JA SAM IPAK SAMO ŽENA
Evo me stazama,
obroncima,
dolinama,
nebom,
oblacima brodim,
samosvesno slobodna.
Dišem nevezana lancima,
prekorom,
pogledima,
ne ljubavi,
sva u grču od nesavršenosti svoje ne ja.
Evo me nesputana,
zanesena,
uzvišena,
ja i samo ja,
bez vesala da čamac ne potone.
Mišići mi ojačali srce skamenilo,
lice posivelo svojom nebiti,
vraća svoj lik duhovni,
ne ništavnosti,
ne potrebno ne voljeno.
Kazna i zločin ne učinjeni,
ne raščlanjeni,
ne ljudima bogom suđeni,
već nesoja neljuda,
sebičlukom duše uništene.
Evo me slobodna,
lanaca bačenih.
Kazne vraćene porukom odmerene sa merom merljive,
ja sam ipak samo žena.