TREBA BITI ŽIVI DOKAZ VERE
Naša vera pravoslavna, govore sveti Oci kroz svoje iskustvo, ne sadrži se samo i jedino u poštovanja i prihvatanja dogmata, niti je ona poštovanje utvrđenog kodeksa pravila i propisa.
Vjera mora biti slobodna, puna ljubavi prema Gospodu, čvrsta, a ne kruta, ni rigidna, sapeta u pravila i zakone. Gdje su samo pravila, tu je i sapinjanje, pretjerano revnovanje, bez slobode, to podstiče gordost i vjerski fanatizam, vodi u ludilo, a ne u Carstvo Nebesko.
Vjera nije samo iščitavanje molitava, ispunjavanje pravila, mi ne treba da zadovoljimo Gospoda ili nekakvu formu, Njemu to nije potrebno od nas. Stani pred Gospoda otvorenog srca i ispovjedaj Mu se, plači, pokaj se, moli Ga za pomoć, kaži Mu kolika je tvoja ljubav prema Njemu, pokaži koliko Ga tražiš i da ti ništa nije važnije od Njega.
Ne drži se grčevito pravila, imaj živ odnos sa Bogom, pokazuj taj odnos sa Njim uvijek, ne samo u molitvi, već i u svakodnevnom životu i saodnosima sa bližnjima. Raduj se, živi ovaj život, voli, čini dobra djela, ljubi bližnjeg svog! I Gospod, sve što je radio – radio je iz ljubavi. I samo je to i od nas tražio: pokajanje i ljubav prema sebi i bližnjima.
Treba biti živ dokaz svoje vjere, ali ne rječju, već djelom, praštanjem, milosrđem, pokajanjem, ali i radošću života, smirenjem, blagošću u srcu, otvorenošću, povjerenjem u život, hrabrošću. Vjera i strah od života ne idu zajedno. Zatvorenost i vjera ne idu zajedno. Moraš se odlučiti gdje si, svim svojim bićem, svojim životom, a onda hrabro i sa povjerenjem i radošću krenuti u taj odabrani život. Moraš i ti nešto učiniti da bi Gospod mogao da ti pomogne. Moraš reći kuda želiš i šta želiš, da bi te On dalje usmjerio.
Nekad su nam periodi zatišja potrebni da se očistimo i smirimo, a nekad samo stojimo u mjestu jer ne smijemo dalje. Gospod traži da se opredjeliš! Gdje si? Čiji si? Je li tvoja vjera prava ili umišljena, fanatizovana? Nema podjeljenosti pred Bogom! Snaga vjere se ne gradi tako što će neko da nam pokaže šta nas čeka u budućnosti, pa možemo da odahnemo i budemo strpljivi jer znamo da će doći nešto bolje.
Prava vjera se kali onda kad ništa oko nas ne daje znake da će biti bolje, a mi ipak imamo povjerenja da će Gospod to urediti najbolje moguće. “Vjerom hodimo, a ne gledanjem…” Kako majka nosi dijete pod srcem? Ne vidi ga, a zna da ono u njoj raste i rađa se novi život. Tako i u nama vjera rađa novi život, a mi treba samo da ga prigrlimo, da prepustimo sve Gospodu da uredi, da imamo povjerenja u Njega kada nas vodi. I kad nas najviše život zaboli, i kad najviše padnemo, treba samo da se podignemo i nastavimo dalje jer znamo da nas Bog voli. ON je ljubav. I On nas u svakom trenutku čeka raširenih ruku…
Protojerej-stavrofor Petar Lukić