acta archivi Veneti“, tj. „Srpski spomenici mljetačkog arhiva“ izdao (je) u Biogradu 1860. Dr. J. Šafarik. U ovoj zbirci, osim jedne srpske listine, sve na latinskom i talijanskom jeziku.
4. „Spomenici srpski“. Izdao u „Spomeniku IX srp. kralj. akademije“ u Biogradu 1892. sveučilišni profesor Dr. Konstantin Jireček.“

Koristeći pomenute zbirke kao i druge izvore V. Bogićević navodi veći broj listina potpisanih od strane bosanskih velikaša, u kojima se spominje srpsko ime i srpski jezik, kao na primer:

– Veliki ban Matija Ninoslav u listini koja je pisana negdje između 1234. i 1240. godine kada potvrđuje povlastice Dubrovčanima što su ih dobili od bana Kulina (Ninoslav naziva svoj narod Srbima, a Dubrovčane Vlasima).

– Vojvoda Donjih Krajeva Juraj, sinovac Hercega Hrvoje (ime Hrvoje je kao i ime Stjepan staro slovensko ime koje nema nikakve veze sa bilo kakvim nacionalnim opredelenjem), a sin kneza Vladislava, kada daje vojvodi Pavlu Jurjeviću i knezovima Nikoli Jurjeviću i Vuku Vukićeviću grad Vratar (na Neretvi) s međama i kotarima i gradove Novi i Kruševac (u juž. Hercegovini) govori o Srbima ili Vlasima. Ova povelja je pisana pod Kreševom 12. avgusta 1434. godine.

– Pirko Belasalić kada piše iz Srebrenice 20. februara 1438. godine sudu u Dubrovniku, govori o sebi kao Srbinu. (10. aprila 1450.)

– Stjepan herceg sv. Save kada ugovara mir sa Dubrovčanima svoj narod naziva Srbi.

– Knez Vladislav, sin hercega Stjepana kada 15. avgusta 1451. sklapa savez sa Dubrovčanima protiv svoga oca i obećava vratiti župu Konavle, narod u tom kraju naziva Srbima i Vlasima.

– Ban Stefan Kotromanić u jednoj svojoj listini, pisanoj pod Srebrenikom 15. marta 1333. godine, naziva svoj jezik srpskim.

– Pribisav Pohvalić, koji dođe u Dubrovnik „poslaniem gospoje banice Anke i gospoie vojevodinici gospoje Katarine Sandalevice“ i donese listove knezu dubrovačkom koje naziva srpskim (4. maj, 1406. godine).

– U listu Pribisava Pohvalića od 9. januara stoji: „ovi list srpski“, a u listini od 15. marta 1411. godine veli „Ere ovi listovi srpski blizu ovoga moga pisan u …“.

– U dubrovačkoj općini bjehu uvijek dva pisara (diaka): jedan je pisao srpskim drugi latinskim jezikom. U jednoj dubrovačkoj listini od 7. maja 1447. godine spominje se „diak“ srpski. Prije toga još godine 1384. naziva se jedan pisarom srpskim.

– U jednoj listini pisanoj u Kotoru 4. aprila 1454. g. spominje se „dragoman srpski“.

– Latinski pisari nazivali su na latinskom jeziku sve što je srpsko: sclavicus, sclavonescus ili slavicus slavonescus.

– Pribisav Pohvalić u svojim pismima naziva svoj jezik srpskim; pa prije rečenih pisama ima latinski zapis rektora republike dubrovačke, gde nalazimo ove riječi: „… pecunia et argenterias infrasciptas hic proxime inferius descptas in litera sclavica“.

Iz navedenog primjera jasno se vidi, da se „srpski“ prevodilo na latinski sa riječju „sclavicus“, i zbog toga se može pouzdano reći, gde stoji „sclavicus“ da se misli „srpski“, pa govorilo se to za narod ili za jezik.

Ovome se može dodati i sledeće: „Naši kraljevi nazivahu se u svojim listinama potomcima i našljednicima gospode srpske, raške i bosanske“. Često puta samo gospode srpske. Tako kralj Stefan Tvrtko I veli u svojoj listini od 10. aprila 1378. ovo: „… Po tom že gospodu mojemu Bogu s podobljišu me naslijedovati prijestole moih praroditelj gospode srbske“. Slično se ponavlja i u listini od 2. decembra 1382.

