MOLITVA PROGNANIKA
Skupljam riječi rasute po bespuću
sluđene, ružne, poput crva na lešini –
ne slušaju me, pune su zlosti i pakosti.
One su moja muka, Sudijo, ne ovaj dugi put
na kome sam jedan u koloni, vječnoj
kao što su vječne sve Tvoje stvari.
Svaki je čovjek prognan, istjeran,
samo što to ne zna dok voćke sadi
u svom privremenom vrtu prizivajući
u pomoć koledarski sve što zna.
Mom si rodu namijenio stranstvovanje,
kako bi se pripremio za svoj jedini dom,
Tebe, Nedohvatni, u dubravi pravednosti.
Jadam, jaučem, škripi mi razdešena duša,
u njoj je sumnja zapečatila vrata
gdje bijaše spokoj majčinih uspavanki.
Ne znam šta da Te molim, Stijeno,
na brdu u čijem podnožju bauljam,
osim da jesi, da izdržiš i da budeš
makar se ja potucao do kraja vremena.
KOSOVO
Ko so vo imje krsno je
Kos ovo je dom za njeg`
Ko brani samo svoje
Ko se odrekao sveg
Ko sova u noć što kreće
Kosac oštri sječivo
Kosa mu ne da sreće
Ko so u tkivo živo
Kos ovo klikće pomen
Kosov se glas tanji
Kosovo ime je znamen
Ko s ovo naglo smanji
Ko sovi sam svoj amen
Kosovo mu svo u sanji.
PJESNIKOVA MOLITVA
Molim Ti se, Gospode, da mi uzmeš pamet
koja mi o mojim zemaljskim dužnostima govori.
Preklinjem te, Bože, oslobodi me mudrosti
koja me je samo do sumnje dovela.
Htio bih da čujem, kroz sebe, šapat Tvoj,
ali mi moj razum i moja čula smetaju,
i ja čujem šum potoka, pjesmu ptica,
govor oružja u novom ratu.
Nemam snage, Premilostivi, da se sporim
sa onim što je davno osporeno,
objašnjeno, ispisano, u vjetar pušteno.
Snovi su mi pokidani, java rastresena,
za šta god da se uhvatim sve je lomno i nestvarno;
go i ubog samo beskrajno mislim i mislim –
a potrošene riječi zveče kao prazne posude
u koje gladni zaviruju crvenih očiju.
Sve mi uzmi, Bože, sve što smeta
da čujem Tvoje riječi kojima me koriš
pokazujući smisao ovog moga besmisla. Molitva prognanika