SLUŠALAC LJUDSKIH NARAVI

Na ovoj fotografiji su nobelovac Ivo Andić sa svojom suprugom Milicom i naš veliki slikar Vojo Stanić i njegova supruga Nada, koja je bila prva i zadugo jedina žena vajar u crnogorskoj umetnosti.

 

Vojo Stanić o poznanstvu sa Ivom Andrićem…

vojo stanić

“Ja sam bio njegov barkarion! Vozio sam ga barkom do Rosa. Kao i svi veliki ljudi bio je neobično uzdržan, stidljiv i skroman. Ali, često smo ga njegova supruga Milica i ja morali čekati na večeri, da se propisno obuče i zategne čvor na kravati.

Uopšte mu nije smetalo što sam ja došao bos, u majici i kratkim pantalonama, sa mrljama od boja. Imao je nevjerovatno strpljenje i razumijevanje za ljude.

Sjećam se da mu je jedanput ribar Tomaš rekao: „Šjor Ivo, nije važno što ste vi kosmanaut (nobelovac), već što ste prije svega dobar čovjek!“

Govorilo se da je tada mali Herceg Novi – grad sa sto pjesnika. Može se i zamisliti kakvi su uglavnom bili! Jedan od njih je imitirao Jesenjina. Kad je pročitao Jesenjinovu „Kerušu“, on je napisao svoju „Šarulju“ i dotrčao da je ponosno pročita Andriću.

“Ivo ga je značajno slušao, odobravao i klimao glavom. Nisam mogao da vjerujem što se događa. Nikad se nije užasavao ni nepojavne gluposti i prostote, iako im je upravo on bio sušta suprotnost. Kao da je u tome neskriveno uživao. Naprosto radovalo ga je koliko su svi ostali gluplji od njega i bez ikakve ironije i cinizma ih je ohrabrivao da se potpuno opušte i slobodno iskažu do kraja. Makar mu nije bilo dosadno”, priča Stanić.

U svakom slučaju, Vojo je Iva Andrića upamtio prije svega kao uljudnog posmatrača i ljubopitljivog slušaoca ljudskih naravi, a ne kao pričalicu.

“Svjedok sam kako se opekao dok je na rivi neobavezno razgovarao sa ribarima. Pomno su ga slušali sve dok se ispred njih nije ukazala i zanjihala jedna izazovna ženska zadnjica. Pocrvenio je postiđeno, shvativši da oni nisu ni pratili njegove umne riječi, već su samo blenuli i zvijerali okolo. Nikad ga nisam vidio ni nervoznog, ni ljutog, da nisam znao da je slavni književnik, pomislio bih na prvi pogled da je to neki ubogi knjigovođa. Samo jednom je planuo i skočio iz takta i mom sinu izvukao uši, jer ga je nešto začikavao, kao i svako nevaljalo derište. Međutim, nije mogao da sakrije ni određeni kompleks prema profesoru Branku Lazareviću, njegovom starom kolegi iz kraljevske diplomatije”, navodi slikar.

Vojo Stanić je poslije svega ponosan što je Andrić volio i imao njegove slike.

“On i Milica bi obično na zid okačili prvo neki plakat, da osmotre i fiksiraju prostor, prije nego što bi stavili neku sliku koja im se dopada. Znam da su pored mojih slika imali i jedan crtež Dragana Lubarde. Iako su ih svi tadašnji velikani prosto opsijedali i besramno im se nudili, bili su jako izbirljivi i nepovjerljivi prema svemu što im se nudi”, priseća se naš proslavljeni slikar.