Tako vele u svojim listinama i ostali kraljevi: kralj Dabiša, kralj Ostoja, kralj Stefan Ostojić, kralj Tvrtko II Trdković, kralj Stefan Tomašević itd.

Svi stari pisani spomenici, što su nam se (do tada, odnosno do 1902. godine) sačuvali, svjedoče nam, da se po Bosni i Hercegovini, južnoj Dalmaciji, Boki Kotorskoj i po ostalim srpskim zemljama pisalo samo ćirilicom, a štokavskim narječjem srpskim; dok se po hrvatskim krajevima pisalo glagoljicom, a čakavskim hrvatskim narječjem.

Dakle „kako se u staroj Hrvatskoj isključivo govorilo čakavski, kako masu stanovnika stare Hrvatske sačinjavahu čakavci i kako u prvim istorijskim vjekovima hrvatsko ime dolazi samo u čakavskim predjelima i pisanim spomenicima, to je sasvim opravdano sa Miklošićem reći, da hrvatski znači što i čakavski i obratno… …, to je opet s Miklošićem kazati da su štokavski i srpski dva te ista pojma“.

I dalje V. Bogićević kaže:

„Još treba da napomenem da i bosanski franjevci nazivahu svoj jezik srpskim i da se do nedavno služahu ćirilicom. Takođe i svi Muslimani (interesantno je da V. Bogićević još u to vreme imenicu Muslimani piše sa velikim slovom „M“) pisahu ćirilicom do skoro, a neki pišu i danas“. (Vidi „Ćirilica i mi“, članak objavljen u listu „Musavat“, Sarajevo, 1. januara 1910. godine, broj 1, godište V, u kojem pored ostalog stoji: „Kako nam je poznato ćirilicom se služila Visoka Porta još prije dvije stotine godina, kada se turska diplomacija služila u stvarima svoje vanjske politike našim jezikom i iz tih najstarijih vremena imade mnogo pisanih spomenika, u kojima se piše samo ćirilicom (nijedan slučaj latinicom), a jezik se u tim službenim turskim aktima naziva „serbski“ – završen citat.)

U vezi sa napred (u zagradi) izloženim, važno je napomenuti da Vlatko Bogićević u svojoj studiji na jednom mestu kaže: „… mnogi znameniti Srbi muslimanske vjere, koji su bili na Porti, a bome i ljepota jezika doprinijela je, te u 15. i 16. vijeku bijaše srpski jezik čak jezikom diplomatskim turskog, ugarskog i rumunjskog dvora, kada god su štogod s Dubrovčanima ili megju sobom ugovarali“. (V. Jagić: Historija književnosti, str. 146.)

O tome vidi opširnije u raspravi g. Milenka M. Vukićevića: „Srpski jezik na Porti XV i XVI vijeka“ („Zora“ za 1900. br. 5., str. 162.)“

U prilogu upotrebe ćirilice i na nadgrobnim spomenicima V. Bogićević citira natpis na grobu Mahmuta Brankovića: „I POGIBE NA BOEV DESPOTOVU. A SIE BILEG MAHMUTA BRANKOVIĆA NA SVOI BAŠTINE NA PETROVU POLU. NEBNOSOBENA RUKA KAKOE SNESE I PISA.“ (Glasnik srp. učenog društva, knj. 69., str. 250.)

Pomenuti natpis, kako kaže na „bosančici“ na nišanu Mahmuta Brankovića navodi i Mehmed Mujezinović („Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977. god., str. 101):

„I pogibe na bo (boju) despotovu a she bil(e)g Mahmuta Brankovića na svojoj baštine (i) na Petrovu polju. Da je bla(go) slovena ruka ko(ja) siječe i pisa!“

Na fotografiji pomenutog spomenika može se zapaziti da reč boev“ u V. Miličevića kao i ista reč „bo (boju)“ kod M. Mujezinovića nije prepisana pravilno, jer se ista na spomeniku sastoji od tri ćirilska slovna znaka: „B“, „o“ i „ju“. Slovni znak „ju“ je karakterističan za ćirilsko pismo kod slovenskih naroda (Rusi, Ukrajinci, Bugari itd.).

Studija Vlatka Bogićevića o srpskom imenu u starim bosanskim listinama sadrži veliki broj podataka, interesantnih za naučne radnike (koji su u ovom prikazu, namenjenom za prosečnog čitaoca, namerno izostavljeni).

