NOVI OBLIK PLUTOKRATIJE
Transhumanizam, uprkos svojoj futurističkoj auri, u osnovi nije ništa drugo nego ono što je zmija iz Knjige postanja nudila prvim ljudima: „Bićete kao bogovi“.
Tekst autora Matije Štahana po naslovom „Kako nas korporacije kojima upravljaju Musk, Gates i Zuckerberg uvode u transhumanizam“ preuzeli smo sa sajta Bitno i prenosimo ga neizmenjenog u celosti.
Kršćanska kritika globalnih filantropa i milijardera ne problematizira bogatstvo kao takvo, već kako se tim bogatstvom raspolaže. (…) Najmoćniji ljudi na svijetu zapravo ne čine ništa novo, već samo ponavljaju ono što je čovjek oduvijek činio. Unatoč svojim prividnim i površinskim razlikama i političko-ideološkim razilaženjima, figure kao što su Musk, Thiel, Gates, Soros (i mnogi, mnogi drugi) na dubinskoj razini zapravo djeluju u istom smjeru, pokušavajući čovjeka izjednačiti s Bogom
21. stoljeće donijelo je novi oblik plutokracije, to jest vladavine bogatih: ono što je u 20. stoljeću po svojoj moći i utjecaju na svakidašnjicu bila politika, u 21. je stoljeću sve više korporativni sektor. Pojedine multinacionalne kompanije raspolažu godišnjim proračunima višim od BDP-a glavnine svjetskih država, a njihova lobistička moć neizravno kroji i globalne politike, od Europske unije do SAD-a. Politička elita Zapada, ispražnjena od snažnih osobnosti koje su obilježile 20. stoljeće (kao što su bili Churchill i de Gaulle ili Reagan i Thatcher), uvelike se pretvorila u najamnike kojekakvih magnata, milijardera i (takozvanih) filantropa, koji u politici ostvaruju svoje posebne financijske, ali i ideološke interese. Snažne osobnosti hrle tamo gdje je moć: ako je do prije nekoliko desetljeća moć bila najkoncentriranija u politici, ona je sada u većoj mjeri unutar, marksistički rečeno, krupnoga kapitala. Osim snažnih osobnosti, tamo gdje je moć se, dakako, nalazi i ideologija. Svakome „tko ima oči“ jasno je da vrijednosti suvremene, seksualno-revolucionarne ljevice ponajviše promiču upravo najglobalističkije i najmonopolističkije svjetske kompanije, od Silicijske doline do Hollywooda. Ljevica se prestala baviti radništvom i proletarijatom te je, preusmjerivši se na ciljeve seksualne revolucije, ušla u simbiozu s krupnim kapitalom. Suvremeni milijarderi često se deklariraju ljevičarima, Marx se preokreće u svojemu londonskom grobu, a čelnik Svjetskog ekonomskog foruma Klaus Schwab, kapitalist par excellence, na polici u svojemu uredu drži Lenjinovu bistu.
Osim plutokraciji, danas sve više svjedočimo i onome što suvremeni lijevi mislioci – recimo, Slavoj Žižek ili (u političkom smislu krajnje nesposoban, ali u samopromociji vrlo vješt) Yanis Varoufakis govore o tehnofeudalizmu, kao novoj fazi globalnog kapitalizma u kojoj rijetki “tehnofeudalci” oplođuju svoj kapital, pasivizirani “tehnokmetovi” provode svoje živote u digitalnim sferama, a stari obrasci dominacije prvih nad drugima dodatno se produbljuju. Prema Maritainu, na svijetu se protokom vremena simultano koncentrira sve više dobra i sve više zla, pa je tako današnje doba u isto vrijeme i bolje i gore od jučerašnjeg. U središtu takvog poimanja svijeta je tehnologija, koja fundamentalno utječe na naš život, iz korijena nam mijenjajući strukturu svakidašnjice. Tehnologija preobražava način na koji poimamo svijet i na koji uspostavljamo vezu s okolinom, a u svojem digitalnom obliku sve više predstavlja i nadomjestak za temeljna životna iskustva koja su do jučer bila „analogna“. Upravo ta usisna moć tehnologije, osim što omogućuje ponešto što donedavno nije bilo moguće – a objektivno je najkorisnije u zdravstvenoj i medicinskoj sferi – kroz „internet stvari“, „Big Data“ itd. ujedno postavlja temelje i za manipulaciju, nadzor, uvjetovanje i, samim time, u povijesti dosad neviđeno porobljavanje čovjeka.
