OSVRT NA AKTUELNU SITUACIJU

Đakon Konstantin Dojić iz Crnogorsko-primorske mitropolije SPC govorio je šta je zloupotreba pandemije koronavirusa kako bi se postigla verska diskriminacija.

 

Povodom aktuelne kampanje koja se vodi protiv Pravoslavne crkve i njenih Svetih tajni kroz „političku medicinu“ neodgovornih pojedinaca iz javnog života, kao vjerujući čovjek i sveštenoslužitelj koji je duboko ubijeđen u moralnu ispravnost svoje službe i odlučujuću ulogu Božijeg promisla u najfundamentalnijim zakonima prirode kroz usklik psalmopojca „Gospode, sve si premudrošću stvorio“, osjećam se dužan javno izraziti svoj prezir prema primitivnim pokušajima politikantstva, a javnosti pokušati pružiti više informacija na ovu temu. Za neupućene, i politika ima medicinu, kod nas doduše, na primitivnom nivou. Naši građani zaslužuju kvalitetne zdravstvene informacije, a ne neznavene „hećime“ kojima je puštanje krvi lijek za svaku bolest, kaže đakon Konstantin Dojić, objašnjavajući dalje kako se dešava politička zloupotreba pandemije.

Kada smo poslije nesuvislih i ispolitizovanih intervencija policije shvatili da postoje različita tumačenja zdravstvenih preporuka smjesta smo kontaktirali IJZ i dobili vrlo razumne preporuke (10m2 po osobi u hramu, dva metra razmaka između vjernika i bez učesnika sa respiratornim simptomima). Ni pomena nije bilo o Svetom pričešću niti riziku od Evharistije po javno zdravlje niti zahtjeva za izmjenom metoda razdavanja Svetog pričešća.

Nažalost, da li zbog manjka informacija, da li zbog miješanja politike u struku ili preokupiranosti drugim aspektima epidemije – epidemiološka struka je postala nedostupna. Umesto daljih konsultacija, svaki kontakt je postao nemoguć, a posle potpuno tendencioznog saopštenja NKT-a za zarazne bolesti usledilo je već pomenuto širenje panike i nereda od strane neodgovornih politikanata iz javnog života. Svaki lekar dobro zna blagotvorni uticaj vjere na bolesnike i njihovo ozdravljenje kao i snagu vjere u trenucima društvene krize kao što je ova. Stoga i nije bilo čudno kad se IJZ saglasio sa nastavkom redovnih bogosluženja, što je prihvatila i policija.

Nedjeljne Liturgije su održane uz preporuke što nam je svima služilo na ponos. Sa nevjericom smo u Nedjelju uveče slušali da naša vjera predstavlja navodnu opasnost po zdravlje i da su epidemiolozi navodno doznali za metod razdavanja Svetog pričešća koji se u sadašnjoj formi primenjuje od 7. vijeka – iz medija. Kakvi su to ljekari koji prvi put vide Pričešće koje se tako često razdaje po našim bolnicama? U bolnicama se raznosi i razdaje Sveto pričešće, nerijetko se u njima organizuju i mjesta za molitve i liturgijska sabranja a lekari su vrlo često duboko vjerujući hrišćani. Većina vjernika, koji su istovremeno i većina građana u Crnoj Gori gleda na Sveto pričešće kao na sredstvo iscjeljenja i očuvanje duhovnog i tjelesnog zdravlja.

Od nastanka mikrobiologije kao nauke 1860-ih godina , odnosno od kada je Luj Paster dokazao da zarazne bolesti izazivaju mikroorganizmi, vodi se epidemiološka polemika o hrišćanskom obredu Evharistije.

Ova debata traje bezmalo već vijek i po. Ona nije karakteristična samo za pravoslavlje nego i za druge hrišćanske konfesije. Zbog brojnosti pričasnika i iz praktičnih razloga od 7. vijeka se u Vizantiji koristi kašičica, što je i danas glavni metod u svim Pravoslavnim crkvama. Izuzetak je Liturgija Svetog Jakova – brata Gospodnjeg, koja se služi jednom godišnje, kada se narod pričešćuje drevnim načinom da se vjernicima daje da piju iz Svetog putira (Evharistijske čaše) na sličan način kako se danas pričešćuju sveštenici. U Rimokatoličkoj crkvi, od 12. vijeka narod se pričešćuje pod jednim vidom tako što im sveštenik daje Hostiju (beskvasni hleb) direktno u usta – golim rukama, a u drugoj polovini XX vijeka poslije liturgijskih reformi vraćeno je pričešćivanje laika pod oba vida, odnosno zajedničko pijenje iz Evharistijske čaše u nekim prilikama.

