Arheolog Đorđe Janković (1947-2016): Sećanje i zaveštanje

ŽIVOTOPIS, INTERVJU, NASLEĐE

Profesor dr Đorđe Janković bio je znameniti srpski arheolog, koji je ceo svoj radni vek i život posvetio istraživanjima iz ranog hrišćanstva, naročito sa područja Hercegovine. U spomen na doprinos i zaveštanje nedavno preminulog stručnjaka, gospodina Đorđa Jankovića, sećamo se njegovih dela i reči.

 

„Dormit aliquando ius, moritur nunquam“ ~ „Pravda ponekad spava, ali nikad ne umire“

„U ovom svetu, kroz prostor i vreme, među raznim narodima postoje i Srbi. Kao i drugi pravoslavni hrišćanski narodi, imaju svoju pomesnu crkvu. PCS, kao duhovna zajednica, ima svoju istoriju u Novom zavetu, ali i preistoriju, u doba Starog Zaveta. Tek treba utvrditi da li je samobitna, ili ud Slovenstva“.

„Mnoge tajne sačuvane su sakrivene u zemlji, u arheološkim nalazištima, a one polako izlaze na videlo dana: „Istina će niknuti iz zemlje i pravda će s neba priniknuti“ (Ps 85: 11)“

Iz knjige „Predanje i istorija Crkve Srba u svetlu arheologije“, Đorđe Janković 2016.

* * *

Kada je te 2008. godine, istina posjetila prigradsko naselje Zasad u Trebinju, tačnije na najljepšem groblju u Hercegovini pa i šire, na poziv tadašnjeg direktora muzeja u Trebinju , Đorđa Odavića, naš najveći arheolog, profesor Đorđe Janković nije ni trenutka oklijevao da posjeti novo arheološko nalazište, u kome su se skrili vjekovi hrišćanstva.

Za sve mještane to je događaj po kome će pamtiti to vrijeme, a naročito za Zdravka Bodirogu pod čijim se vrijednim rukama i razotkrio sakralni objekt.

2017. je godina. Prošlo je deset godina od arheološkog nalazišta u mjestu gdje sam rođena i odrasla. Iz dvorišta moje kuće vidi se iskopina i sada natkrivena crkva. Srce mi je puno suza i radosti. Žao mi je što je moralo da prođe deset godina da mi dođe pomisao da je možda neko iz ovog mjesta dužan da napiše par riječi o tome. U čemu leži moja poetika ako prođem pored ovoga, pitala sam se danima i kako započeti priču o tome.

Mučila me pomisao i na upokojenog gospodina Đorđa Jankovića, arheologa iz Beograda koji se posvetio istraživanjima iz ranog Hrišćanstva, naročito sa ovog područja Hercegovine.

Čudno osjećanje se otvara u čovjeku kada odškrine vrata prošlosti i zastane na stepeniku postojanja davnih vremena gdje su se prelamali životi naroda i ostali da svjedoče u sva vremena. Zbivanja koja vode do najdubljih čovjekovih istina, bivstvovanja, do samog Boga. Čitava paleta neotkrivenih boja otvara se pred nađenim otkrićem, čitavo čovjekovo biće zatreperi od vjekovnog postojanja. Je li moguće da jedno ovakvo prigradsko naselje dobija epitet antičkog grada čiji dokazi nesumnjivo idu u prilog tome da je hram u Zasadu bio centar municipijuma i gdje je stolovao čuveni Dukljaninov Belo, gospodar Travunije.

Evo slučajnosti pomislio bi neko, ali ko će sem samog Gospoda razotkriti vjekove skrivene i pustiti sunce da obasja zatrte godine, pod velom tajni skrivene vjekove.

Pa se i Dučićeva misao nadovezuje na ovo kada govori: “Sve slučajnosti u čovjekovom životu su Božije promisli.“

Đorđe Janković (1947-2016)

Rođen u Beogradu 1947. godine u uglednoj intelektualnoj porodici, od oca Nenada zapaženog asrtonoma, od djeda Đorđa koji je bio predsjednik Beogradske opštine, od pradjeda Vojislava Bekića, našeg prvog doktora pedagogije. Iz takve porodice može proniknuti hristolika duša kakva je bio Đorđe Janković. Vjerujući u zrno nauke dato nam u nasljeđe, on sije svoje misli, svoja djela svuda, brišući granice postavljene u našim umovima, on postaje kočnica površinskom obliku vladavine neznanja.

