SILE NEČASTIVE

Neobjašnjiva dimenzija zla koja nas okružuje stvara misteriju o kojoj niti možemo da šutimo, niti da govorimo olako, jer osjećamo da u njoj, pored onoga što je ljudsko, postoji mnogo toga što je nečovječno, a možda nadčovječno!

 

Piše: Žana Alpeza

žana alpeza

Čovječanstvo se na razne načine i oblike suočavalo i suočava sa Problemom ZLA. Suočeni sa pitanjem zla, ljudi su pokušavali da pronađu razna objašnjenja kroz povijest čovječanstva.

dimenzija zla

ZLO NE POSTOJI

Sveprisutno zlo kojega susrećemo u svakodnevici, neki ljudi jednostavno ne vjeruju da ono postoji zaista. Često se i ja nalazim na toj putanji razmišljanja, u stvari možda nesvjesno potiskujem da ima ljudi koji mi žele nauditi, koji isprepliću činjenice, koji se bave zlom i lošim stvarima, jer naš mozak kao jedan ogromni procesor mora sve to obraditi. Za filozofa baruna Spinozu i za velik dio istočne duhovnosti, ZLO JE ILUZIJA.  Iz ovog optimističnog pogleda na život izvodimo zaključak da zlo postoji zato što mi ne možemo da razumijemo svemir u potpunosti. On kaže da je „zlo jednostavno greška u shvatanju koje dolazi iz naše ograničenosti i od našeg ograničenog viđenja stvari“… Kada bolje ovu njegovu rečenicu razmotrim, ovdje on spominje da smo ograničeni u shvaćanju stvari? Nadalje on kaže da mudar čovjek vidi izvan neposredne stvarnosti i razumiju da ono što mi nazivamo zlom čini dio prirodnog poretka. I kaže Aleksandar Poup: „Sve što postoji je dobro“.

Pošto je očigledno mnogo toga zanemareno ovim načinom razmišljanja, možemo se zapitati da li onda hladnoća postoji? Naravno, svi smo u nekom trenutku osjetili hladnoću. Ali, ipak prema zakonima fizike, hladnoća zapravo ne postoji. Ono što smatramo hladnoćom je stanje proizvedeno odsustvom toplote u određenom predmetu ili mjestu. Mi smo skovali riječ „hladnoća“ kako bismo izrazili različite stupnjeve nedostatka energije. A šta je sa ljudskom hladnom dušom, hladnim karakterom, odsustvom karaktera?

Isti slučaj je i sa tamom, koja također sama po sebi ne postoji. Tamom zapravo zovemo odsustvo svijetlosti. Tako možemo proučavati svijetlost, izmjeriti je i prelomiti u boje, ali ne možemo analizirati tamu, pošto je ona tek nešto više od riječi, izraz namjenjen opisu onoga što se dešava u odsustvu svijetlosti. Na sličan način, možemo reći da zlo postoji jer oko sebe vidimo bezbrojne oblike nepravde, nasilja, boli, straha, užasa… Ali, u stvarnosti, poput hladnoće ili tame, zlo nema objektivno postojanje. U stvarnosti, zlo je izraz koji smo izmislili kako bismo opisali odsutnost dobra.

ZLO JE POZITIVNO

Ono što u određenom trenutku djeluje loše, uvijek je, dugoročno gledano, korisno i neophodno, iako to ne razumijemo. Toma Akvinski u „Summa Theologica“ objašnjava zlo njenom korisnošću, unutar velikog božanskog plana, u kome čak i grijeh stvara felix culpa, pošto je stvorio preduvjet za plan spasenja, što uključuje djelo Otkupitelja. Bog koristi zlo u korist višeg dobra.

Prema tumačenju stvarnosti iz Hegelove evolucionističke ili marksističke perspektive, zlo je neizbježan nusproizvod borbe za život, od zakona džungle do klasne podjele, sa pobjedom jačeg od slabijeg, spretnijeg od ostalih. Ali usprkos koleteralnoj šteti koju ovo podrazumjeva, zlo je pozitivna stvarnost koja pokreće čovječanstvo prema višim i pravednijim fazama razvoja. Stoga, podanici ovoga razmišljanja smatraju da dobro i zlo su relativni i dvosmisleni koncepti. Ono što nam djeluje kao zlo možda nije ništa drugo nego korak u pravcu nečeg boljeg. Zlo je neophodno za napredak povijesti. Kaže Pierre Teilhard de Chadrin u „Human Phenomenon“ da je „ovo nemilosrdno nametnuto igrom brojeva u središtu organizacija“.

U svakoj situaciji postoje oni koji imaju korist i oni koji su povrijeđeni, tako da ono što je loše za gazelu – da bude pojedena – ispada dobro za lava koji je pojede i tako dalje.

ZLO JE NEIZBJEŽNO

Za one treće, zlo je posljedica slobode. Posmatrano iz ljudske perspektive, ako analiziramo direktne uzroke svojih nevolja, otkrivamo da je većina njih nastala kao posljedica kršenja zakona prirode ili naše otvorene agresije. Kada nastupamo slobodno, svi mi možemo da povrijedimo sebe ili jedni druge. Nedostatak poštovanja prema drugima, u obliku tisuća i jedne nepravde, donosi patnju, socijlano političko ugnjetavanje i sl.

Za vjernika, ako Bog poštuje slobodu svojih stvorenja, onda On nema izbora osim  da ostavi otvorenu opciju za njih da djeluje čak i na vlastitu štetu. Naša slobodna volja nazvana je „ponorom koji Bog ne kontrolira“, kaže Nikolaj Berđajev.

Ako želi da ispoštuje slobodu svojih stovorenja, Tvorac mora da ograniči svoju svemoć.

Stvaranje slobodnih bića znači prihvatiti rizik da će se ona ponašati loše. Jasno je da najveći dio svoje patnje uzrokujemo vlastitom sebičnošću, neznanjem, pohlepom, mržnjom… Ali, također je istina da, iako je većina naših nevolja rezultat, više ili manje, naših djela, postoje i drugi oblici patnje koji se ne mogu tako lako objasniti. Naša inteligencija inzistira na objašnjavanju svega, uključujući i misteriju Zla. Ali, naši napori ostaju bezuspješni. Sve naše teorije o podrijetlu zla raspršuju se kada se suoče sa logičkim preprekama i sivim zonama, kao da je krajnje zlo neobjašnjivo. „Sav taj nepravedni bol nas zbunjuje kada okušamo da ga razumijemo jer uvijek postoji nešto što je izvan naših analitičkih sposobnosti“, kaže Robert Badenas u knjizi „Suočavanje sa patnjom“.

„Neobjašnjiva dimenzija zla“ koja nas okružuje stvara misteriju o kojoj niti možemo da šutimo, niti da govorimo olako, jer osjećamo da u njoj, pored onoga što je ljudsko, postoji mnogo toga što je nečovječno, a možda nadčovječno!