SVJETIONIČAR
Ka svjetlu u noći sve stvari su sjeni.
Šejtani su danju crni, a noću vatreni.
Opleo sam mrežu, oko pučine,
i vučem je, vučem, očima,
vadeći sa dna potopljene brodove
da sastavim šarene vagone.
Mjesec je nestao. Možda sam ja Mjesec?
Evo, šest koraka u jednom koraku.
Jašući, ja krotim i učim svoga konja
i tu se ne vidi: ko je kome vođ.
Neko je sad isključio ton
i zbog prehlade ne poznajem svoj glas.
Dodirujem zidove tuđim rukama.
A kada nešto krivo izgovorim,
Mjesec se skrije iza oblaka.
Svjetiljka srca počadila
od prejakog plamena.
Znojem svojim uprljana
noć dogorijeva upaljena
svjetiljka srca sjenke sija.
Zatim, izlazim iz tog trena
i posmatram sebe k’o krpenu lutku.
Dok svjetioničar priča sam sa sobom.
Vrijeme je spalo, k’o lanac na biciklu,
i pedale se okreću uprazno.
Vrata se, sama, ponekad, odškrinu
i tako ostanu
kao na kapiji kuće u žalosti.