REKONSTRUKCIJA NJEGOŠEVE „POTONJE URE“
„E ćah još rad biti dvije godine živjet i vidjet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru…“ Njegoševa smrt i poslednji časovi crnogorskog vladike.
Petar II Petrović Njegoš bio je i ostao velika zagonetka ne samo neponovljivim djelom nego i svojom ličnošću, životom i smrću. I pored nespornih rezultata cijele jedne nauke – njegošologije (i ne samo njenih), Njegoševo djelo je veliki izazov ne samo za književne istoričare, teoretičare i kritičare već i za filozofe i druge naučnike i stvaraoce.
Njegošev život, i pored svekolike surove realnosti u kojoj je živio, stvarao i vladao (o čemu svjedoče sačuvana dokumenta ili podaci iz literature), takođe sve više skriva koprena misterioznosti i sve više je, kako vrijeme odmiče, u svijetu legende, a ne istorije.
Skoro da nema toga koji poznaje životopis vladike Rada i njegovo djelo a da nije razmišljao o njegovoj smrti. Mnogi Crnogorci su u svom “depresivnom optimizmu” odbolovali vladičinu smrt. Međutim, ni u izvorima ni u literaturi nema mnogo podataka o smrti vladike Rada. Zaista, teško je napraviti neku “živu” rekonstrukciju “Njegoševe potonje ure”, iako je takvih pokušaja bilo. Nije lako dočarati sliku i atmosferu kada je, veliki pjesnik i gospodar Crne Gore, promijenio svijet – kada je Njegošu ispala duša! Kako se taj veliki duh, iscrpljen bolešću i brigama, praštao i rastajao od svoga svijeta, na tronu vladarskom i pjesničkom, od naroda i glavara, od roditelja i braće, od svojih djela, pred narodom koji još nije znao niti je mogao znati koga, zapravo, gubi, kakvu svoju veličinu? Kako dočarati i oživjeti sliku i atmosferu oko vladike dok umire, u času smrti i poslije toga, ono što se dešava oko njega, njemu i u njemu? Ipak, o tome su ostavili svoja sjećanja ili zabilješke ljudi iz najbliže Njegoševe okoline, oni koji su se tu zadesili ili su kasnije, po pričanju očevidaca, zabilježili smrt crnogorskog gospodara koja je bolno odjeknula i, daleko, izvan Crne Gore. O tome su pisali Njegoševi biografi i istoričari.
Pop Vuk Popović iz Risna piše, iz Kotora, Vuku Karadžiću obavještajući ga nakon desetak dana o Njegoševoj smrti, najvjerovatnije po pričanju očevidaca koji su bili na Cetinju 10/22. novembra 1851. godine: “Umrije nam vrli i divni Vladika crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u deset sati izjutra!”
Uoči potonjeg dana, 19/30. oktobra, prisutnim senatorima i rođacima Njegoš je rekao: “Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnoga doma! I viđu da ću umrijet, i teško žalim što ću vas ostavit, e ćah još rad biti dvije godine živjet, i vidjet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru, ali volja božja ne dade! Ja sam vam sveđer pričao i kaživao kuđ sam išao i šta sam vidio, šta sam radio i šta sam stekao. Ja sam sve ovo činio za dobro i poštenje naše, i koliko sam mogao, svuđe sam vi naredio i napravio da ve neće bit stid. A sad, braćo, poslušajte što ću vi najpošlje reći. Zaklinjem ve bogom i Svetom Gospođom, držite Pera za gospodara i slušajte Đorđa. Zeko neka sjedne na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i u ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. Ne gonite Brđane, niti ih puštite krvnicima Turcima. Ne nasrćite na ćesarevu zemlju ni na ćesareva čovjeka. Od kokoške do glave, ko ukrade ili nasilice učini u ćesarevu zemlju da se mušketa. Čuvajte se od zlijeh Turaka i š njima gledajte da u miru budete, a ne puštite bogme niko da vas tare. Držite se Rusije i slušajte Cara rusiskoga, i biće vam svako dobro. On će vam onu pomoć i unaprijed davat, ako vam je uzbasta uzdržat. Učinio sam tri testamenta: jedan je u Beču, drugi u Peterzburgu, a treći kod konsula u Dubrovniku, i ovoga pošto umrem pročitajte narodu. U Beču su sto hiljada f., u Peterzburgu sto hiljada, a kod Pera pedeset i osam hiljada, koje sam sačuvao za potrebe naše, i vi ih ne tičite bez nevolje domaće i čuda. Još vam preporučujem i amanet predajem: kad umrem, kopajte me na Lovćen kod nove crkve”.