Vjerujući u napredak nauke i čovječanstva, trudbenim radom i stvaralaštvom dolazi do mnogobrojnih otkrića vezanih za postojanje hrišćanstva i srpskog naroda kroz vjekove. Pred njim se otvaraju mnogobrojne zagonetke davnih vremena koje je valjalo oblikovati i udahnuti život.

Time postaje jedan od rijetkih srpskih stručnjaka za srednjevjekovnu arheologiju i utemeljivač ranohrišćanske, ranoslovenske arheologije u Srbiji. Svoju radnu karijeru započinje 1971. godine u Muzeju Krajine u Negotinu, da bi od 1977. do 1978. prešao u Arheološki institut u Beogradu.

Na Filozofskom fakultetu u Beogradu karijeru započinje kao asistent za srednjevjekovnu arheologiju. U zvanje docenta izabran je 1988. godine, a šef Katedre za srednjevjekovnu arheologiju postao je 1997. godine. Rukovodilac mnogih arheoloških istraživanja, autor velikog broja naučnih radova i publikacija.

Radio je kao profesor na Akademiji za umjetnost i konservaciju SPC, a svojevremeno i kao prodekan za nastavu ove ustanove.

Dr Janković je bio predsjednik Srpskog arheološkog društva od 2003. do 2007. godine, a takođe i urednik naučnog časopisa Glasnik Srpskog arheološkog društva.

Od 1980-tih zastupa teoriju o podunavskom porijeklu Slovena i njihovoj autohtonosti na Balkanu prije Velike seobe. Upokojio se 12. novembra 2016. godine.

U sjećanje na gdin-a Đorđa Jankovića prenosimo dio intervjua iz 2013.godine. Razgovarala: Tatjana Marković

Da li je ranosrednjovekovna prošlost Srba na Balkanu i dalje misterija i, ako jeste, zbog čega?

— Za mene više nije misterija, a bila je do otkrića gromila i iskopavanja u manastirima Tvrdošu i Ilovici. To su ključna otkrića koja su mi otvorila oči. Ove istine će dospeti do javnosti, ali pitanje je kada. Veliki trud se ulaže da se to što više odloži, ali je neminovnost. Vraćamo se na vaše prvo pitanje. Gazdama ne odgovara da Srbi imaju samosvest da su svoji na svojemu oduvek, da imaju istorijsko pravo staro hiljadama godina, da imaju otadžbinu, zemlju otaca, a ne domovinu gde slučajno žive, kao Hrvati ili Amerikanci, ili kao neka britanska, nemačka ili francuska nacija, obrazovana, kako kažu, u XVIII–XIX stoleću.

Danas, vidimo, pomoću društvenog inženjeringa nastoje da stvaraju nove države i nacije, sa tendencijom da prerastu u narod. Naivno je pretpostaviti da ne postoji i obratni proces: rušenje i zatiranje kolektivnog sećanja malih naroda koji se ne uklapaju u zadatu novu sliku sveta. Pošto samo veoma stari narodi imaju mitologiju iznedrenu iz kolektivnog arhetipa, istoriju, folklor (…), a samim tim i materijalne dokaze svog postojanja kroz dugi vremenski period, nisu retka ni namerna uništavanja istorijskih objekata i arheoloških nalazišta na srpskim teritoriji. Istraživali ste na Kosovu i Metohiji. Sa čim ste se susretali tamo?

