GOVOR SVETOG EPISKOPA
Na američkom kontinentu, pre više od 70 godina je održana vaskršnja beseda vladike Nikolaja, kojom je sveti srpski episkop braći po veri u dijaspori poslao poruku o najvećem hrišćanskom prazniku, upoređujući žrtvu Hristovu na raspeću sa žrtvom bogonosnih i krstonosnih srpskih predaka kroz istoriju.
Posle najtamnije noći osvanuo je najsvetliji dan u istoriji roda ljudskog.
Posle Velikog petka granuo je Vaskrs.
Ovo se dogodilo kako je vidoviti Gospod naš rekao i prorekao.
Osuđeni Hristos javio se kao Sudija sveta.
Izbijeno i ubijeno telo Njegovo oživelo je.
Popljuvano lice zasvetlilo se kao sunce.
Mesto trnova venca – kruna Cara nad carevima.
Mesto osamljenosti – vojske su Ga anđelske okružile.
Mesto desetak razbeglih učenika – pola milijarde sledbenika slave Ga danas.
Mesto tesnog groba – stotine hiljada posvećenih Mu hramova po svoj zemnoj planeti.
Obnaženo telo obuklo se u slavu nebesnu.
Ljute rane zasijale se kao zvezde.
Krv iz rana neprestano se još toči u milione putira – životvorno piće vernih!
Unakažen od uboja javio se u krasoti neviđenoj.
Okovani rob pokazao se svemoćnim Gospodarem neba i zemlje.
Bezdihani mrtvac otkrio se kao Životvorac.
Odbačen od ljudi – posvedočen kao jedini Spasitelj ljudi.
Prodan za trideset srebrenika postao je merilo svih vrednosti. Standard svega dobroga!
Nepoznati sad je najpoznatiji.
Zagonetni – sad je Ključ svih zagonetki.
Najudaljeniji – sad je najbliži svakom srcu ljudskom.
Pogrebeni pravednik vaskrsao je.
Nepravedno osuđen od ljudi postavljen je od Boga za Sudiju živih i mrtvih.
Naraštaj za naraštajem opijao se Njime.
Pleme za plemenom prilazilo je k Njemu.
Narod za narodom poklanjao se Njemu.
Carstva kurjačka ustupala su mesto Carstvu Jagnjetovom.
Krvožedna plemena paganska, očišćena Njegovom krvlju, uzdigla su buktinju Božije istine i bratoljublja.
Kontinenti onda nepoznati, naseljeni su sada sa stotine miliona hrišćana.
I naseljavanje ovog američkog kontinenta otpočelo je u Njegovo ime i Njegovu slavu. Oci ovog naroda bili su oni koji su Njega voleli više od života svoga. Kao takvi nisu se ustrašili smrti ni na burnom okeanu ni u besputnoj pustinji niti pod strelama divljaka. Jer su znali, da ko za Njega umre, taj večito živi.
Ko god se od hrišćana borio za pravu slobodu, borio se u Njegovo ime;
Ko je tražio pravdu, pozivao se na Njega;
Ko je tražio Boga, nije mogao Njega mimoići;
Ko je propovedao bratstvo, propovedao je Njega;
Ko je mirio zavađene, stavljao je pred njih Krst i Jevanđelje.
Grešnici su se kajali od stida pred Njim.
Zlotvori su savlađivani Njegovom ljubavlju.
Besomučnici su isceljivani Njegovim imenom.
Očajnici su dobijali snagu gledajući u Njegovo Raspeće.
Pokajnici su vapili Njemu za oproštaj.
Samrtnici su predavali svoje duše u Njegove ruke.
Stradalnici su se uzdali u Njega.
Borci za istinu i slobodu nosili su Njegovo krsno znamenje.
Krstonosne vojske zaklinjane su Njime.
Mučenici za Njegovo ime i Jevanđelje žurili su u smrt kao na veselje.
Ne govorim ja o nekoliko stotina ili nekoliko hiljada njih, čija su imena upisana u kalendar, nego o bezbrojnim milionima svih krštenih generacija po vascelom svetu u toku dve hiljade godina, čija su imena znana i upisana na nebesima: o vojsci Hristovoj, protiv koje je nemoguće vojevati, i prema kojoj su sve protivničke vojske kao „trska stučena i lan zadimljen“; o spasenim narodima na nebu, čiji je broj već blizu broja peska u moru i zvezda na nebu, kako je obećano Avramu.
Hristovi protivnici još u prvom naraštaju govorili su među sobom: Šta da se radi? Zar ne vidite da mu se ne može ništa? Gle, svijet ode za Njim. Ovo što su oni tajno šaptali među sobom zlobno i ustrašeno još za života Isusova, u prvoj generaciji krštenih ljudi, to možemo mi danas radosno objaviti trubama i klicanjem: Zaista ne može mu se ništa: gle, uistini, svijet ode za Njim!