Anglikanska crkva, kao i Luteranska zadržale su drevni Zapadni način pričešćivanja gdje se svi vjernici i sveštenik pričešćuju iz jedne čaše usnama. Čaša se pomalo okreće i obod se briše između pričasnika, kao što je to običaj kod Pravoslavnih prilikom pričešća sveštenika. Opciono je dozvoljena i „intinkcija“ odnosno da se vjernik pričešćuje umakanjem osvećenog hljeba sopstvenim prstima u osvećeno vino. Svim ovim hrišćanskim konfesijama je zajedničko da ostatke darova upotrebi sveštenik posle služenja Liturgije odnosno mise. Evharistija i obred pričešća, s obzirom na svoje centralno mjesto u Svetom pismu ostaje centralni kult cijelog hrišćanstva. Savjesno razdavanje Svetog pričešća i dostojna upotreba ostataka je jedna od glavnih dužnosti sveštenika.

Pitanje o riziku od zaraze je postavljano mnogo puta, pogotovo tokom epidemija crnih boginja, kolere, tifusa ili kuge. Skoro svake godine, u sezoni gripe ovo pitanje vaskrsava. Slično kao što u Zapadnoj štampi skoro svake godine uoči pravoslavnog Vaskrsa uvek vaskrsava pitanje „Grčke hiljadugodišnje prevare“ odnosno silaska Svetog Ognja na Grob Gospodnji u Jerusalimu.

U novije vrijeme, debata o infekciji putem Evharistijske čaše se razbuktala prvo 1890-tih godina u Americi među različitim protestantskim denominacijama.

Mikrobi su bili novo otkriće, a zarazne bolesti i epidemije glavni uzroci smrti. Među vjernicima različitih klasnih i rasnih staleža postojala je tendencija da se imućniji i dobrostojeći gade, ali i boje dijeljenja Evharistije sa siromašnima, bivšim grešnicima, alkoholičarima, pokajanim prostitutkama, ili sa vjerujućim američkim crncima, u novopronađenom strahu od bolesti koji je doneo razvoj medicine. Novouspostavljeni autoritet nauke u odnosu na tradicionalni vjerski i postojeću tendenciju ka segregaciji je iskoristio dr Čarls Forbs i 1894. pridobio je vođstvo Prezbiterijanske crkve da na osnovu rezultata njegovog mikrobiološkog istraživanja odobri individualni pribor za pričešćivanje.

Za pet godina dr Forbs je postao glavni zagovornik, proizvođač i distributer individualnog pribora za pričešće – zahvaljujući klasičnom američkom rasizmu i malograđanštini uvijenim u oblandu higijene i zdravlja. Cijena njegovih luksuznih evharistijskih kompleta je dostizala i 412 $ u današnjem novcu. Ovakvi preduzimljivi ljekari su brzo iščezli početkom XX vijeka jer, kako su sami sa žalošću konstatovali teško je bilo naći ijednu epidemiju koja je potekla od Evharistijske čaše, ali je iz drugih razloga ova praksa u nekim protestantskim crkvama opstala do danas. Rimokatoličke, Luteranske i Anglikanske crkve kao i Pravoslavna crkva nastavljaju sa starom praksom dijeljenja Evharistijske čaše do današnjeg dana.

Naučna istraživanja koja su se bavila količinom i vrstom mikroorganizama na evharistijskim sasudima u simuliranim uslovima Evharistijskog obreda zaključila su da u zavisnosti od nekoliko faktora – alkohola u vinu, antimikrobnog oligodinamskog djelovanja bakra, mesinga, srebra i zlata koja se koriste kao materijali, a posebno usled čina brisanja pribora ubrusom, mikrobi na ovim predmetima postoje, ali je njihova količina vrlo mala.