I bosanski franjevci su se služili ćirilicom sve dok im to više crkvene vlasti nisu zabranile.

Tako fra Matija Divković štampa u Veneciji 1723. godine molitveni priručnik „Plač blažene divice Marije“ ćiriličnim slovima i kaže: „koi Plač ispisavši sarpski“.

Ćirilicom se pisalo i u Dalmaciji, u katoličkoj sredini. Svojevremeno je „NIN“ (4. novembra 1984, broj 1766) objavio kratku vest o „Ćirilici na Braču“ povodom Naučnog skupa o „Povaljskoj listini“ (pisana 1250. god.) i „Povaljskog natpisa“ u organizaciji Jugoslavenske akademije znanosti i umjetosti iz Zagreba.

U Dubrovniku izlazio je čitav niz listova i časopisa Srba katolika, a u Splitu postojao samo jedan. Zvao se „Draškov raboš“. Pokretači, izdavači i urednici bili su mu Jovo Metličić i Vikentije Butijer, obojica Srbi katolici iz Splita. List je izlazio od 15. X 1883. do 28. IX 1887.

Od početka pa do broja 34 štampan je latinicom, a od tog broja do kraja (do broja 96) ćirilicom (prema Kosti Milutinoviću, „Duga“, broj 423, 12-25. maj 1990.).

U vezi naziva jezika usput da spomenemo Hektorovićev tekstovni i notni zapis bugarštice u „Ribanju i ribarskom prigovaranju“ (Venecija, 1568.) u kojem, kako se može iz priložene slike pročitati, piše:

Evoti scagliu Chripostni naredni Gospodine Michsca, oni Sarbschi naćin (oudi zlolu upisan) Choyimyc Paschoy i Nichola sfachi po sebi bugarscchicu bugario,…

Interesantno je zapaziti da je u izdanju S. Ljubića (Zadar, 1846.) „Sarbschi naćin“ izostavljen, a knjižica je, kako je istaknuto na prvoj strani štampana „U ILIRSKO-DALMATINSKOM JEZIKU“, dok se u predgovoru jezik imenuje kao „Slavjanski“ (…, zašto tako ponutkali su me na utraženju i drugih izversnih popravah našeg milog slavjanskog jezika,…).

Časopis „Start“, broj 180 (Zagreb, 17. XII 1975. god.) donosi oglas u kome se nudi reprint izdanje „Rječnika pet najuglednijih evropskih jezika: Latinskog, Talijanskog, Njemačkog, Dalmatinskog i Mađarskog“, delo Fausta Vrančića štampano u Veneciji 1595. godine.

Što se tiče složenog naziva „hrvatsko-srpski“ ili „srpsko-hrvatski“ jezik, interesantna je beleška Ivana Kolarova objavljena u „Dugi“, broj 389 (Beograd, 21. I – 3. II 1989.) u kojoj …, čitalac Ivan M. iz Zagreba podseća da su Hrvati „još davne 1844. i u povijesno bitno važnim tekstovima rabili imena hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski. Iz te je godine znamenita knjižica „Šta namjeravaju Iliri?“, a u njoj – veli ovaj čitalac – piše:

„Sv. Otac papa Ivan VIII u svojoj povelji (bulli) od godine 880. proglasi jezik Slavenski, tj. horvatsko-serbski za jezik sveti. I dozvoli Ilirom da u svom narodnom jeziku misu služe“.

Poznato je i da je austrougarski guverner u Bosni i Hercegovini Benjamin Kalaj pokušao da u Bosni uvede „Bosanski jezik“, pa kad nije išlo, usvojen je naziv srpsko-hrvatski.

U vezi naziva jezika u južnim krajevima posebno je interesantan dokument deo fotokopirane diplome izdate 27. VII 1881. godine u Dubrovniku, objavljen u dnevnom listu „Politika“ (Beograd, 27. maj 1990. god.) kao prilog čitaoca Milana Miletića iz Smedereva, a u kojem se u školskoj diplomi jezik imenuje kao „srpsko-hrvatski“.

Pišući ovaj prilog iznosio sam samo opšte poznate činjenice uzdržavajući se bilo kakvog komentara, sa željom da zainteresovanom čitaocu omogućim da svestranije sagleda jednu danas vrlo aktuelnu temu.

Autor: Branko Mićić