DA LI ZNATE ŠTA JE IDIOLEKT?
Biti poznavalac jednog jezika ne znači samo umeti da razumete jezik ili da na njemu progovorite. Poznavanje jednog jezika jeste i poznavanje njegove istorije, kulture koja je na tom jeziku stvarana, ali i duha koji jezik sa sobom nosi.
Zbog toga je učenje gramatike i pismene forme jezika samo početna faza, koja se stalno treba usavršavati konverzacijom.
Škole stranih jezika u tome vam mogu pomoći, nudeći vam mogućnost da razgovarate. Usavršavanje jezika ne treba da staje dok je mogućnosti učenja, a to je gotovo čitav život. Pronići u jedan jezik znači i poznavati njegov sleng, njegove različitosti, dijalekte i izuzetke.
Horizontalne i vertikalne podele jezika
Koliko je teško proniknuti u jezičke navike možda najbolje svedoči činjenica da se jezici mogu raslojavati na više načina. Horizontalne i vertikalne varijacije su najbolji pokazatalj da isti jezik može zvučati različito.
Horizontalna raslojavanja jezika su zapravo prostorna raslojavanja. To znači da jedan isti jezik u zavisnosti od toga na kojoj se geografiji nalazi, može zvučati različito. Dijalekti su proizvod ovakve vrste podele jezika. Vertikalno nastaju sociolekti, jer se na taj način različite društvene grupacije vezuju za raznovrsne jezičke navike. Varijacije u jeziku mogu se videti među indijskim kastama, ali i u visokom stilu jezika u poređenju sa radničkom klasom. Cockney – predstavlja izraz za dijalekt i ponašanje istočnih Londonaca koji pripadaju radničkoj klasi. Ovaj sociolekt zapravo je posledica raslojavanja u društvu.
Šta je idiolekt?
Za razliku od sociolekta koji podrazumeva određene jezičke pojave u skladu sa navikama jednog dela društva, idolekt podrazumeva jezik jedne individue. Iako svi govorimo jednim jezikom, to ne mora da znači da svi govorimo identičnim jezikom. Idiolekt je definisan kao individualna karakteristična i jedinstvena upotreba jezika. Ta upotreba podrazumeva kolikim vokabularom neko raspolaže, ali i kako univerzalnu gramatiku uvršćuje u svoje jezičke navike.
Forenzika i jezik
Jedna od legendi koja se vezuje za smrt Branka Miljkovića, a o kojoj se tek govorka, jeste da je pesnik stradao zbog svoje želje da istraži lingvističke navike Josipa Broza i dokaže da on nije taj kojim se predstavlja. Sve i da je ovo potpuna neistina, jedna činjenica svedoči da ipak postoji nešto u vezi sa jezičkim navikama pojedinca. Upravo zbog toga pojavila se i forenzička lingvistika koja utvrđuje da li je određeni autor napisao ili izrekao neke redove i reči.
Stari govori
Kao što u srpskom južnjački govori predstavljaju neku vrstu arhaičnog govora, tako gotovo svaki jezik ima svoje arhaične osobine. Nekada se one povezuju sa tradicijom i etnologijom, a nekad predstavljaju bunt kojim se jedna grupa opire standardizaciji. Postoje dve vrste zagovornika lingvističkih tokova. Jedna je preskriptivna, i ona podrazumeva propisivanje jezičkih navika. Takvim idejama protive se oni koji smatraju da je u pitanju nametanje normi, i oni se nazivaju deskriptivnim lingvistima. Deskriptivna lingvistika ima za zadatak da opiše pojave u jeziku, shvatajući zbog čega se određene pojave događaju. U kontekstu učenja novih jezika, deskriptivna lingvistika sigurno više pomaže, jer se jezik mnogo bolje upija slušanjem i shvatanjem zakonitosti nego pukim izvršavanjem naređenja koje propisuje određena jezička norma i lingvistički krugovi.