ZAMARATE ME…
Kada se sjetim koliko vremena se potrošilo na ljude koji su me satrali sa svojim zamaranjem, a zbog čega? Zbog puno toga…
Piše: Žana Alpeza
Tko danas može platiti jednu minutu moga spokoja. Nema tih novaca!
Namirišem kao morski pas na kilometre one koji sa svojim slatkorječivim jezikom mi se pokušavaju dodvoriti. To je tako pokvareno i prazno, da kao da otvoriš kutiju bez dna.
Zamara me sve što nije meni sa svojih četrdeset i kusur nije korisno, pritom da je iskreno, čisto bez trunke bezosjećajnosti.
Zamaraju me ljušture koje pokušavaju svojim neiskrenim srcem mi pristupiti, neću i ne želim pod nikakvu cijenu trpjeti nespokoj, nezadovoljstvo koje mi se nameće da li od komšija, partnera, države, politike, prijatelja i svega drugog.
O, da, četrdesete, ušla sam u četrdesete, kao da sam sam iz neke bajke cijelo vrijeme bila uspavana, pa ono odjednom „kliknulo nešto“ i probudih se,ali da, kažu da su to su sebične godine.
Ne zamaram se puno oko toga da kažem iskreno i ljubazno „oprosti imam obveza,nemam vremena“ ili „pronađi rješenje ne mogu ja više pomagati,jer razumi me to sam uradila na desetine puta“, da se nisam probudila iz bajke možda bih se i ja raspala, jer oko mene se sve raspada, počevši od države, privrede, brakova, prijateljstava.
Dakle, u čemu je tajna mojeg izazvanog spokoja? Ničim, to je majka priroda jednostavno ostavila nama ljudima na zemlji da „osvjestimo ono nesvjesno“, ili neki kažu postaješ mudriji, ali kako bilo pronaći spokoj to jest mir u duši u ovom kaosu današnjice je kao da je Vladimir Putin promjenio zanimanje u balerinu.
Možda kada napravim dosadašnu reviziju života, poslije godina traganja za istom, za nekim unutrašnjim mirom, za spokojstvom koje mi je nekako uvijek izmicalo, za mjestima gdje je bolje, ljepše, veselije, boljim poslovima, za muškarcima koji će da me vole baš onako kako ja želim, došla sam do četrdesete ni u čemu posebno uspješna ni po čemu posebno prepoznatljiva, jedna sasvim normalna i obična žena. Razdražljiva u PMS-u, pokoji tanjur ili šolju razbijem – kažu da se tako bijes ispoljava, luda za znanjem,u planinama se osjećam najbolje, stvaralaštvom, dobrim prijateljima, spontanim događajima kavama, i dobrim knjigama.
Potrošeno vrijeme
Kada se sjetim koliko vremena se potrošilo na ljude koji su me satrali sa svojim zamaranjem, a zbog čega? Zbog puno toga – počevši idemo u goste u susjeda, ono bombardovanje sa blatom trača i glupim temama, ja kolutajući očima svojim dajem do znanja želim kući, ljudi me zamaraju – ono moji šuti neka nas još malo, počevši od radni kolega u ranu zoru jedva otvorila oči barem mi trebaju tri kave da bi profunkcionirala, kad ono ulazi bez kucanja i onaj glas ćaooo ej znaš šta je bilo sinoć u čaršiji, a ja bih deset minuta u miru kavu popila, i tako dalje. To su hobotnice koji svojim pipcima isisavaju sve živo iz vas (barem meni).
Poznanicima koji hoće sve da znaju, a ništa da otkriju. Susjedima koji vire u šerpe, rukama povlačivši zavjesu zureći ma tko je došao kod njih? Njuškala koji šalju djecu da saznaju tko, što, gdje, kako itd? Ili ono ženama koje su udane od svekrve, svekra, ove,one itd..na sve se mora stići, na rođendane, krštenja, svatove, okupljanja raznorazna. A ono jadna žena jedva da izdrži dva sata napucala se lijekova, jer je leđa i stomak od menzesa raskidaju, pa nekako jedva izdržavši sat vremena govoreći mužu ne mogu više! A on neka nas još malo – ono sanjam samo da mi je u krevet leći i udaljiti se od sviju. Koja je ova cijena za jednu ženu upamtit će tijelo i mozak nekad možda u starosti, pa će po riječima psihoterapeuta akademika pokojnog Jerotića, kada mu žene dođu na razgovor i imaju neko oboljenje koje su nedavno dobile kažu „nije ni čudo kako sam živjela“, ali zar tada već nije kasno?
Tko Vam drage moje može taj spokoj dati?
Priroda zvijeri
Da bih se oslobodila ljudi koji su „ energetski vampiri“, moram znati, ili naučiti ja kažem „prirodu zvijeri“.
Svaki od njih ima poseban talent da me emocionalno onesposobi. Dobra vijest je da su vampiri možda oni koji često znaju biti predvidljivi. Razumijevanje vampira iz više kutova daje mi prednost. Kao i empatija za njihove emocionalne rane – intuitivno, one se za mene čine jednako stvarnima kao i tjelesne ozljede. Nitko ne postaje vampir jer je sretan! Bez obzira znaju li to ili ne, vampire vode nesigurnost i slabost, nemoći koje ometaju dobru volju. To ne opravdava njihova grabežljiva djela. Umjesto toga, omogućuje mi suosjećanje s ljudima koji mi se možda ne sviđaju dok postavljate ograničenja, paradigma za emocionalnu diplomaciju koji me oslobađa i smanjuje odvod.
Mislim da treba ostat usredotočeni, jer moj cilj nije rehabilitacija vampira, već samo suprotstavljanje njima neobičnom gracioznošću.
ALI ŽENE BI TREBALE…
Oh, Bože. Prešli smo s opisnog na propisani način. Ako nešto što kao žena mrzim,a to je kada se kaže da stane u društveno izgrađenu kutiju.
Tko je tvorac te kutije? Bog, svemir, atom? Što ako ne stanem u tu kutiju? Šta se tada dešava? Nepopravljiva, bahata, bezobrazna, nekulturna, kruta, što već nisam? Što sam još oštećena, bolesna, sakata, hendikepirana? Uđite u moje cipele pa progodajte barem tjedan dana pa onda recite!
Čula sam izjave „Žene bi trebale“ i od muškaraca i od žena kao odgovor na osobnu činjenicu koja prkosi ženskom stereotipu koju dijelim. Kao da očekuju čuti: „Ma, moja greška! Promijenit ću svoj život u skladu s tim.“
Žene su također osobe – ne točne replike istog prototipa.
Баш тако и ја осећам.