Utvrđeno je da samo brisanje Evharistijske čaše između pričasnika lanenim ubrusom smanjuje broj mikroba za 90%. Iako drugi navedeni faktori (alkohol u vinu, dodir sa metalima) doprinose smanjivanju broja mikroba, oni nisu dovoljni sami po sebi da unište mikroorganizme zbog prekratkog vremenskog intervala između pričasnika. Međutim, kroz duže vrijeme navedeni metali, deluju gotovo potpuno antiseptički. Ovo svojstvo srebra, zlata, mesinga i bakra od koje su evharistijske čaše obično napravljene bilo je poznato od davnina a danas je poznato kao oligodinamski efekat.

Najnovije studije ukazuju na činjenicu da iako korona virus može opstati na nerđajućem čeliku, staklu ili plastici danima, na čistom bakru nestaje već posle četiri časa, dok ga mesing (od kojeg se često prave svešteni sasudi i kašičice) uništava za nekoliko minuta. Sa početkom epidemije virusa HIV-a osamdesetih godina HH veka ovo pitanje je obnovljeno, pogotovo posle otkrivanja slučaja prenošenja HIV-a preko dodira sukrvice zaraženog sa sluzokožom zdravog čoveka kao npr. prilikom zubarske intervencije. Studija na tu temu zaključuje da prenos HIV-a ili Hepatitisa B direktno putem pljuvačke nije nikad zabeležen, a tim manje, posredno, putem predmeta, te da „raspoloživi podaci ne upućuju na to da bi praksa dijeljenja Evharistijske čaše trebala biti napuštena zbog širenja zaraznih bolesti“.

Epidemiološki najznačajnija studija na temu dijeljenja Evharistijske čaše i širenja zaraznih bolesti je urađena 1997. godine kroz koju je praćeno 691 osoba koje su pristupale Evharistiji kroz duži vremenski period, i ova studija je zaključila da „osobe koje redovno, pa čak i svakodnevno primaju pričešće nisu pod većim rizikom od zaraze u poređenju sa osobama koje se ne pričešćuju ili koje uopšte ne prisustvuju hrišćanskim bogosluženjima“.

Ovu studiju je na datu temu Centar za kontrolu bolesti SAD-a uzeo kao referentnu tačku za svoju zvaničnu preporuku na ovu temu, koja je izdata zbog čestih zlonamernih prijava protivnika evharistijskog obreda. Ova preporuka između ostalog ponavlja tvrdnju Pravoslavne crkve: Nikada nije zabilježena epidemija koja potiče iz Evharistijse čaše. Dodaju da teoretski rizik od prenosa postoji, ali da je on vjerovatno suviše mali da bi mogao biti detektovan. Kao mjeru predostrožnosti preporučuju da se vjernici sa respiratornim simptomima ili sa otvorenim ranama u usnoj duplji uzdrže ili pričešćuju na neki drugi način. Zabrana, zbog poštovanja vjerskih sloboda, nikom na um nije padala.

Anglikanska crkva Kanade je na temu svojih bogosluženja i zaraznih bolesti oformila posebnu komisiju i sprovela vlastita istraživanja. Pored potvrđivanja postojećih nalaza, potvrđeno je da drevna hrišćanska praksa ritualnog pranja ruku sveštenika pre početka bogosluženja koja postoji neizmenjena i kod pravoslavnih nije samo ritualna nego i praktična prevencija većine eventualnih prenosa zaraznih bolesti na bogosluženjima. Potvrđeno je da je teorijski rizik zaraze preko usana manji nego preko ruku te je spomenuta praksa intinktacije (umakanja) rizičnija, te da ne postoji razlog za menjanje evharistijske prakse u redovnim uslovima. Naravno, date su preporuke i za vanredne situacije.

Ono što je značajno u ovom istraživanju je da je Anglikanska crkva sprovela i istraživanje o zdravlju, dugovečnosti i podložnosti zarazama anglikanskog sveštenstva (koje takođe upotrebljava pričešće poslije vjernika, kao i pravoslavni sveštenici) na osnovu viševjekovnih podataka o premijumima njihovog zdravstvenog i životnog osiguranja: „Kada bi postojao bilo kakav značajniji rizik u evharistijskoj praksi Anglikanske crkve kroz tolike vjekove, izgledalo bi verovatno da bi se taj rizik odražavao na osiguravajuće tablice stope smrtnosti anglikanskih sveštenika koji vrše sveto žrtvoprinošenje vjekovima, a ustvari upravo je obrnuto“.

