PRIČA O OSOBINAMA JOVANA KRSTITELJA
Ako želiš da ti Sveti Jovan pomaže, onda moraš da slijediš njegov primjer. Moraš da govoriš istinu i pravdu svima bez obzira na posledice.
Sjećam se, putovao sam vozom (BG-PG). Bilo je to baš na dan Usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja. Kupe pun i svi ćute osim jednog dede i njegovog unuka. Čini mi se da su bili iz Užica, vidi se da su pobožna porodica. Unuk je postavljao pitanja, a deda je mudro odgovarao. Deda je najviše pričao o današnjem prazniku i uopšte o životu Svetog Jovana.
Ja sam uglavnom kunjao dok me iz tog stanja nije probuilo jedno dječakovo pitanje: „Je li deda, zašto meni Sveti Jovan nikad ne pomogne kad mu se molim. Molio sam mu se za neke stvari i ništa se nije ispunilo?”
Očekivao sam od dede neku uobičajenu demagogiju, ali on je mirno počeo: „Sveti Jovan je postradao zbog pravde i istine. On je izobličio tadašnjeg cara koji je uzeo ženu od rođenog brata. Zbog toga su mu odsjekli glavu. On je ljudima govorio istinu u lice i pozivao ih da se pokaju. Sad mi odgovori ovo. Gledam te kako odrastaš i kako se družiš sa svojim vršnjacima. Zašto onom malom iz ulice ne skreneš pažnju na to da ne maltretira mlađu djecu?”
Unuk odovara: „Pa on me uvijek zove kod njega da igramo igrice, tamo jedemo slatkiše, bude nam lijepo, oni su bogati… Žao mi je djece koju on dira ali ako mu kažem to onda me nikada neće zvati kod sebe.”
„Dobro.” Nastavi deda: „Kad kod našeg kumića igraš košarku, zašto dozvoliš da on laže za poene i sama pravila igre. Sve mu popuštaš iako znaš da nije tako kako on kaže?”
Unuk opet: „Pa on jedini u ulici ima koš u dvorištu i pravu košarkašku loptu. Jeste da uvijek igramo po njegovim glupim pravilima ali ako mu kažem neću imati gdje da igram košarku.”
„Eto vidiš”, reče deda, pa stade da besjedi:
„Ti nisi u stanju svojim drugovima da skreneš pažnju na očigledne greške zbog svojih sitnih interesa. Pored toga što nisi iskren ti puštaš drugove da idu u svoju propast. Ako nastave sa takvim ponašanjem biće mnogo loši ljudi. Pripadaće skoro najgoroj vrsti ljudi. Od njih će biti gori samo takvi kao što si ti.
Vidiš, ako želiš da ti Sveti Jovan pomaže onda moraš da slijediš njegov primjer. Moraš da govoriš istinu i pravdu svima bez obzira na posledice. Poslije toga, svaku molitvu Svetac će da ti usliši”.
„Ali deda, pa mama i tata isto rade. Ne samo oni, takvi su i svi koje poznajem. Takva je učiteljica, nama na času kaže da direktor ne upravlja dobro školom, a kad nam direktor dođe na čas ona opet pred nama kaže da je on najbolji. Pa takav ti je i onaj tvoj pop što se družiš sa njim. Je li ti pričao da vladika nije dobar? A kako se ponašao ljetos kad je vladika služio kod nas?”
Priča unuk tražeći opravdanje za svoje postupke, ali ga prekide dedin tužni pogled:
„Dijete moje, onaj ko slijedi primjer Svetog Jovana, njemu će svetac pomagati i uvijek će ga štititi. Onaj ko radi suprotno on će se ubrojati u onu najgoru grupu ljudi. Tu ti odgovor na sva tvoja pitanja o ponašanju drugih ljudi”.
Ja sam tad bio maturant Bogoslovije. (A maturanti obično misle za sebe da su oni jedini koji sve znaju. Takav sam i ja bio. Hm! Bio?) Imao sam želju da se uključim u razgovor i da dedu demantujem nekim svojim teorijama. No, u tome me omete stanica u Užicu. Deda i unuk odoše, a iza njih u kupeu osta neki mir kao tvarno biće u kojem sam uživao sve do Podgorice.
Danas, godinama poslije tog razgovora, kada stanem pred ikonu Svetog Jovana, čujem samo dedine riječi. Zavapim, ponekad zaplačem i samo kažem:
„Oprosti mi Sveti Jovane što nisam kao ti.”
Sa FB profila Bojan Krstanović