Naposljetku, onkraj plutokracije i tehnofeudalizma, danas svjedočimo krajnjoj plutofiliji i plutofobiji: posvemašnjoj idolizaciji i demonizaciji bogataša. Tko je prije desetak godina mogao pretpostaviti da će pojedinci kao reality showovima sklon nekretninski magnat Donald Trump (a koji je, vječno protiv struje, vjerojatno jedini iz korporatizma otišao u politiku, dok se moć prelijevala u suprotnom smjeru – i upravo zahvaljujući tome i osvojio predsjednički mandat 2016. godine), štreberoliki utemeljitelj Microsofta Bill Gates, pa i ekscentrični ljubitelj Tesle i svemirskih putovanja Elon Musk – kao i Mark Zuckerberg, koji također odgovara stereotipnom prikazu računalnog geeka – u očima mnogog dionika interneta početkom 2020-ih godina zadobiti obilježja uništavatelja i spasitelja svijeta? Za jedne, primjerice, Trump je reinkarnacija, ako ne Hitlera, a ono barem Mussolinija; za druge, Trump je mesijanska figura koja se bori protiv zlostavljača djece i štovatelja Sotone. Za jedne, Gates je altruistični prorok i genijalac koji o vlastitu trošku spašava Zemlju; za druge, on je, krležijanski rečeno, veliki meštar sviju hulja. Zuckerberg je za neke vizionar, no na YouTubeu se mogu pronaći i razmatranja o tome je li on zapravo antikrist. Za globalne moćnike, Schwab je dragi domaćin u Davosu; za antiglobaliste, on je tek bondovski zlikovac (s prikladnim njemačkim naglaskom). Neke od ovih ocjena donekle su utemeljene u zbilji, ali to ne znači da je riječ o mesijama i sotonama.
No ulogu mitskih junaka, ako ne i božansku ulogu, plutokrati si današnjice uvelike i sami pripisuju, a što se ne očituje samo u istraživačkom, avanturističkom osvajanju novih prostora – kao što je nova svemirska utrka – nego i oblikovanju društvene utopije, na Zemlji ili onkraj nje. I dok se spomenuta svemirska trka danas, umjesto između svjetskih sila, kao što je u hladnoratovskim dekadama bio slučaj s SAD-om i SSSR-om, vodi između najbogatijih ljudi na svijetu, kao što su Elon Musk („težak“ 195 milijardi dolara), Jeff Bezos (114 milijardi) i Richard Branson (3.7 milijardi), ona je tek preludij za ovozemaljske utopijske vizije suvremenih milijardera. Najambiciozniji je pritom Musk, koji se ne zadovoljava pukim plutanjem pri dnu površine svemira, nego razvija plan za put na Mars, gdje bi se život sa Zemlje kasnije trebao preliti. Kako je Musk u jednom trenutku izjavio, na Marsu ne bi trebali vrijediti zemaljski zakoni niti zemaljski politički sustavi; pojednostavljeno rečeno, potencijalni život na Marsu mogao bi se pretvoriti i u političko-ideološki eksperiment u izgradnji svemirske utopije. Svoju vrstu utopije poželio je kreirati i donator Trumpove predsjedničke kampanje Peter Thiel (7.2 milijarde), koji je u Polineziji nakanio graditi plutajuće otoke kao svojevrsni libertarijanski raj, dok je o mnogovrsnim metodama utjecaja na društvo u smjeru progresivističkog „kraja povijesti“ kojima se djelovanjem svoje zaklade Otvoreno društvo služi George Soros (8.6 milijarde) suvišno govoriti, jer to već sȃm Soros čini, u skladu s nazivom svoje organizacije, i odveć otvoreno.