Sličnom logikom, pravoslavni sveštenici u SAD-u bi trebali plaćati veće zdravsteno i životno osiguranje zbog služenja Svete liturgije, što još nigde nije zabilježeno, a američke osiguravajuće kuće sigurno ne bi sebi dozvolile takav propust u profitiranju što ide u prilog tezi koju zastupam. Jedno istraživanje kaže da iako teorijska mogućnost zaraze od pričešćivanja postoji, veća je vjerovatnoća da će se osoba u hramu zaraziti rukovanjem ili hvatanjem kvake nego pričešćem.

Sličnih studija je bilo i u tradicionalo većinskim pravoslavnim zemljama, ali namjerno preskačemo istraživanja i studije iz pravoslavnog svijeta, radi objektivnosti i isključujući vjerske ili konfesionalne elemente iz argumentacije. Takođe preovladavajuće mističko i duhovno shvatanje vjere, nepromjenjivost i stalnost pravoslanog hrišćanskog kulta i obreda kroz vijekove i oslanjanje na empirijsku, nebrojeno puta potvrđenu očiglednu činjenicu da Sveto pričešće nije bilo povezano ni sa jednom epidemijom u istoriji je uslovilo da ovo pitanje ne bude toliko kontraverzno kao na Zapadu gdje je istorijski put hrišćanstva bio drugačiji, a racionalizam prevalentniji.

Odstupanja od ustaljene prakse u bogosluženjima u toku epidemija su bile primjenjivane u izuzetnim slučajevima, više zbog umirivanja straha, obično uz preporuku ljekara i vlasti. Crkva je uvek čvrsto stajala na stanovištu da Sveto pričešće iscjeljuje tjelesne i duhovne slabosti onih koji ga sa verom primaju.

Takođe, snishodeći slabostima ljudskim, prihvatala je savjete struke kako zbog umirivanja slabih i malovernih, zbog „vakcinacije“ ljudskog straha i neznanja, tako i zbog brige o čovjeku, pa i da ne iskušavamo Gospoda Boga, pazeći pri tom da se ne padne u malodušnost i malovjerje i da izuzeci ostanu izuzeci i da se čine samo kada postoji krajnja potreba. Treba imati u vidu da su velike boginje, kolera i kuga bile bolesti od kojih je umirao svaki drugi ili svaki treći zaraženi, a preživjeli je ostajao sa doživotnim zdravstvenim posledicama. U slučaju koronavirusa 99% obolelih preživljava bez ikakvih posledica. Od kada su opake bolesti pokorene vakcinom promene i prilagođavanje bogoslužbene prakse nestaju.

Prvi koji je kod nas kritikovao praksu pričešćivanja iz higijenskog aspekta bio je raščinjeni arhimandrit Srpske pravoslavne crkve, a potonji narodni učitelj Vasa Pelagić.

Zbog svog negativnog stava prema religiji uopšte bio je veličan i slavljen u vreme komunizma, kao narodni heroj. Njegovu argumentaciju protiv crkvenih „petljanija“, kako ih je on nazivao, a koja je uključivala i kritiku razdavanja Svetog pričešća prepisuju kasniji partijski komesari čiji se ideološki prejemnici sa malih ekrana u Crnoj Gori vijek i po kasnije obrušavaju na Crkvu sa istim neutemeljenim argumentima.

Prema pisanju blaženopočivšeg patrijarha Pavla pitanje upotrebe kašičice i odbacivanje navodnih higijenskih, dogmatskih i estetskih razloga arhimandrita Petronija Trbojevića od strane Svetog sinoda Karlovačke mitropolije 1911. godine je učvrstilo prethodni stav da se pričešćivanje kašičicom zadrži. Tokom poslednje epidemije jednog oblika crnih bogiinja – odnosno epidemije variole vere 1972. godine u Jugoslaviji, koja je ujedno bila i poslednja epidemija velikih boginja u svijetu, Crkva nije promijenila način pričešćivanja, a prenos zaraze putem učešća u bogosluženju nije zabilježe, kao ni prilikom H1N1 pandemije 2009. godine u vrijeme svjatjejšega patrijarha Pavla.