— Kosovo i Metohija su naročito napadan deo našeg bića, i ne slučajno. Mit o Kosovskoj bici nas, kako je to pokazao Aleksandar Loma, povezuje sa Mahabharatom i Indijom; dodao bih da to nije samo mit, već usud, zadatak koji treba da sprovedemo da bismo se spasli, kao narod sa ličnošću. Eto jedne strane odgovora na vaše pitanje – istražiti to mitsko, to predanje, ono što je suštinski deo našeg bića, bez koga možemo da nestanemo. Ukazaću na neke arheološke primere, jer se danas i ne može učiniti više. Počeću sa bazilikom pod Pančićevim vrhom na Kopaoniku, datiranom u IV–VI stoleće. Sledi bifurkacija kod Nerodimlja, razvođe Balkanskog poluostrva, gde su naši dvorci, a iznad je vrh Ljuboten (2.500 metara nadmorske visine), na kome se slavio Sveti Ilija. Zatim Metohija sa svojim prastarim manastirima i crkvama. Pa postojbina svetog cara Justinijana Velikog, slovenskog imena Upravda, sa grobovima njegovih roditelja, njegovim dvorcem…

Druga strana odgovora jeste zaštita arheološkog nasleđa. U Jugoslaviji je u vreme socijalizma nametnut nesrećni sistem kojim je arheološko nasleđe podeljeno na nepokretno (predato u nadležnost zavodima za zaštitu spomenika kulture) i pokretno (predato muzejima). Ali, pritom, zavodi imaju vlast nad muzejima. To je osnovni uzrok propadanja arheoloških nalazišta, uz primitivan zakon, neprimeren evropskim standardima. Iako je, recimo, poznato da je na Kosovu bilo najmanje pet dvoraca, kao i da su tamo izuzetno značajna druga istorijska mesta, nije uložen ni dinar da se sve to otkrije i istraži. Ponegde se radilo simbolično, kao na Novom Brdu, ali bilo bi važnije da se istraži neki dvorac ili prestonica. Na tome su radili nekompetentni stručnjaci sa ciljem da ostvare dnevnice, a ne da bi se utvrdila istina o nekom pitanju, kao uostalom i mnogi danas.

I dok su, navodno, tražili grobove učesnika Kosovske bitke, oko Gračanice su prilikom kopanja drenažnog kanala raskopavane ljudske kosti i po njima se gazilo. Tamo je septička jama napravljena u groblju iz XI stoleća. Danas na gradu Zvečanu teško može da se pronađe ruševina Crkve Svetog Đorđa, u kojoj se Nemanja molio pred bitku kod Pantina, toliko je zarasla u korov. Treba li reći da bi tu crkvu neka druga država odavno obnovila!? Jedan naš vrlo ugledni naučnik je iz albanske literature preuzeo podatak da je tvrđava Petrič kod Uroševca, na kojoj nikada nije bio, domorodačka (po njima albanska) tvrđava VI stoleća iako je to srpsko istorijsko mesto. Tu je kraljević Dušan zarobio svog oca Stefana Dečanskog. Groblja X i XI stoleća su svrstavana u nekakav rani srednji vek i pripisivana nekakvim Slovenima, a ne Srbima, jer su se autori, iako nisu bili članovi komunističke partije, „samokritički” stideli srpskog imena.

Profesor Relja Novaković je sam istraživao Kosovo i Metohiju, i sa ruševina grada Čečana, koje su Albanci uništili posle Drugog svetskog rata, otkupio neke izvanredno važne nalaze, a ostalo je prodato u Italiju. Tako je slučajno spasao ulomak krčaga sa najstarijim glagoljskim zapisom na tlu bivše Jugoslavije, svedočanstvo načina plaćanja poreza kod Slovena, dakle arheološki dokument od izvanrednog značaja za sve Slovene i svu Evropu, onu kojoj je stalo do znanja o poreklu sopstvene kulture. Koliko ljudi kod nas danas zna za taj nalaz iz Čečana?

Na drugoj strani, i Albanci rade svoje. To je uglavnom pljačka grobova u srušenim crkvama i drugih arheoloških nalazišta, što je opšta pojava u bivšim socijalističkim zemljama. Kada su Albanci pravili rovove na Gradini u Velikom Trnovu kod Bujanovca, nađene predmete su odneli u Prištinu, a objavila ih je Edi Šukriu u austrijskom časopisu. Ima i naivnog falsifikovanja činjenica. Recimo, otkopali su ruševine crkve na Novom Brdu i datovali je u XII stoleće da bi je proglasili za svoju crkvu iz vremena pre nego što su Nemanjići, navodno, okupirali Kosovo. To je besmislica, ali tako pokušavaju da propagandnim službama i medijima daju građu za falsifikovanje prošlosti.