A onda se poput hora u antičkim dramama oko vladike u jedan glas sliše glavari i narod…
Po V.M.G. Medakoviću, Njegoševom ađutantu i ličnom prijatelju, (trideset godina kasnije), Vladika je osjećao da je kraj blizu, pa je 5.oktobra (po st. kalend) izgovorio sljedeće:
“Ja umirem Crnogorci! Ali mi nije ža, što još ne poživjeh barem dvije godine, to biste vidjeli, na čemu bih vas ostavio. – Ja sam živio među vama, ali me nijeste poznali: doći će vrijeme kada ćete me se sjećati i govoriti, da je Vladika dobar bio, prema drugih gorkijeh iskušenja, koja vi predstoje”. Zatim se obratio svojemu bratu Peru i bratučedu Đorđiju i rekao: “Ja hoću da me sahranite u onu crkvu na Lovćenu.” U međuvremenu, Pero i Đorđije su se zakleli da će mu ispuniti “potonju želju”, a Vladika se sam pričestio (ne i ispovijedio, nako direktno Gospodu). Dan ranije serdar Filip Đurašković, koristeći Vladičinu ljubav i prijateljstvo pita: “A da, gospodaru, kad ne bi narod šćeo Zeka na mjesto tvoje, šta ćemo onda?” “Bogme, serdaru, tada neka narod izbira drugoga”, odgovori mu Vladika.
Dok je tekao ovaj razgovor prispio je sa Njeguša i vladičin otac, stari Tomo Markov. Potonjeg dana (po jednima prije pričešća, a po drugima poslije) pošto je stresao serdara Filipa, koji ga je prihvatio da ne padne, dok ne legne na “perinu Petra I” (“Vidiš, Filipe, da sam još živ i da me snaga nije ostavila”) jedino je vazda prisebni Novica Cerović, urizikao (pošto se sekretar Milaković, koji je, po dogovoru to trebalo da učini “zagrcnuo u suzama”), da zapita za potonju poruku: “Gospodaru, tebi se život krati!” Njegoš odvraća: “I prekratio se!” A onda se kao u antičkim dramama, hor ili kolo u “Gorskom vijencu”, u jedan glas sliše glavari i narod: “Oprosti nama Gospodare tvoj hljeb i so.” Vladika Rade, nepomućene svijesti, potonjim naporom prozbori: “Neka vam je prosto! I neka bog vama i svakome Crnogorcu i Srbinu, đegođ koji bio, blagoslovi i umnoži svaku dobru rabotu.” Poćutao je i dodao: “Ne zaboravite na moje riječi! Ljubite Crnu Goru i sirotinji činite pravdu!”
Posljednje Njegoševe riječi, pošto je potonji put ustao i prekrstio se, navodi i Milorad Medaković: “Preblagi Gospode Bože! Preporučujem ti moju dušu i bijedni narod crnogorski!”
I potonja molitva za Crnu Goru i narod kome je bio vladika i gospodar: “O veliki Samostvoritelju, pomozi jadnome, no junačnome crnogorskom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju”. Ili, po Vuku Popoviću: “Bože i sveta trojice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti arhanđele Mihaile, primi moju grješnu dušu!”
Prije nego je izdahnuo, gospodar Crne Gore je otvorio oči, pogledao okolo, uzeo želju od svijeta – i ostao tako sa otvorenim očima. To se dogodilo u 10 časova izjutra 19. oktobra 1851. godine, na isti dan u koji je 21 godinu ranije na silu obukao crnu rizu i počeo da usuđuje Crnu Goru, a 11 dana prije nego je napunio 38 godina. Prvo nastaje tajac, pa onda plač. I svi plaču: glavari otvrdlih duša, rodbina, narod – sva Crna Gora.
Ivana Tomova: Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja…!
Ovim riječima obratio se Tomo Markov narodu, a onda sinu: “Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago i kreposti starosti moje, zar doživjeh da te i takvoga vidim. Vaistinu božju i smrt je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt. U obraz bih te poljubio, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičinskoj. Sve ti prosto bilo, sine.” Majka Ivana: “Braćo Njeguši sokolovi Crnogorci! (varijanta: i Brđani). Nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za kukanje niti se rodio za plakanje. Radio je o dobru imena našeg i srpskog, zato za njim ne treba plakati, prestanite sa plačem. Plač ne mogu slušati.” Onda se obratila mrtvome sinu: “Ja sam bila i sada sam najsretnija majka, kada mi je bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ja vaistinu Božju, nikad neću za tobom zaplakati, jer kada bih to učinjela ja ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti sine materinska rana, prosto ti srpsko (varijanta: crnogorsko) mlijeko. Slava Bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i on od tebe imat šta tamo da vidi.”
Marijan Miljić „Njegoševa smrt“