Međutim, treba imati u vidu da to medicinska struka tada od Crkve nije tražila, i da su za obije bolesti postojale zalihe oprobanih i testiranih vakcina. Jugoslavija je zahvaljujući ozbiljnim stručnim, industrijskim i administrativnim kapacitetima na epidemiju variole vere reagovala munjevito. Uz pomoć „Torlaka“ u roku od nekoliko mjeseci vakcinisano je blizu 18 000 000 ljudi. Bolnice sa zaraženima su stavljene u karantin veoma brzo, a jugoslovenski epidemiolozi su imali iskustva iz afričkih žarišta i pomoć SZO. Narod je ljekarima vjerovao, a država se brinula za građane. Niko se nije obračunavao niti sa Crkvom niti sa Islamskom zajednicom i politizirao vjeru bez obzira na vladajuću komunističku ideologiju i na činjenicu da je virus donešen nehotice, sa muslimanskog hadžiluka.

Danas je situacija drugačija: za sadašnji korona virus vakcina još uvijek nije razvijena, i ne zna se kada će biti dostupna.

Ne postoji ni efektivna terapija, a širi se munjevito i podmuklo sa dugim periodom inkubacije. Iako ta bolest nije toliko opaka kao prethodne epidemije, život se promijenio. Populacije su starije, živi se duže, a ljudi rutinski oblijeću planetu i šire zaraze. Pre samo jednog vijeka, ovu bolest niko ne bi ni primjetio niti bi ona imala mogućnosti da se proširi. Stoga su vanredne okolnosti te je razumno da se snishodi i može biti opravdano strah nevjerujućih ili slabih „vakcinisati“ i bogoslužbenu praksu privremno prilagoditi, kako se već čini širom pravoslavnog svijeta na različite načine, ali ne putem dekreta i nasilja nad vjerom. Barem dok se više o ovom virusu ne nauči i sazna.

Nažalost nijesmo imali priliku da o ovome razgovaramo sa nadležnima jer je, kako izgleda, neko ružno, zlonamerno i primitivno politikantstvo procijenilo da ne rizikuje ništa ako cijelu zemlju ostavi bez Svetih tajni i bez Liturgije usred Velikog posta, a dobija se prilika da se primjenjuju nadrilekarske metode političke medicine.

Bez trunke poštovanja, i bez trunke uvažavanja koliko građanima ove zemlje znači njihova vjera, naredbom o obustavi svih bogosluženja de fakto se uvodi vanredno stanje ukidajući osnovne vejrske slobode i jedinu raspoloživu terapiju koja dokazano djeluje protiv svih bolesti duha i tijela. Čak i vakcinacija koja spasava živote ima određene rizike, stopu smrtnosti, moguće komplikacije u vrlo malom, ali realno postojećem procentu, ali nauka kaže da prednosti nadmašuju rizike. Ako se ne slažemo sa tim mišljenjem – zatvor. Kada vodite dijete na vakcinaciju postoji mala šansa da ga i povrijedite. A ona je zakonom obavezna – na taj rizik nas država primorava i za vrijeme korona virusa i u redovnim okolnostima.

Na Sveto pričešće ne primorava niko nikoga. Nije se igrati sa Bogom, ukidati jedinu terapiju koja je do sada pouzdano djelovala i to činiti zbog vlastitih predrasuda nije ni mudro ni dalekovido. Za samo jedan dan, poslije primjene političke medicine procenat oboljelih u Crnoj Gori je skočio iznad onoga u Kini i to u pretežno rimokatoličkoj i muslimanskoj polulaciji u Tuzima, gdje sigurno nije bilo pričešća kašičicom. Pobogu, zar to nije dovoljni pokazatelj da se sa Bogom i Svetim bogosluženjem nije igrati? Zar smo tako gordi da mislimo da tajne kosmosa koje je Stvoritelj neba i zemlje, i vidljivog i nevidljivog, i ljudi i virusa potpuno razumijemo i razumom obuhvatamo, dok se Vavilonska kula lažne sigurnosti globalizacije pred nama ruši? Ne možemo se ni Bogu pomoliti za obolele kako valja i tako pomoći našim komšijama i prijateljima na iskušenjima, zbog sujete i kratkovidosti politikantstva.

I na posletku da se izvinim svim pravim hećimima, a ne onima pod znacima navoda sa početka teksta koji su spasili nebrojene živote a zahvaljujući kojima je variolacija, prvi oblik inokulacije protiv velikih boginja prenesena iz Otomanskog carstva u Evropu i zahvaljujući kojima smo mi jedan od prvih naroda Evrope koji nije masovno umirao od ove opake bolesti.

Đakon Konstantin Dojić