Jer čovek može pobediti čoveka ali ne i Satanu. A On je pobedio Satanu. Čovek može pobediti divlju prirodu, ali ne i smrt. A On je pobedio smrt. Čovek može ubiti čoveka, ali ne i vaskrsnuti. A On je vaskrsavao mrtve, vaskrsao je i Sebe, i vaskrsnuće na kraju bilione onih koji su verovali u Njega.
To će biti Njegova sveta porodica u svetom i večnom Carstvu Njegovom. Neka bi dao Bog da se i vi svi nađete u toj svetoj porodici Hristovoj, u kojoj se već nalaze milioni vaših predaka, starih i novih.
Ili zar ne osećate vi, da sve ovo što ja govorim, govorim ne samo o jevanđelskoj i opštoj crkvenoj istoriji, nego i o istoriji vaših bogonosnih i krstonosnih predaka: sveštenika mučenika i radnika paćenika, i seljaka i težaka koji prekivahu čas plugove u mačeve, a čas mačeve u plugove; krstonosnih vojnika, što sa krstom vojevahu, pa ili sa krstom pobeđivahu ili pod krstom umirahu; kneževa, kraljeva, careva i svih velikih bogoljuba, koji svojim blagom podizahu zadužbine po zemlji svojoj i tuđoj, držeći se one narodne mudrosti: „Sve za dušu, a dušu nizašto“; devojaka i momaka, udovica sirotica, koje poput svete Petke, svetoga Save i carice Milice i Jelene, prezreše sve prolazne radosti života pa kretoše uskom i trnovitom stazom monaških podviga u naručje Hristovo; i bezbrojnih staraca i mladenaca, koji za ime Hristovo biše vođeni kano ovce na klanicu, i to ne samo u staro guslarsko vreme, nego i u naše epske dane.
Stara pravoslavna vera u vaskrsenje raspetoga Hrista, i raspete pravde uopšte, često je potvrđivana i podmlađivana legionima novih i sve novih mučenika srpskih za Hrista. Evo jednog iz mnogih primera našeg vremena i našeg pokolenja:
Kad su bezbožni vlastodršci postrojili u Kraljevu 2200 građana, raznog uzrasta i pola, nenaoružanih i nevinih, da ih streljaju zbog 22 njihova vojnika poginula u borbi sa nacionalnim srpskim četnicima, tada jedan bogomoljac, Dragoslav, crkvenjak naše katedrale, stojeći u stroju, uzeo je da mirno čita Novi zavet. Primetivši da će neprijatelj ubrzo da puca iz mitraljeza, on zatvori svetu knjigu i metnu u nedra, pa onda vikne iz svega glasa:
„Ne bojte se smrti, braćo, HRISTOS VOSKRESE!“
Na to iz dve hiljade grla kao iz jednoga razleže se odgovor kao oluja:
„VAISTINU VOSKRESE!“
U tom plotuni zagrmeše i 2200 hrišćanskih tela oboriše na zemlju, dok 2200 duša uznese se u nebesnu vojsku mučenika za veru Hristovu. Jer makar da je neko od njih i grešan bio, kao razbojnik na krstu, otišao je u Raj zato što je pred smrt priznao i ispovedio vaskrsenje Hristovo.
To su sve moja duhovna čeda, iz moje tužne rezidencije. Kam’ da sam i ja sa njima s takvom slavom otišao iz ovoga sveta u bolji! Ali sudba Božja nije to htela. Nego me ostavila da se mučim i preživljujem muke svoga naroda.
No ja vam ovim ne kazujem istoriju žalosti, no istoriju slave vašeg naroda. I uzdržavam se da vam govorim više, da se ne biste pogordili. Jer znajte da vrline predaka ne spasavaju nebrižne potomke. Potrudimo se zato biti do smrti na duhovnoj i moralnoj straži da bi se održali na visini naših krstonosnih predaka.
Čestitajući vam današnju slavu vašeg hrama – slavu nad slavama svega hrišćanskoga sveta – ja pohvaljujem vašu ljubav prema Hristu i vašu narodnu slogu. Rastite u toj ljubavi i utvrđujte tu slogu. Poštujte svoga neumornog vladiku i svog voljenog novog paroha rođenog u mojoj eparhiji kao i sve sveštenike duhovnike. Ne obazirite se ni levo ni desno nego napred pravim putem Božjim. Da biste zaslužili ulaznicu u nebesko carstvo Hristovo, kome su se privoleli svi kršteni preci vaši, da biste se udostojili velikog Sastanka sa Hristom i svojim mučeničkim rođacima iz davnih i novih vremena. A šta je slađe od toga sastanka? I da biste stali u stroj bezbrojnih vojski anđelskih i svetiteljskih, pa u horu s njima slavili večnu pobedu Hristovu nad smrću pevajući:
Hristos voskrse iz mrtvih, smrću smrt popravi i mrtvima u grobovima život darova.
Hristos voskrese, braćo i sestre!
Hristos voskrese, radost donese!