DEREGLIJA
Jesenja raskoš topola.
I sela
Iza zida
Od zavijanja pasa,
Na kapiji
Zaklinčena reza,
Zlato skriveno
U zarđalom gvozdenom loncu.
Posljednji salaš, kasno.
Izbušena lančana skela
Plovljaše niz rijeku.
Ovdje vidjeh dijete,
Smješteno u najhladniji kutak časa,
Bačeno
Iz šupljine krvi
Na svjetlo razlupanih prozora.
Dijete se bližilo danu.
Napolju vodena rupa
Hrpa leda.
I muškarci otkidahu bajonetima
Dronjke mesa
Od stoke pod snježnom pokoricom,
Frljacajuć otpatke
Spram sivo omalterisanog
Zida groblja.
Dođe noć
U magli s gonjenim vranama.
Oštro na salaš
Na štakama golih topola
Dođe noć.
Dijete ne vidje
Grobnošuplju zemlju.
I ne mjesec
Koji snop bijele slame
Na led i kamenje baci.
Dijete se bližilo danu.