PRAVOSLAVNA CRKVA U NOVOM SARAJEVU
Rodila me majka
muslimanka hercegovačka
i poučavala da treba ići
na svadbu svih vjera koje su bliske mom srcu – da
sasvim izbliza gledam lice ljubavi!
Od svih svadbi, čini mi se da je svadba mladog para u
Pravoslavnoj crkvi u Novom Sarajevu bila najviše
svadba goluba i
golubice!
Ona u mantilu sašivenom od svjetlosti.
On u farmericama.
Ljepota mladog para me drhteći približila čitavom svijetu!
Zvijezda repatica, čiji glas odjekuje kao šum šampanjca,
iskočila je iz
srebrnog kandila i vezala im ruke bijelom maramicom!
Glasovi ore.
Svi putevi pjevaju isto.
O bože, poželih
duhovnu djecu da im daruješ!
Da ne robuju. I da ne gospodare.
Čovječnu djecu za ljude i neraskidivo
romantičnu djecu za tebe, Bože blagi i nevidljivi!
To je nekad bilo.
A sada je rat.
Glasovi se ne ore.
Putevi ne pjevaju isto.
Bijela maramica, gdje je?
Stao sam pred kapiju zaključane Pravoslavne crkve i
pitam se: hoću li ikada sresti mladića i djevojku koji
su se prije
nekoliko ljeta
vjenčali u prekrasnom izrezbarenom kamenu?
Hoću li ih vidjeti kao vjeverice koje skaču po
stablima ili kao kažiprste koji pucaju po
Sarajevu?
Hoću li ikada sasvim izbliza ponovo gledati
lice ljubavi? *** *** ***