Ali utopizmima tu nije kraj. Naime, neki od milijardera i filantropa ne projiciraju svoje utopije na Mars ili u pojedine oaze, nego na cjelokupnu Zemlju. Svojevrsnu utopiju zadnjih su par godina globalni financijski i ini moćnici pokušali postići svojim težnjama za oblikovanjem „post-Covid“ svijeta. Bilo podrijetlo koronavirusa laboratorijsko ili iz šišmišje poslastice, društveni i politički eksperimenti koji su se iz njega izrodili, od lockdowna do Covid-potvrda, mogu se tumačiti i kao pokušaj preobrazbe svijeta prema utopističkim vizijama najmoćnijih ljudi, od Gatesa (107 milijardi dolara) do Schwaba (koji činjenicu da sȃm nije milijarder nadomješta utjecajem među nebrojenim milijarderima koje godišnje okuplja u Davosu). Gates je (zlo)upotrijebio svoj globalni utjecaj kao financijer medija i Svjetske zdravstvene organizacije, koji su preuveličavali kako virusnu prijetnju, tako i spasonosnost cjepiva, čiji je također financijer – dok je u isto vrijeme, pretvorivši svijet u svoje igralište, kao dioničar Microsofta ponešto i zaradio sa strane. Schwab, s druge strane, uistinu zamišlja temeljito preobražen svijet „velikog reseta“, o čemu je i napisao istoimenu knjigu, javno zagovarajući korjenite civilizacijske promjene nakon pojave virusa, podrazumijevajući pod time ponajprije „četvrtu industrijsku revoluciju“ koja bi u isto vrijeme poništila negativne ekološke učinke prethodnih industrijskih revolucija, dok bi također dovela do novog jedinstva koje briše klasne i ine međuljudske razlike – eto objašnjenja, valjda, za tu Lenjinovu bistu – i novih tehnologija koje, kako stoji na mrežnim stranicama Svjetskog ekonomskog foruma, „stapaju fizičke, digitalne i biološke svjetove, utječući na sve discipline, ekonomije i industrije, propitujući čak i što to znači biti čovjekom“.
Drugim riječima, transhumanizam.
Na tu Schwabovu utopiju nadovezuje se i ona Zuckerbergova, koja predstavlja prvi korak prema transhumanizaciji stvarnosti, a ime joj je metaverzum. Riječ je o „virtualnoj stvarnosti“ u kojoj bi čovjek sutrašnjice trebao provoditi sve više vlastita života – štoviše, već sada može, za pravi novac, u njoj kupiti kakvu virtualnu nekretninu – a radi se i na uspostavi mogućnosti downloadanja ljudskog uma na cloud, zahvaljujući čemu bi metaverzum mogao biti napučen digitalnim „mrtvim dušama“. No i bez toga, metaverzum kako ga zamišlja Zuckerberg ima elemente zagrobnog života, to jest ovozemaljskog „raja“ kreiranog po ljudskoj mjeri. Kao u lucidnom snu ili videoigri, u metaverzumu čovjek može biti što poželi te sȃm odabrati svoj izgled i spol. Prethodne utopije namijenjene su čovječanstvu, ali metaverzum svakom korisniku – koji je u isto vrijeme savršeni stvaratelj sadržaja i savršeni konzument – omogućuje življenje vlastite utopije. Ako je starim feudalcima odgovaralo držati svoje kmetove u relativnoj bijedi, tehnofeudalcima će tehnokmetove odgovarati držati u prividu raskoši gdje mogu ostvariti svaki svoj san, bivajući istovremeno društveno pasivnima. Metaverzum je tako, jer stapa „fizičke, digitalne i biološke svjetove“, na praktičnoj razini samo uvod u transhumanizam. Ali na teorijskoj razini, transhumanizam živimo već danas – kao i u metaverzumu, poklonici suvremene ideologije radikalnog samoostvarenja sami odabiru svoj spol, „rodne identitete“ itd. – samo što ga još nismo posve digitalizirali.
