ABRAKADABRA IZUMITELJ
Ja sam pisac i izumitelj, moje vrijeme tek dolazi. Oduvijek sam voljela smišljati razne priče, posebno one o životu u drugim galaksijama, novim tehnologijama, robotima i slično.
Bila sam usamljena, a nisam voljela učiti ni brisati prašinu pa sam se pitala kako su stvorenja u drugim galaksijama riješila svoje probleme s tim. Mama nije odustajala od svojih zahtjeva za čistu kuću, a približavalo se i polugodište i morala sam nešto poduzeti, hitno.
Logično je da moram napraviti nešto nalik robotu koji bi radio po kući i šaptao meni u bubicu dok bih odgovarala lekcije ili radila test. A zbog moje usamljenosti bio mi je potreban i da s njim razgovaram. Čim mama zamače iza vrata, zarovih se u ostavu da vidim čime raspolažem na ovom svom životnom projektu.
Nađoh otprilike sve što će mi biti potrebno i otpočeh pohod na lagan život. Koristila sam za izradu limenke od pića uklapajući ih po dužini i debljini da bi moj robot na nešto ličio i bio funkcionalan. Uzela sam i očev kišobran za kičmeni stub. Nategnem mu dvije žice i od njih naštimam ruke, a dvije rastavim u položaj nogu. Na famozne ruke sam zalijepila isječene žice da imitiraju prste. Za oči sam upotrijebila dva klikera. Počeo mi se sviđati te mu dadoh ime Miu Miu.
Vrijeme je bilo da mu udahnem život. Zaljuljam robota koliko sam mogla i svečanim glasom povikah: „ABRAKADABRA!“ Poče se moj Miu Miu micati. Ubacih mu u ruku krpu za prašinu i legoh da uživam dok on glanca. Bio je neuvježban i nasta buka u stanu. Nisam se ni snašla, a već je komšinica do nas lupala iz sve snage na naša vrata. Njoj, inače, nije moglo promaći ništa, a i niko, jer nije skidala oko sa špijunke.
Znala sam da, ako ne otvorim, policija je na vratima za deset minuta. Poput radara, čim joj je noga prešla prag, pokušavala je da locira predmete koji su izazvali buku u stanu. Upalih i ja svoj radar, ali na moje zaprepaštenje, stan je bio u savršenom redu. Kako je uletjela u stan, tako je i izašla iz njega bez riječi i pogledala me na izlasku jednom tako oštro kao da sam joj pojela bez pitanja najslađi kolač.
Pojurih od sreće pretraživati stan, ali robota nisam vidjela. Nađoh ga na tavanu. Polako sam prilazila i u najudaljenijem uglu ugledah dva klikera koja mi se raduju. U krilu mu se nalazio komad kartona na kojem je pisalo pomalo krutim slovima: „Prašinu ću brisati, ali znaj da moraš učiti ti sama jer želim da jednog dana budeš pravi naučnik i izumitelj, a za to je potrebno znanje. Talenat očigledno imaš. Ako tako ne bude, plastika od koje sam uglavnom napravljen, će se istopiti od tuge.“