GODINA JUBILEJA
Još jedan jubilej obilježavamo u ovoj godini jubileja. Do novih jubileja sretno!
– Molim prisutne da zauzmu svoja mjesta, isključe mobilne telefone i malo se umire kako bismo počeli sa svečanom sjednicom. Hvala.
Imam izuzetnu čast i zadovoljstvo da otvorim svečanu sjednicu naše male, ali složne zajednice, posvećenu obilježavanju godine jubileja. Naša zajednica u ovoj godini obilježava par jubileja, što nije mala stvar u ova teška vremena, a što predstavlja veliki uspjeh i dokaz da smo daleko dogurali.
Tačno prije deset godina moja supruga Zora i ja proglašeni smo tehnološkim viškom u našem preduzeću i preko noći ostali bez posla i elementarnih sredstava za život. U početku je izgledalo tragično i bezizlazno, ali smo se vrlo brzo prestrojili u hodu i nastavili da živimo novi život, drugačiji od onog kad smo bili zaposleni.
Ono jeste da smo i sami krivi za nesreću koja nas je zadesila. Mogli smo se lijepo učlaniti u vladajuću stranku i tako izbjeći neprilike koje smo doživjeli, ali naša tvrdoglavost i ponos su nas otjerali na ulicu.
Obilježavajući ovaj jubilej mojoj supruzi i meni naša zajednica dodjeljuje Plaketu za izuzetnu hrabrost. Plaketu smo zaslužili, jer samo hrabri i ludi bi mogli da izguraju deset godina a da ne dignu ruku na sebe i prekrate muke na jedan od dobro poznatih načina, ili da podviju rep i potpišu pristupnicu.
Danas je tačno deset godina kako živimo od penzije tata Stavre. Deset godina nije mali period. Da nas pitate kako smo razvlačili penziju mjesec dana ni sami ne bi znali. Ono jeste da je i penzija mogla biti veća, ali i tata Stavra se školovao i radio u krizna vremena, pa je i penzija takva kakva je.
Ovom prilikom dodjeljujemo tata Stavri Plaketu za životno djelo i poželimo mu da penziju prima još puno godina, bar dok moja supruga Zora i ja ne steknemo uslov za penzionisanje.
Još jedan jubilej obilježavamo u ovoj godini jubileja. Navršava se punih pet godina kako naš Radenko, diplomirani pravnik čeka zaposlenje na birou za zapošljavanje. Tim povodom dodjeljujemo mu Plaketu za strpljenje. Pet godina strpljivo čeka ne pomišljajući da ode u bijeli svijet za korom hljeba, koja je tamo sigurno i tvrđa i crnja od ove naše.
Ove godine navršilo se deset godina kako nismo otišli na more. Kad bolje razmislim ne znam ni što smo toliko i trčali da se pržimo i maltretiramo na suncu i to još debelo platimo. Ovako smo se lijepo naodmarali kod svoje kuće. U zadnje vrijeme nam je mnogo lakše, jer i drugi zbog Korone ne mogu da idu na more.
Tim povodom svi smo zaslužili Plaketu za patriotizam, kad nemamo svoje nećemo ni na tuđe more.
Još jedan jubilej obilježavamo ove godine. Tačno je deset godina kako čekamo bolje dane, kako se nadamo svjetlijoj budućnosti i kako vjerujemo da će doći. Obećanja postoje, želje postoje, a godine brzo prolaze, pa tako nakupismo ovih deset jubilarnih godina. Zato svi kolektivno i zaslužujemo Plaketu za nadu i vjeru u svjetliju budućnost.
Predlažem da sa ovog svečanog skupa uputimo telegram podrške našem premijeru i svim ministrima, jer da nije njih teško da bi se okitili ovolikim jubilejima.
Pozivam sve prisutne da pređu u trpezariju gdje je serviran svečani ručak. Ujedno se zahvaljujem sponzoru današnjeg ručka tetki Spasi iz Trbušnice, koja je donirala kokoš živičarku, vrećicu krompira, litar rakije i teglu turšije.
Do novih jubileja sretno.
Pobednička priča na Satira festu 2022.