Za „transhumanistički utopizam“ Schwaba je nedavno optužio kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, rekavši kako se Gates i Soros „po vlastitu priznanju zalažu za Novi svjetski poredak, koji žele uspostaviti na svoju sliku i priliku“, ali osim njih dvojice kao česte mete konzervativne kritike, isto se može reći i za konzervativne miljenike kao što su Peter Thiel ili Elon Musk. Istinska revolucija danas nije u pokoravanju svemira, nego u pokoravanju ljudske naravi. A nju, premda svoje težnje ne nazivaju transhumanizmom, jednako nastoje pokoriti i navedena dvojica miljenika konzervativne scene. Thiel je tako o starenju i smrtnosti govorio kao o bolestima koje treba izliječiti, ulažući pozamašne svote novca u biotehnološke laboratorije i startupove koji nastoje pronaći inovativne „lijekove“ za smrt, a od kojih je za medije vjerojatno najintrigantniji onaj koji, u pomalo vampirskoj maniri, protuotrov starenju pronalazi u ubrizgavanju krvi mladih ljudi. Alphabet Inc. (do jučer Google) ima tvrtku-kćer Calico, koja također radi na lijeku za starenje, kao i Altos Labs, koje financira Bezos. Ključni Muskov projekt nije Tesla, SpaceX ili (odnedavno) Twitter, nego „računalno-moždano sučelje“ Neuralink, kojemu je cilj pomoću implantata spojiti um s tehnologijom kako bismo mislima mogli komunicirati s drugima i utjecati na stvarnost.
I ostali navedeni, kao i mnogi nenavedeni milijarderi nerijetko se upuštaju u projekte koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik transhumanizma. A transhumanizam, unatoč svojoj futurističkoj auri, u osnovi nije ništa drugo nego ono što je zmija iz Knjige postanka nudila prvim ljudima: „Bit ćete kao bogovi“. Današnjim rječnikom, bit ćete bića koja pomoću tehnologije nadilaze zadanosti u obliku morala (Biblija govori o plodu stabla spoznaje dobra i zla) i smrti (Kuran pak govori o plodu drveta besmrtnosti). Oni entiteti koji se danas zalažu za nadilaženje naravnog zakona i bioloških temelja ljudskosti, od organske naravi i smrtnosti do postojanja čovjeka samo u jednom od dva spola, u suvremenom kontekstu kolektivno obnašaju funkciju edenske zmije, ili su u službi onoga koji sije obmanu – u skladu s Hararijevom formulacijom o homo deusu – da čovjek može postati bogom, kao Drugoj poslanici Solunjanima, gdje Pavao apokaliptičarski upozorava na onoga „koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom“.
Kršćanska kritika globalnih filantropa i milijardera, dakle, ne problematizira bogatstvo kao takvo, već kako se tim bogatstvom raspolaže. U povijesnim procesima dugog trajanja, mitski jezik prošlosti i futuristička obećanja suvremenosti iznose istu istinu o ljudskim zastranjenjima, pa i onome što stoji iza tih zastranjenja, kao i o njihovim posljedicama. Najmoćniji ljudi na svijetu zapravo ne čine ništa novo, već samo ponavljaju ono što je čovjek oduvijek činio. Unatoč svojim prividnim i površinskim razlikama i političko-ideološkim razilaženjima, figure kao što su Musk, Thiel, Gates, Soros (i mnogi, mnogi drugi) na dubinskoj razini zapravo djeluju u istom smjeru, pokušavajući čovjeka izjednačiti s Bogom, rekonstruirajući time edensko iskustvo, po tko zna koji put dajući na zmijino iskušenje – kao u transcendentnom, kozmičkome kvizu – iznova pogrešan odgovor.
Matija Štahan
Izvor: Bitno.net