Mnogo više zabrinjava činjenica da Albanci rimokatolici pokušavaju da naše prednemanjićko nasleđe prisvoje i zamene svojim. Pre više od dvadeset godina bio sam kod tadašnjeg episkopa Pavla u Prizrenu. On mi je tada ukazao na manastir Vinču, Binču, po kome se zove Binačka Morava. Za taj manastir nije čuo ni sveštenik koji je bio sa mnom iako je rođen 50 kilometara odatle, a služba zaštite i nauka nisu imale nikakve podatke. Sada je taj manastir srušen. Kada sam otišao tamo, zatekao sam manastirčić sa živopisom dragocenim po značaju i lepoti, iz XVI stoleća. Kroz portu tog manastira Albanci su napravili seoski drum. Ali u blizini sam video i moderan rimokatolički manastir. Stvar je u tome da se Vinča kao mesto spominje u Skopskoj episkopiji, u povelji cara Vasilija iz 1019. godine, a danas postoji sedište rimokatoličke biskupije u Skoplju, koja obuhvata Kosovo. Drugim rečima, oni nastoje da uspostave svoj kontinuitet na našem tlu, da jednog dana kažu kako tu imaju svoj manastir od XI stoleća, među svojim narodom, koji su im Srbi uzeli pod Nemanjom.

Izvor: Standard.rs, prvobitno objavljeno u magazinu „Zenit”, Beograd, 2013.

Postojbina srba i hrišćanstva

U razgovoru sa mještanima iz prigradskog naselja Zasad u Trebinju te 2007. godine, gospodin Đorđe Janković odgovarao je sporadično na razna pitanja, davao odgovore i podsticao ljude da razviju osjećaj za vrijednost pronađenog hrama. Na pitanje jednog mještanina koliko vremena su Srbi ovdje nastanjeni, od kada smo na ovom području, gospodin Đorđe Janković odgovara ovako:

“Tri hiljade godina srbi žive na ovom području i za to postoje brojni dokazi koji upućuju na to da je starosjedelačko stanovništvo Balkana u predrimsko doba bilo pretežno srpsko. Da ne spominjemo pećinu apostola Pavla koja se smatra za univerzalnu hrišćansku svetinju, koja datira iz prvog vijeka, gdje je pokrštavao narod i propovjedao Jevanđelje. Postoji razlog zašto su sveti apostoli došli baš na područje Trebinja i baš tu se zadržali i nastavili da šire hrišćanstvo.“

Dugo je trajao razgovor gospodina Đorđa sa mještanima, dok su ga posmatrali, fascinirani znanjem koje kao da ističe iz njega samog, on se sagnu i uze u ruku šaku zemlje sa nalazišta i rasu je ispred svih. „Vidite ovaj prah zemlje… Ovdje su sve tajne hrišćanstva skrivene, čuvajte ovo kao zjene svoje.“

Sa ovim riječima rastao se Đorđe sa mještanima tada i 2016. sa svima nama. Na svima nama ostaje zavjet dat nam u nasljeđe.

Da li smo dorasli vremenu u kojem živimo? Ili smo pozajmljeni vremenu i ono nama? Da li nas sjene nijeme iz humki prošlih vremena opominju na to? Ili tvrđave stare po obroncima što nas i dan danas čuvaju od zaborava i podsjećaju na podvige naših predaka, „na dobar odgovor na sudu…“

Vjerujem da je Đorđe Janković još jedna „katedrala duha“ u ovom vremenu, kada spoznaja i istina sve teže promalja kroz vrata modernog svijeta, svetionik svima nama koji tražimo put do Boga, bastion znanja i izdignuta sjena iznad vremena.

Autor: Vera Basor