PATRIJARHU PAVLU
Jutrom te umile godine u sigurnoj bašči toploga neba
Tvoja djeca mila kolijevku od cvijeća napravila.
Ti stojiš vedar podno Leutara, što domu te tvome dozvaše godine,
vremešne ptice hrane te i poju, jutrom ti najlepšu muziku daruju.
Zvone zvona čuju se pozdravi nebeskih gora
Zvuci vremena, tiha nada preobraženja, anđelski poj odzvanja,
utrti puti čekaju patrijarha.
To veče stalo je nebo, pomisao tiha rodila je suzu,
u vaskrslom danu čuda su svuda;
Kolijevka se raduje prva,
podvižnika dočekala sama, izdignuta put vremena tamna.
Na postolje si dirnut nebom stao, izdignut stojiš nad vremenom i čovjekom,
glavu ka narodu sageo, a poged ti dalek, i sunce zasjenio..
Sveče, nebo te u rajskom vrtu dočekalo,
Bogu si mio, u srce svijeta ljubav sijao…
VELIKANI
Sreli se velikani
na obali svijeta
pogledom se rukuju
jedan drugom,
u vremenu živom
nekom novom pjesmom pozdravljaju.
Njegošev pogled
Dučićevo pero,
u stremljenju vječnom duša im budna
Svijetli Luča Mikrokozma
RECI MI
Reci mi, za koga su ovi božuri?
I usniju li anđeli u noći?
Reci mi,
gde će noćas misli prenoćiti,
u čiju dušu će se sumnja uliti,
iz čijeg srca strah osloboditi.
Reci mi,
za koga su ovi božuri
i ko će ih kišnicom zaliti?
Na čiju zemlju njihovo seme sutra pasti,
Čiji će božuri ujutro osvanuti?
Reci mi,
Da li smiju anđeli usnuti?
Na tuđem suncu neće mirisati…
Božuri.
Na tuđem suncu reke će presušiti,
Na tuđem suncu anđeli će nestati,
Reci mi,
ko će se onda za mene pomoliti?
NEVREME
Ponekad osetim nemilost tuđeg vremena
u grudima.
Lažu me istine predvidljive
vodeći me na
ivice i ponore davno viđene.
Zažmurim i ćutim.
Poput slepca.
Nemile godine kažu nemaju viđenja
Nestalo je sutra, a u prstima osećam vekove
gledam očima predaka.
Zemlja se ne okreće-
možda unazad.
Vidim zalutali zrak, okom leptira
Jutro je. Dugo svanjava.